HEPATITIS C PRENOSI SE I SPOLNIM PUTEM BEZ ZAŠTITE Prijetnja je za visokopromiskuitetne osobe te za populaciju koja ima grubi spolni kontakt

Koliko ste puta čuli kako se u javnosti spominju hepatitisi B i C, A i D, pa čak i E? Ukoliko nemate neki od njih, a niste ni zdravstveni djelatnik, malo je vjerojatno da ćete briljirati u raspravi o njihovim razlikama.

No, s obzirom na to da je upravo edukacija važna u sprječavanju zaraze ovim virusima, razgovaramo s mr. sc. Tatjanom Reić, predsjednicom Hrvatskog društva za bolesti jetre „Hepatos“, i to povodom Svjetskog dana hepatitisa koji se 28. srpnja obilježava diljem svijeta. Glavni cilj ovog obilježavanja podizanje je globalne svijesti o problemu hepatitisa.

Brojke vezane uz njih nisu malene – oko 257 milijuna ljudi u svijetu zaraženo je kroničnim hepatitisom B, a 71 milijun ljudi ima kronični hepatitis C.

* Što je to virusni hepatitis?

Virusni hepatitis zarazna je bolest i predstavlja javnozdravstveni izazov. To je upalno stanje jetre izazvano virusima. Uzroci upale jetre su različiti – mogu biti paraziti, začepljenje žućovoda, ali i virusi. Kada su u akutnom obliku, hepatitis B i C mogu se lako izliječiti. No, u kroničnom obliku ovi hepatitisi dovode do ciroze jetre, raka jetre, zatajenja jetre i potrebe za transplantacijom, a onda 5 do 10 posto tih slučajeva završi smrću. Kada je virus u organizmu dulje od šest mjeseci, a čovjek ga ne uspije eliminirati, prelazi iz akutnog u kronični oblik. To su sve virusi koji su hepatotropni, napadaju stanice jetre. Virus kola krvlju pa se može naći i u drugim organima. To je važno znati jer ako bolesnik ima kronični hepatitis pa mu se transplantira jetra, a virus unatoč tome ostane u organizmu, napast će i ovu novu jetru.

* Spominjete hepatitis B i C. Koje sve vrste postoje?

Kad su u pitanju vrste hepatitisa, najčešće se govori o njih pet – A, B, C, D i E. Ovih pet hepatitisa predstavljaju pet različitih bolesti. Ne mogu prijeći jedan u drugi, ali se jedna osoba istovremeno može zaraziti sa svima njima. Razlikuju se po genetskoj građi i po načinu prijenosa.

Hepatitis A je bolest koja se zvala „bolest prljavih ruku“. Prenosi se oralno-fekalnim putem, i to u zemljama koje imaju niske higijenske standarde. Prije 50-ak godina njome su bili zaraženi cijeli razredi u školama i vrtićima. Danas se ova bolest u Hrvatskoj registrira godišnje jedan do dva puta iako zna doći i do proboja (najčešće kod MSM populacije). Hepatitis E slično se prenosi, nemamo ga puno u Hrvatskoj, opasan je za trudnice, a prenosi se svinjskim mesom koje nije dobro tretirano. Hepatitis D ne može postojati sam za sebe. Može ga imati isključivo osoba koja ima i hepatitis B. Hepatitis B i C prenose se krvlju i spolno. U akutnom obliku su izlječivi, ali ako prođe šest mjeseci od zaraze, a virus je još u organizmu, onda prelazi u kronični oblik. Tada u oko 30 posto dolazi do ciroze jetre, raka i zatajenja jetre, a u 5 do 10 posto i do smrtnog ishoda. U svijetu ima više kroničnog hepatitisa B nego kroničnog hepatitisa C.

* Hepatitis B (HBV) jedan je od dvaju najopasnijih oblika virusnog hepatitisa. Po čemu je on specifičan?

Najčešće se prenosi spolnim odnosom bez zaštite, ali i upotrebom zaražene igle. Hepatitis B u većini je slučajeva 90 posto spolno prenosiv. Unutar obitelji često se prenosi, stoga se obavezno testiraju svi članovi kućanstva u novodijagnosticiranom slučaju. HBV kola krvlju, a ima ga i u tjelesnim izlučevinama, npr. majčinom mlijeku. Za njega kao prevencija postoji visokoučinkovito cjepivo. U Kini ga, primjerice, ima jako puno. Često se prenosi s majke na dijete. Tamo se bebe već rađaju s karcinomom jetre. U Aziji ga ima najviše jer se djeca ondje ne cijepe, a koliko je važno cjepivo u borbi s ovom bolešću, pokazuje podatak kako je upravo cijepljenje na Aljasci dovelo do pada ove bolesti od nevjerojatnih 95 posto. Velike probleme u borbi protiv hepatitisa B stvaraju antivakcinacijski pokreti koji su protiv cijepljenja. Najbolje bi bilo cijepljenje prvom dozom početi kod novorođenčadi u prva 24 sata života.

