fbpx
Instagram

Kad čujete što doktorica Brene Brown ima za reći više nikad nećete biti depresivni, anksiozni, u strahu, poniženi i odbačeni!

Autor: Iva Hanzen

Doktorica Brene Brown je profesorica i istraživačica na Sveučilištu u Houstonu, a sa svoje 54 godine može se pohvaliti proučavanjem hrabrosti, ranjivosti, srama i empatije u trajanju od čak dva desetljeća.  Osim što je karijeru posvetila znanstvenom radu, autorica je pet bestsellera, koji su prevedeni na čak 32 jezika, a njezin razgovor za TED je jedan od najgledanijih na svijetu. TED je globalni skup konferencija na kojima stručnjaci iz svih mogućih područja, od zabave i kulture, preko dizajna i tehnologije do znanosti, kako onih prirodnih, tako i onih društvenih, drže govore pred publikom. Ti govori se snimaju te se potom objavljuju na službenim TED stranicama, a nerijetko završe i na YouTubeu. Upravo je takvom kronologijom događaja Brown uspjela postati planetarno popularna.

Naime, na svom prvom govoru za TED održanom pred svega 500 ljudi govorilo je o svom radu, ali i o vlastitoj ranjivosti. No, kako joj organizatori nisu dali stroge smjernice o čemu da govori, Brene se, po njezinom mišljenju tada, previše otvorila publici. Naime, spontano im je priznala da je doživjela živčani slom u jednom trenutku svoje karijere. No, nakon ovog priznanja povratka nije bilo. TED je ovaj govor stavio na službene stranice, a  potom je isti završio i na YouTubeu. Zatim su svi mediji počeli pisati o njoj, no osim sa zanimanjem javnosti, susrela se i s brojnim negativnim komentarima na internetu poput: ‘Manje istraživanja, više botoxa’, ‘Naravno da prihvaća nesavršenosti, koji izbor imaš ako izgledaš kao ona’, ‘Trebala bi malo pričekati i pričati o dostojanstvu kada izgubi 30 kilograma’, ‘Nadam se da će ju netko ubiti’ i ‘Ona je utjelovljenje svega što nije u redu sa svijetom danas’.

Malo je reći da ju je ovo strašno pogodilo, tim više što nikad nije imala aspiracije ka tome da postane slavna, a kamoli da njezinu intimnu seciraju javno, no onda je naišla na govor američkog predsjednika Theodorea Roosevelta iz 1910., poznat kao  ‘govor o čovjeku u areni’, za koji kaže da ju je ne samo spasio u ovoj situaciji, već joj je i zauvijek promijenio život. Isti kaže ovako: ‘Nije važan kritičar, čovjek koji ističe kako je snažan čovjek posrnuo, ili gdje je činitelj mogao činiti bolje. Zasluga pripada čovjeku koji je u areni, čije je lice narušeno prašinom i znojem i krvlju, koji hrabro teži, koji griješi, koji svaki put iznova ne uspijeva ostvariti svoj cilj, jer nema napora bez pogrešaka i nedostataka, ali čovjeku koji se uistinu trudi činiti velika djela, koji poznaje velik entuzijazam, veliku posvećenost, koji troši cijelog sebe za dostojan povod, koji u najboljem slučaju na kraju poznaje trijumf visokog postignuća, a koji ako i ne uspije, u najgorem slučaju, kad pada, bar zna da pada nakon što se cijelim srcem usudio.  Tako da njegovo mjesto nikad neće biti s onim hladnim i plašljivim dušama koje ni ne znaju ni pobjedu ni poraz’.

 Brene je tada spoznala tri stvari koje su joj promijenile život. Kao prvo, odlučila je sljedeće: ‘Živjet ću u areni. Bit ću hrabra. Pojavit ću se. Riskirat ću’. No, ujedno upozorava sve one koje planiraju učiniti isto, a to je da biti hrabar u svezi svog života i pojaviti se u areni, zvanoj život, na neke događaje koji sigurno slijede nakon takve odluke. ‘Ako ćete biti hrabri u svezi svoga života i odlučit ćete se pojaviti u areni, znajte, bit ćete slomljeni. Past ćete. Nećete uspjeti. Osjetit ćete tešku tugu. To je izbor. To je izbor koji ja radim svaki dan, a ovo su riječi koje si kažem svaki dan prije nego li moja stopala uopće dotaknu pod: Danas biram hrabrost umjesto udobnosti. Ne mogu obećati za sutra, ali danas znam da ću odabrati biti hrabra i dobro znam što to znači’, objašnjava Brene.

