Screenshot/YouTube

SVE O SINUSIMA: Alergija nosne sluznice značajan je čimbenik kod učestalih upala sinusa

Autor: Morana Brkljačić/ 7 Dnevno/ 8. siječnja 2016.

U tim je slučajevima sluznica nosa otečena - blokira sinusna ušća i njihovu drenažu te protok zraka Glavni znaci upale sinusa su začepljenost i curenje nosa, slijevanje niz ždrijelo, grlobolja, povišena tjelesna temperatura, gubitak njuha i glavobolja, poglavito kad glavu pognemo prema dolje

Nos ili nosna šupljina, šupljina je koja služi kao dio dišnog, govornog i osjetilnog sustava. U njemu se nalaze sluznica i fine dlačice. Kao dio dišnog sustava nos je primarni organ kroz koji ulazi zrak. U govoru, nos omogućuje rezonancu. Nos je i organ njuha te se u nosnoj šupljini nalaze mirisne stanice. Čestice mirisa lijepe se i otapaju u sluzi koju proizvodi nos te tako šalju impulse u mozak a čovjek osjeća miris. Nosna šupljina proteže se od nosnica do hoana. Nosna pregrada dijeli lijevu i desnu nosnu šupljinu te čini zajednički medijalni zid jedne i druge nosne šupljine. Septum se sastoji od koštanog, hrskavičnog i kožnog dijela.

Vanjski nos

Vanjski nos ima: korijen, hrbat i vrh. Zrak ulazi u vanjski nos kroz parne otvore nosnice (nares) koje omeđuju nosna krila. Podlogu (infrastrukturu) vanjskog nosa čine kosti ličnog skeleta i hrskavice. Koštanu podlogu daje nosni dio čeone kosti, čeoni nastavak gornje čeljusti i nosne kosti. Nosne hrskavice sastoje se od:

– parne hrskavične ploče trokutastog oblika, a nalazi se s obje strane septalne hrskavice

– zavijene parne hrskavice u nosnom vršku

– hrskavičnih pločica

– malih hrskavičnih prutića




Koža nosa može biti različite debljine s dosta žlijezda lojnica i dlaka. Na nosnom hrptu i na lateralnim stranama nosa ona je pomična dok je na nosnim krilima čvrsto vezana za podlogu. Prema licu nos je omeđen u području krila nazolabijalnom brazdom, a između nosa i gornje usne nalazi se nazolabijalni kut. Ako je kut blizu pravog kuta nosnice su horizontale, a ako je kut tup nosnice su odignute, a ako je kut oštar one su nagnute prema dolje i nazad. Zadnja dva položaja nosnica prave poteškoće u disanju jer otklanjaju zračnu struju pri respiraciji. Postoje tri antropološka tipa nosa, to su leptorini, mezorin i platirini nos, tzv. uski, srednje široki i široki nos. Na ulazu u nos nalaze se dlake (vibrissae) koje su izrazito dobro razvijene u starijih ljudi. Apertura piriformis čini vanjski rub koštanog dijela nosne piramide, njezin oblik i širina mogu varirati, a najčešće je kruškolika. Postoje raznoliki tipovi i oblici vanjskog nosa od kojih neke s obzirom na izraženost možemo smatrati deformitetima. Deformiteti nosa mogu biti prirođeni i stečeni. Oni mogu biti samo u koštanom ili samo u hrskavičnom dijelu nosa, ili na granici kosti i hrskavice. Infrastruktura vanjskog nosa se dijeli na fiksni dio, relativno fiksi i pokretni. Fiksi dio infrastrukture vanjskog nosa čine nosne kosti i čeoni nastavci maksile, tj. svi koštani dijelovi koji omeđuju aperaturu piriformis. Vrh nosa čine lijeva i desna alarna hrskavica koja je upravo na tom mjestu previjena. Ako se gleda nosna piramida s unutarnje strane, koju prekriva sluznica,mogu se vidjeti morfološki detalji. Granicu vestibuluma nosa i nosne šupljine, tj. granicu sluznice i kože čini limen nasi, donji rub lateralne hrskavice. Hrskavični dio septum i hrskavice ostaci su primitivne hrskavične nosne čahure. U području vanjskog nosa nalazi se tanki sloj poprečnoprugastih mišićnih niti koje obavljaju razne funkcije pri disanju. Arterije koje opskrbljuju vanjski nos dolaze od lične i očne arterije. Vensku krv vanjskog nosa skuplja facijalna vena.