Hrvatska je od 1998. godine uvela cijepljenje adolescenata u šestom razredu osnovne škole, a 2007. godine uvedeno je cijepljenje tijekom prva 24 sata života. Sada ga djeca dobiju u prvoj godini života. Simptomi zaraze akutnim hepatitisom B su mučnina, povraćanje, proljev. Vrlo rijetko javi se žutica, požute koža i bjeloočnice, a stolica postane izrazito svijetla, gotovo bijela, dok je mokraća tamna. Javljaju se glavobolja, nesanica i svrbež kože.

Ako ste odrasla osoba i imate simptome, virus ćete u 95 posto slučajeva uspješno izlučiti iz tijela jer ćete se, zbog izraženih simptoma visoko vjerojatno javiti liječniku koji će vas dalje uputiti na liječenje. Važno je dosljedno slijediti upute o mirovanju i posebnoj prehrani za vrijeme trajanja bolesti, ali i kasnijeg oporavka (rekonvalescencije) kako se ne bi razvio kronični oblik bolesti. Ako djeca obole od hepatitisa B, najčešće nemaju nikakve simptome i onda je to opasno jer bolest protječe neopaženo te prelazi u kronični oblik sa svim mogućim naprijed opisanim posljedicama. Zato je važno cijepiti djecu.

* Drugi najopasniji oblik virusnih hepatitisa je hepatitis C. Kako se ljudi mogu njime zaraziti?

Najčešće se prenosi zaraženom iglom. No, to ne znači da se ovdje radi samo o iglama koje koriste intravenozni korisnici opojnih droga (ovisnici), već se ljudi mogu zaraziti i u zdravstvenim ustanovama (npr. stomatološkoj ordinaciji) ako se ne pridržavaju higijenskih standarda.

Ovim hepatitisom možete se zaraziti i za vrijeme tetoviranja te stavljanje piercinga na tijelo ukoliko vam majstor to radi s već korištenim iglama. Važno je educirati mlade da takvo ukrašavanje tijela rade u salonima, a ne na štandovima te da se uvjere kako majstor koji će im bušiti tijelo to radi sa sterilnim iglama koje je izvadio iz vrećice. Rizik je i bušenje ušiju nesteriliziranim instrumentima, a mnogi medicinski djelatnici mogu se zaraziti slučajnim ubodnim nezgodama. Prenosi se i spolnim odnosom bez zaštite. Moguće je i prenošenje s majke na dijete oko 2-6%, a u Hrvatskoj ga mogu imati i svi oni koji su primali transfuziju krvi prije travnja 1993.

Za sve bolesti za koje ne postoji cjepivo, kao što je hepatitis C, važno je podizanje svijesti i edukacija koja treba krenuti već u školama. Cilj edukacije je spriječiti širenje na način da one koji nisu zaraženi učimo što treba izbjegavati kako se ne bi zarazili, a one koji imaju virus, educirati kako spriječiti daljnje širenje zaraze. Kroničnim virusnim hepatitisom C bave se specijalisti gastroenterolozi i infektolozi. Kako bi se identificirao što veći broj zaraženih osoba, nužna je dodatna edukacija dijela zdravstvenih djelatnika te njihovo aktivno uključivanje, npr. liječnika obiteljske medicine. Virus hepatitisa C prenosi se krvlju – ne prenosi se spermom ni vaginalnim izlučevinama. Spolno je prenosiv samo ako osobe imaju krvni kontakt. Prijetnja je za visokopromiskuitetne osobe te za populaciju koja ima grubi spolni kontakt pa dolazi do krvarenja. Može se prenositi i unutar kućanstva, krvlju preko higijenskog pribora (četkice za zube, škarica za nokte, britvica za brijanje..). Unutar obitelji nije čest slučaj. Za hepatitis C ne postoji cjepivo, ali postoje visokoučinkoviti lijekovi koji su 2016. stigli i na hrvatsko tržište. Kronični hepatitis C mogu imati osobe koje su primale transfuziju krvi prije 1992. godine u svijetu. Naime, do tada se krv namijenjena transfuziji testirala samo na virus HIV-a. Kad su znanstvenici početkom 90-ih godina otkrili hepatitis C, shvatili su da se prenosi krvlju, tako da se 1992. godine krv počela testirati i na hepatitis C, a u Hrvatskoj od travnja 1993. Kada se osoba zarazi hepatitisom C, najčešće nema nikakve simptome, nema ni ideju da se zarazila. Ako se i jave neki simptomi, tada su nalik vrlo blagoj gripi, temperatura tijela može biti blago povišena, traje kratko vrijeme i vrlo brzo prođe. Šest mjeseci nakon zaraze, kad akutni hepatitis postane kronični, simptomi su nespecifični – javlja se kronični ili povremeni umor.

