Ilustracija, foto:pexels

CRTIĆ NIJE RJEŠENJE! Mala djeca su u velikom strahu, ovo je najgore što možete učiniti!

Autor: T.Š.

Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander gostovala je u Studio 4 na HRT-u gdje je govorila tome koje su moguće reakcije djece na potres, treba li s njima razgovarati o njihovim strahovima i kako, koje su reakcije normalne i očekivane kod djece, ali i kod nas odraslih u traumatskim situacijama: “Sve su naše reakcije normalne, nenormalne su samo okolnosti potresa i pandemije s kojima se sada suočavamo”, poručila je. Pritom napominje, roditelji nikako ne smiju ignorirati dijete, dati mu da gleda crtić i nadati se da će sve proći. Još gore je ako ima dajemo lažnu nadu i ne vodimo iskrene razgovore s njima. Na taj način jedino što će se dogoditi je da djeca izgube povjerenje.

Pomoć djeci

Buljan Flander kazala je kako istaknula je veliku potrebu za pomoći djeci.

“Posebno je velika odgovornost na roditeljima i zaista im je potrebno i savjetovanje i podrška. Ne samo roditeljima nego i odgojiteljima u vrtiću i učiteljima i nastavnicima u školi. Tako da smo mi na dispoziciji svima njima jer to nam je sada svakako najaktualnije i najvažnije. I zato smo preko noći izdali jednu publikaciju sa savjetima i roditeljima i onima koji brinu o djeci, gdje smo napisali što prije potresa, tijekom potresa i nakon potresa”, kazala je.

Osnovnoškolska i predškolska djeca imaju više smetnji nego adolescenti

“Predškolska djeca i djeca rane osnovnoškolske dobi najčešće imaju separacijske probleme. Ne žele se odvojiti od roditelja, ne žele otići spavati u svoju sobu, spavaju obučeni, da budu stalno spremni, ne žele otići ni u kupaonu jer se boje da će se zatresti dok su oni u kupaoni. Imaju smetnje usnivanja, bude se po noći, neki ne žele spavati u svojim krevetima nego žele spavati u autu, isto tako neki imaju promjene apetita, neka djeca su agitiranija, a neka se povuku. Različiti su simptomi. Mi smo nazvali našu djecu koju imamo u evidenciji, a koja su s ovih posebno pogođenih područja. I uglavnom, osnovnoškolska djeca i predškolska djeca imaju čak i više smetnji nego adolescenti. Adolescenti ipak imaju neku kontrolu nad situacijom. Imaju malo razvijenije mehanizme suočavanja sa stresom, pa kažu  imamo naše ruksake, mi smo spremni, znamo što ćemo i kako ćemo”. A predškolska djeca, manja djeca, prvi, drugi, treći razredi zapravo ne znaju što se događa. Vide da se nešto događa, vide da je u opasnosti njihov život i život njihovih bližnjih, i najgore je ako im ne objasnimo što se događa i ako im ne damo bilo kakav, kakav takav osjećaj sigurnosti”, pojašnjava Flander Buljan.

Dati djetetu da gleda crtiće i ne razgovarati s njim je opasna zamka




“Mnogi roditelji kažu »dobro da ste mi rekli, jer ja sam mislila ako ne govorim o tome, dijete će zaboraviti pa neće o tome misliti, ja sam mislila ako mu damo da gleda crtiće neće o tome misliti«. Međutim, sva neugodna dječja pitanja i neugodni dječji osjećaji zahtijevaju obrazloženje i jako je dobro da djeca na bilo koji način izraze te osjećaje. Ako dijete kaže da se boji treba mu reći: »Naravno da se bojiš«. Treba mu normalizirati reakciju, kao i nama odraslima. Mi svi moramo znati da je ovo jedna apsolutno nenormalna situacija, da su ovo apsolutno nenormalne okolnosti: i potresi i COVID kriza, i da su sve naše reakcije normalna reakcija na nenormalnu situaciju. Tako i kod djece: djeca su uostalom vidjela da se i mi bojimo. Bitno je pri tome da reagiramo mirno, bitno je da oni znaju da se mogu osloniti na nas, i da ćemo mi biti tu za njih. Ako oni žele veću blizinu, fizičku blizinu više nego prije, dajmo im je. Sad nas trebaju više nego ikad. I razgovarajmo: »Je li te bilo strah? Čega te je najviše bilo strah? Kako izgleda taj tvoj strah? Gdje ga osjećaš u tijelu?” Omogućimo djeci da to izraze.