Nosni hodnici

Nosni su hodnici izuzetno bitni jer se u njima, između ostalog, nalaze otvori sinusa – zrakom ispunjeni prostori u nekim kostima glave.
Takvih šupljina u kostima glave – sinusa, ima po četiri sa svake strane. Sinusi su, zbog svojih odnosa sa ostalim dijelovima glave bitni, kako zbog svoje uloge tako i zbog čestih upala u slučajevima oboljenja od niza bolesti.
Osnovne funkcije nosa su disanje, zaštita, osjećaj mirisa i oblikovanje nekih govornih izražaja. Jedino ispravno i zdravo disanje je disanje kroz nos. Dobra strana mu je i ta što se kroz nos može disati i za vrijeme jela, odnosno sisanja djeteta.
Zaštitna uloga nosa ogleda se u pročišćavanju, zagrijavanju i vlaženju zraka dok ovaj prolazi kroz nosne šupljine. Nos sudjeluje u mehanizmu zaštite od bakterija. Zaštitna funkcija nosa izražava se refleksom kihanja i s toga kišite glasno i ne suzdržavajte se i ne sprječavajte kihanje. Kihanjem štetne bakterije i virusi, prljavština izlaze van iz vašeg organizma, a ako se suzdržavate ostaju u Vašem tijelu.
Nosna šupljina i njeni sinusi predstavljaju, pored grkljana i usne šupljine, tzv. rezonatore zvuka.




Sinusi

Paranazalni sinusi su šupljine u kostima lica, koje su povezane s nosom i koje se tijekom rasta i razvoja skeleta lica, od embrionalnog razvoja u materici pa do prestanka rasta okončanjem puberteta, razvijaju od šupljine nosa, urastanjem u vidu zrakom ispunjenih i sluznicom obloženih šupljina u okolne kosti lica. Svi sinusi su parni.

Paranazalni sinusi su pneumatizirani (ispunjeni zrakom) prostori unutar kosti lubanje i lica. Kod čovjeka paranazalne sinuse dijelimo prema kostima unutar kojih su smješteni:

– maksilarni sinusi – najveći od sinusa smješteni u gornjoj čeljusti, ispod očiju

– frontalni sinusi – smješteni iznad očiju u čeonim kostima

– etmoidalni sinusi – čine ih mali prostori unutar etmoidalne kosti između nosa i očiju

– sferoidalni sinus – smješten u sfenoidalnoj kosti ispod hipofize

– u glavi čovjeka nalaze se i mastoidni sinusi u mastoidnoj kosti iza srednjeg uha

Iako još nije u potpunosti jasna, uloga sinusa ogleda se u sljedećem: šupljine kostiju smanjuju težinu kosti lica, povećanje reznonacije glasa, izdvajanje struktura osjetljivih na temperaturu (zubni korijeni i oči) od stalnih temperaturnih promjena u nosnoj šupljini te vlaženje i zagrijavanje udahnutog zraka.

Maksilarni (vilični) sinus nalazi se u tijelu gornje čeljusti ispod očnih šupljina. Najstalniji od svih sinusa izrazito je rijetko nerazvijen ili nije u potpunosti razvijen, što je uvijek povezano s poremećajem razvoja gornje čeljusti i deformitetima lica. Sinus je obično oblika trostrane piramide, koja je bazom okrenuta k nosnoj šupljini, a vrhom k tijelu jabučne kosti. Sinus ima bliske odnose s donje strane sa zubima, unutrašnje strane s nosnom šupljinom, gornje strane s očnom šupljinom i infraorbitalnim živcem i sa stražnje strane s pterigopalatalnom i infratemporalnom jamom i njihovim sadržajem.