* Koje su zablude kad su u pitanju virusni hepatitisi?

Prva zabluda vezana je uz način prijenosa hepatitisa.

Hepatitis C prenosi se krvlju, ali ne više transfuzijom. Najveći izvor zaraze su oni koji upotrebljavaju nečiste igle, a najčešće su to ovisnici. Zato se često bolesnici od hepatitisa C izjednačuju s ovisnicima, što je diskriminatorno. No, rizične su i druge marginalne skupine poput beskućnika, ljudi koji nemaju higijensku ni zdravstvenu skrb. Zabluda je da je hepatitis C neizlječiva i smrtonosna bolest. Naime, tijek bolesti je spor te virus možete imati desetljećima, a da nemate nikakvu ideju da ste zaraženi. Sve ovisi o imunitetu zaražene osobe. Ovaj hepatitis je vrlo raširen među ovisnicima, ponekad i 40-80 posto. No, da bi HZZO odobrio liječenje, osoba mora biti ‘čista’ ili na supstitucijskoj terapiji najmanje 6-12 mjeseci. Kronični virusni hepatitis C danas je lako izlječiva bolest. Zabluda je da se hepatitisi prenose socijalnim kontaktom. Imali smo slučajeve da su roditelji branili djetetu da sjedi u školskoj klupi pokraj kolege/ice koji/a ima hepatitis C. Naime, hepatitisi se ne prenose uobičajenim socijalnim kontaktom, kao što su kihanje, kašljanje, rukovanje, slučajni dodir… ne prenose se boravkom u saunama i bazenima, kao ni priborom za jelo.

U Hrvatskoj su ljudi nedovoljno educirani o virusnim hepatitisima, zato obilježavamo Svjetski dan hepatitisa već šesnaestu godinu zaredom.

* Kako se boriti protiv hepatitisa?

Važne su prevencija i edukacija. Hepatitis B može se izbjeći prevencijom, što znači cijepljenjem te održavanjem spolnih odnosa sa zaštitom. Hepatitis C može se izbjeći edukacijom o izbjegavanju uporabe nesterilnih igala prilikom bušenja tijela (tetovaže, body piercing, bušenje ušiju, igle kojima se služe intravenozni korisnici opojnih droga), o izbjegavanju spolnih odnosa bez zaštite, kao i o načinu života u kućanstvu s osobom koja ima hepatitis C, a s kojom ukućani ne bi trebali dijeliti higijenski pribor.

* Koje se rizične skupine trebaju testirati na hepatitise?

Osobe koje su primile transfuziju krvi prije 1993. godine u Hrvatskoj, osobe koje uzimaju ili su uzimale opojne droge putem injekcija ili ušmrkavanja, pa čak i ako je to bilo samo jednom prije puno godina, seksualni radnici (osobe rizičnog seksualnog ponašanja), osobe na dijalizi, djeca majki koje su zaražene hepatitisom C jer mogućnost prijenosa virusa s majke na dijete iznosi 2 do šest posto i svi koji to žele.

* Može li se hepatitis izliječiti?

Kronični hepatitis B neizlječiva je bolest i cilj liječenja smanjenje je količine virusa. Ako je takva osoba zarazna, a da to ne zna, pa se ne liječi, može imati simptome umora, javlja se tupa bol ispod desnog rebra, bol u mišićima i tetivama, gubitak apetita, proljev, povraćanje, rijetko sindrom žutice. Kad se te osobe liječe, tablete također imaju nuspojave – umor, bol u mišićima, probavni simptomi, jer te terapije nisu baš jednostavne. Važno je držati virus ispod određene granice da se ne oštećuje jetra. Znanstvenici traže rješenje za trajno izlječenje hepatitisa B, ali to bi moglo sigurno još potrajati barem pet do deset godina. Kronični hepatitis C izlječiva je bolest. Štoviše, to je jedina kronična zarazna bolest koja je izlječiva. No, to ne znači da ga ne možete opet dobiti nakon izlječenja. Kad je u pitanju hepatitis B, Hrvatska dobro stoji po pitanju kontrole broja oboljelih. No, to nije slučaj s hepatitisom C. Naime, zaostajemo u broju identificiranih osoba koje imaju kronični hepatitis C. Najveći broj oboljelih od hepatitisa C nije toga ni svjestan, a to je oko 75 posto slučajeva u cijelom svijetu. Prema podacima organizacije CDA, računa se da je u Hrvatskoj dijagnosticirano 16 posto od ukupnog broja kronično oboljelih od hepatitisa C.