Kad se dvoje ljudi vole, njihova srca zajednički kucaju: Psiholozi otkrili da to nije tek fraza nego činjenica!

U Nizozemskoj je provedena studija na heteroseksualnim parovima koji su se nalazili na “spojevima naslijepo”. Dok su upoznavali svoje buduće partnere u “kabini za upoznavanje”, na sebi su nosili razne senzore dizajnirane za mjerenje fiziološke dinamike.

Ti su senzori uključivali naočale za praćenje očiju s ugrađenim kamerama kako bi se utvrdilo što je svaki sudionik gledao tijekom spoja, kao i bilježio kako se smijao, smiješio i na drugi način ponašao sa svojim partnerom/partnericom.

U isto vrijeme, svaki je sudionik također nosio senzore za praćenje otkucaja srca i senzore za praćenje vodljivosti kože (poznato kao elektrodermalna aktivnost), mjereći kako se znoj na koži mijenja kao odgovor na psihičko ili fiziološko uzbuđenje.

U konačnici, istraživači su tražili znakove fiziološke sinkronije – skrivenu koreografiju međusobnih, neverbalnih znakova koji se mogu pojaviti kada se ljudi međusobno povežu ili dijele iskustvo.

“Pretpostavljamo da, ako osjećaj privlačnosti doista postoji… mora postojati fizička manifestacija međuljudske privlačnosti u stvarnom svijetu ponašanja”, objašnjavaju istraživači koje je predvodila prva autorica studije, psihologinja Eliška Procházková sa Sveučilišta u Leidenu (Nizozemska).

Stručnjaci su pretpostavili da bi se te manifestacije mogle pojaviti u nizu očitih sinkronih ponašanja, npr. oponašanje ili uzvraćanje fizičkih izraza svojih partnera, kao što su osmijeh, smijeh, gledanje u oči, kimanje i druge geste.

Ali nije tako ispalo!

Nevidljivi signali

“Nijedan od tih signala nije predvidio u kojoj je mjeri jedna osoba bila privučena drugoj. To određuju nevidljivi, unutarnji signali poput otkucaja srca i vodljivosti kože”, objašnjava Procházková.

U svakom spoju na slijepo, sudionici su sjedili na suprotnim stranama stola s pregradom između sebe, koja se otvarala na nekoliko sekundi kako bi se mogli vidjeti, prije nego što bi se ponovno zatvorili, nakon čega bi sudionici ocijenili koliko ih je privlačio drugi sudionik/sudionica.

Nakon toga, barijera se ponovno otvorila, a sudionici su mogli slobodno razgovarati nekoliko minuta (slijedila je još jedna diskretna ocjena privlačnosti), a zatim su dobili instrukcije da se gledaju bez razgovora još 2 minute (te da ih potom ocijene još jednom).

Cijelo vrijeme, tijekom ove serije interakcija, naočale za praćenje očiju bilježile su njihovu izmjenu, dok su elektrokardiografski i elektrodermalni senzori pratili njihov otkucaj srca i vodljivost kože. Kako se ispostavilo, te posljednje mjere jesu mjesto u kojem se krije “prava akcija”.

“Otkrili smo da ako su osobe bile privučene partneru, njihov je otkucaj srca bio sinkroniziran. Ako se broj otkucaja srca jedne osobe povećao, onda se povećao i kod druge osobe. Ako se pak smanjio, tako je bilo i kod druge osobe”, objašnjava Procházková.

“Tajanstvena valna duljina”

Prema istraživačima, promjene znojenja na koži slijedile su istu vrstu sinkroniziranog obrasca, čak i dok eksplicitne geste kao što su smijeh i osmijeh nisu, što može naglasiti važnost podsvjesne fiziološke povezanosti u razvoju romantične privlačnosti. Moguće je da otvoreniji oblici fizičkog oponašanja gesta, npr. zajedničko smijanje istoj šali, predstavljaju samo površnu razinu sinkronije.

Nasuprot tome, daleko suptilniji “mikroizražaji” mogli bi prenijeti i odražavati dublju, emocionalno rezonantniju vezu između ljudi, iako istraživači priznaju da postoji mnogo toga što još ne razumijemo o tom psihološkom fenomenu, npr. uzrokuje li sinkronija privlačnost, ili obrnuto.

Za sada, sve što znamo jest to da kada se dvoje ljudi spoji, mnogo toga ostane neizgovoreno. Ali na tajanstvenoj valnoj duljini ponekad se povezujemo s nekom posebnom osobom.