Frontalni (čeoni) sinus nalazi se u čeonoj kosti, iznad očnih šupljina. Pokazuje veliku varijabilnost, može biti nerazvijen jednostrano ili obostrano. Sinus je oblika spljoštene trostrane piramide s bazom okrenutom prema unutra. Sprijeda je u odnosu s mekim i koštanim tkivima čeone regije, sa stražnje strane s mozgom, dok je s donje strane u odnosu s očnom šupljinom te dijelom sa šupljinom nosa.

Etmoidalni sinusi (sitasti) nalaze se između očiju i šupljine nosa. Sastoje se od nekoliko odvojenih, ali međusobno povezanih šupljinica čiji broj pokazuje veliku varijabilnost u obliku, broju i veličini, kako individualno, tako i u odnosu na stranu. U razvojnom i funkcionalnom smislu razlikuje se prednja i stražnja grupa etmoidalnih sinusa. Svaki od njih komunicira s nosnom šupljinom preko različitih ušća, što može utjecati na odvojeno obolijevanje prednje i zadnje skupine. Prema bočno etmoidi su u odnosu s očnom šupljinom i njenim sadržajem, dok prema gore imaju blizak odnosa s prednjom bazom lubanje, ovojnicama i mozgom. Stoga se dugotrajna, intenzivna ili zapuštena upala ovih sinusa može proširiti na opisane okolne strukture. Posebno je ta pojava moguća kod djece, imunokompromitiranih osoba (dijabetes, metaboličke ili autoimune bolesti, tumori) ili kod anatomskih varijacija (dehiscencija – rascjep u zidu sinusa).

Sfenoidalni sinus nalazi se u tijelu sfenoidalne kosti, ispod turskog sedla i hipofize, točno u centru glave i baze lubanje. Sinus pokazuje veliku varijabilnost u odnosu na oblik i veličinu, kako individualno, tako i u odnosu na stranu. Ušće sinusa je na prednjem zidu i gleda u mali prolaz na gornjem dijelu bočnog zida nosne šupljine u koji se izlijevaju i stražnje etmoidalne sastavnice. Sinus je okružen važnim anatomskim strukturama, velikim arterijama, venskim sinusima i moždanim živcima te je kirurški rad u tom području vrlo delikatan.

Upala sinusa

Upala sinusa – sinusitis odnosno rinosinuitis predstavlja upalu sluznice koja oblaže nos i sinuse. Najčešći uzroci upale su virusni i bakterijski uzročnici, a sama upala se češće javlja kod alergičara. Većina upala sinusa je virusne etiologije te se u takvim slučajevima simptomi uglavnom povlače unutar deset dana.

Upala sinusa najčešće se javlja kao nastavak virusne infekcije gornjih dišnih puteva, tj. obične prehlade. Infekcija gornjih zuba (uglavnom kutnjaka) može se proširiti na maksilarni sinus, pa zbog toga kod upale sinusa mogu boljeti zubi. Alergija nosne sluznice značajan je čimbenik kod učestalih upala sinusa. U tim slučajevima sluznica nosa je otečena te blokira sinusna ušća i njihovu drenažu kao i protok zraka. Nosni polipi predstavljaju uvećanje sluznice sinusa koji blokiraju ušća sinusa a ozljede nosa dovode do oticanja sluznice što može blokirati protok zraka i dovesti do upale. Hrskavični i koštani defekti mogu pak uzrokovati stalne tegobe sa sinusima. Glavni znaci upale sinusa su začepljenost i curenje nosa, slijevanje niz ždrijelo, grlobolja, povišena tjelesna temperatura, gubitak njuha te glavobolja, poglavito kad glavu pognemo prema dolje. S obzirom da se najčešće radi o virusnoj infekciji kao uzroku upale sinusa, obične kapi za nos (tzv. dekongestivi) su uglavnom dovoljne (www.plivazdravlje.hr).