Djeca će nas često pitati hoće li biti još potresa. Naravno da bismo mi najradije odgovorili da neće, ali to nije dobro jer će onda dijete izgubiti povjerenje u nas. Dakle, njihova pitanja zahtijevaju iskrene odgovore, u skladu s njihovom dobi. Dakle, trebamo reći: »Ne znamo, ali moguće da hoće. Ako bude, ajdemo napraviti naš plan.” A onda je naš plan – stat ćemo pod taj štok ili pod taj nosivi zid, ponijet ćemo ove stvari. Među njima svakako neka dijete ima neku svoju igračku koju voli. Njima daju sigurnost sigurne igračke, sigurni predmeti i ljudi kojima vjeruju.

Ako je dijete u vrtiću, sigurno će htjeli mamu ili tatu, ali zapravo koliko sam ja vidjela, stvarno su odgajatelji u vrtiću sjajno odreagirali, tako da i njima treba podrška kako s djecom napraviti plan. U Zagrebu su školska djeca sa svojim učiteljima sjajno reagirala jer imaju plan. Taj plan kako ćemo reagirati daje djeci osjećaj kontrole i sigurnosti isto kao i nama. Dakle, razgovarajmo s djecom, priznajmo da smo se i mi u tom trenutku bojali. Treba planirati na koji način ćemo reagirati ubuduće, to će nam dati osjećaj sigurnosti: i nama i njima. I ono što nam se čini jako važno je da djeci ne kažemo: »Pa ne treba te biti strah, ti si veliki/velika, samo se male bebe boje«. U svakom slučaju moramo djeci dati mogućnost da izraze svoje osjećaje, i te osjećaje treba normalizirati, kakvi god oni jesu.




Djeca modeliraju naša ponašanja, ali imate puno pravo ne biti dobro

“Ne zaboravimo da djeca modeliraju naša ponašanja, i zato je dobro da i mi imamo pripremljeni plan kako ćemo reagirati. Ali imamo pravo i loše se osjećati. To mi je jako važno da odrasli čuju. Imamo se pravo bojati, imamo pravo ne biti dobro, i imamo pravo tražiti podršku za sebe: prijatelja, rodbine, stručnu pomoć, neki telefon za psihološku pomoć. Imamo pravo i obvezu brinuti o sebi. Brinući o sebi možemo brinuti i o djeci i o drugima. Kao u avionu: prvo stavite masku sebi, a onda svom djetetu. Posvetimo sebi 15 minuta dnevno da popijemo kavu, da se čujemo s prijateljima, da pročitamo neki članak… Dakle, nešto što volimo i nešto što nas smiruje. Svi mi na različite načine možemo sebe smiriti, ali budimo nježni prema sebi. Onako kako znamo biti nježni prema drugima, budimo nježni prema sebi, posebno u ovim trenucima.

Značajan broj djece razvedenih roditelja dugo nisu vidjela jednog roditelja

“Poručila bih najprije roditeljima da shvate da je ovo situacija kad su djeca stvarno pod stresom kao i mi, imaju traumatske reakcije, ovo su traumatski događaji kada im je potrebno da imaju oba roditelja. Sad im je više nego ikad potrebnije da imaju oba roditelja, a ne trebaju im konflikti između mame i tate i borba hoće li sad dijete provesti vikend s jednim ili drugim roditeljima, ili kod jednih ili drugih bake ili djede. Dakle, jako je važno da djeca sad vide da imaju podršku i jednog i drugog roditelja. Neka zaborave sad roditelji sve svoje konflikte, neka im dijete bude u prvom planu i neka shvate da dijete treba oba roditelja. Što više podrške u ovoj situaciji, to je veća vjerojatnost da će dijete izaći s manjim emocionalnim smetnjama iz ove situacije. Jer ono što mi radimo, što nastojimo raditi tijekom cijele ove pandemije, to je jačati otpornost djece. A otpornost djeci jača dobar odnos s oba roditelja, druženje, socijalizacija. I nakon potresa omogućite djeci da se čuju online, putem modernih tehnologija, Whats appa, Vibera, Zooma… da se čuju i vide sa svojim prijateljima, ali i sa svojim roditeljima s kojima ne žive. I to će kod djece jačati otpornost, jačat će njihov osjećaj vrijednosti, njihov osjećaj sigurnosti i na taj način će se lakše nositi sa ovom i sa budućim stresnim situacijama”, poručila je ravnateljica Buljan Flander.

Autor:T.Š.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.