‘Druga stvar koja mi je postala strašno jasna je da sam iz ovog citata saznala sve o ranjivosti’, kaže Brown i dodaje: ‘ Ranjivost nema veze s pobjeđivanjem, a niti s gubljenjem. Radi se o tome da ste dovoljno hrabri da se pojavite u areni, odnosno životu, čak i onda kada ne možete kontrolirati ishod. Pitala sam tisuće ljudi u ovih 20 godina istraživanja što je za njih ranjivost i odgovori su primjerice ovi: ‘Ranjivost je prvi izlazak nakon razvoda’, ‘Ranjivost je pokušati ostati trudna nakon što sam imala dva spontana pobačaja’, ‘Ranjivost je sjediti kod kuće sa suprugom koja ima zadnji stadij raka, dok raspravljamo o planovima za našu djecu koja su tek prohodala’, ‘Ranjivost znači nekome dati otkaz’, ‘Ranjivost je dobiti otkaz’, ‘Ranjivost je kad priznaš svojim kršćanski orijentiranim roditeljima da si gej’, ‘Ranjivost je kada prvi kažeš da voliš’ ‘.




I konačno Brown zaključuje: ‘Treća i zadnja stvar koju sam naučila od Theodorea Roosevelta je: Ako niste u areni, pritom dobivši batine tu i tamo, jer ste bili hrabri, nisam zainteresirana za vaše mišljenje u svezi mog posla.  Jer zapravo postoji jednostavan način na koji možemo gledati stvari. Milijuni su jeftinih sjedala na svijetu danas, punih ljudi koji niti jednom u svom životu neće zakoračiti u arenu. Neće se izložiti, neće izaći iz svoje komforne zone, ali će posvetiti svoj život tome da urlaju na nas riječima punim osude, kritike i mržnje. Mi s druge strane moramo odustati od navike da se okružimo takvim ljudima i analiziramo ih, dok ih istovremeno držimo blizu sebe i svog srca. Pustite ih da jednostavno padnu na pod sa svojim zločestim komentarima, umjesto da ih skupljate i upijate u sebe. Da se niste usudili takve ljude pustiti imalo blizu vašeg srca. Samo pustite da padnu na pod. Ne morate hodati po njima ili ih tući. Samo ih trebate prekoračiti i nastaviti dalje s hodom. Jednostavno morate ići dalje. Ne možete slušati kritike i povratne informacije od ljudi koji nisu dovoljno hrabri sa svojim životima. To će vas uništiti.

Ali to ne znači da ne bi uopće trebali voditi računa o drugim ljudima i govoriti: Boli me ona stvar za to što drugi ljudi misle. Jer mi smo biološki predispozicionirani da nam je stalo do toga što drugi ljudi misle. Ali treba biti specifičan oko toga čije nam je mišljenje uistinu važno. Nije da vam nije stalo do toga što svi ljudi misle. Samo vam ne bi trebalo biti stalo do toga što neki ljudi misle. Trebalo bi vam biti stalo samo do mišljenja onih ljudi koje vas vole, ne unatoč vašoj ranjivosti i nesavršenosti, već upravo zbog vaše ranjivosti i nesavršenosti. Jedino je njihovo mišljenje bitno. To nisu ljudi koji će vam stalno govoriti kako ste super. To su ljudi koji će vam reći: Da to što si doživio/la je bilo bezveze, ipak u ovoj si situaciji prevršio/la mjeru i moraš počistiti smeće, odnosno posljedice koje si ostavio/la za sobom takvim ponašanjem, i bit ću tu uz tebe, ali moraš znati da u ovoj situaciji nisi bio/bila u pravu’.




Autor:Iva Hanzen
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.