Fraktura nosnih kostiju

Prijelomi nosnih kostiju ili ozljeda hrskavice mogu dovesti do edema, žarišne boli, hipermobilnosti, krepitacija, epistakse i periorbitalnog podljeva krvi. Dijagnoza se obično postavlja klinički. Liječenje može obuhvaćati repoziciju, stabilizaciju pomoću tamponade nosa i postavljanje udlage.

Nosne kosti su među najčešće slomljenim kostima lica zbog svog središnjeg smještaja i izbočenosti. Ovisno o načinu nastanka, može doći i do prijeloma maksile, orbite ili kribriformne lamine, te ozljeda nazolakrimalnih kanala. U komplikacije spada estetska deformacija i funkcionalna opstrukcija. Hematom septuma može dovesti do avaskularne ili septične nekroze hrskavice, s posljedičnom deformacijom. Prijelom kribriformne lamine može dovesti do meningitisa ili moždanog apscesa.

Trauma lica koja dovodi do epistakse (krvarenja iz nosa) može ukazivati na prijelom nosa. Drugi simptomi i znakovi su jasna ili neupadljiva deformacija nosa, edem, žarišna bol, krepitacije („škripanje“) i nestabilnost. Moguće su laceracije, ekhimoze (nosne i periorbitalne), devijacija septuma i opstrukcija nosnih šupljina. Septalni hematom izgleda kao ljubičasto izbočenje septuma. Curenje likvora kroz nos pojavljuje se u obliku prozirne tekućine, ali može biti pomiješana s krvlju te ga može biti teško otkriti.

Dijagnoza i liječenje

Dijagnoza se zasniva na tjelesnom pregledu. Nativne rendgenske slike nekompliciranog prijeloma nosa ne pomažu, jer je njihova osjetljivost i specifičnost mala. Ako se sumnja na druge prijelome lica ili komplikacije, izvodi se CT kostiju lica. Hitno je liječenje simptomatsko i obuhvaća hlađenje ledom i analgetike. Repozicija je potrebna samo kod prijeloma koji uzrokuju klinički vidljivu deformaciju ili opstrukciju nosnih šupljina. Završetak repozicije je određen kliničkim izgledom ili uspostavljanjem prohodnosti nosnih šupljina. Zbog toga se repozicija obično odgađa za tri do pet dana nakon ozljede, kako bi edem splasnuo. Prijelomi nosa u odraslih se mogu reponirati nakon primjene lokalne anestezije; u djece je potrebna opća anestezija. Tupi elevator se uvodi kroz nosnice i postavlja ispod utisnute nosne kosti, koju se podiže prema naprijed i lateralno, uz pritisak na drugu stranu nosa kako bi se dorzum doveo u središnju liniju. Nos se može stabilizirati iznutra, tamponiranjem (antibiotikom natopljenom gazom) visoko unutar vestibuluma, kao i pomoću vanjske udlage. Tamponada se ostavlja 4-7 dana; vanjska udlaga se nosi 7-14 dana. Hrskavične ozljede često nije potrebno reponirati. U rijetkim okolnostima, kad deformacija zaostaje nakon povlačenja edema, obično je dovoljno učiniti repoziciju i imobilizaciju u lokalnoj anesteziji. Septalni hematomi se moraju odmah incidirati i drenirati kako bi se spriječilo infekciju i nekrozu hrskavice. Prijelome septuma je teško imobilizirati te je često kasnije potreban kirurški zahvat. (Izvor:www.msd-prirucnici.placebo.hr)

Autor:Morana Brkljačić/ 7 Dnevno/ 8. siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.