ŽIV JE! Profesionalni kriminalist i ateist istražio Evanđelje: Evo zapanjujućih rezultata istrage

Sve što čitamo u evanđeljima temelji se na pričama očevidaca. Međutim, jesu li ti svjedoci istiniti? Na to pitanje u svom radu odgovara detektiv Wallace – bivši ateist, skeptik i kriminalist u isto vrijeme...

“Imao sam trideset i pet godina kada sam prvi put pozorno slušao propovijed svećenika. Policajac kojeg sam poznavao mjesecima me pozivao u crkvu i dok sam ga neko vrijeme mogao obeshrabriti, konačno sam popustio i otišao na jutarnju službu s obitelji u nedjelju.

Većinu onoga o čemu je župnik govorio uspio sam ne otrpjeti sve dok nije počeo opisivati ​​Isusa na način koji je privukao moju pozornost. Opisao je Krista kao uistinu mudrog čovjeka koji je imao neke iznimno značajne stvari za reći o životu, obitelji, odnosima i poslu.

Počeo sam vjerovati da bi ono što je govorio mogla biti istina. Bez namjere savijati koljena pred Isusom kao Bogom, htio sam barem slušati Isusa kao učitelja. Tjedan dana kasnije kupio sam svoju prvu Bibliju,” počinje svjedočanstvo Jima Walleca koji je svojim poznanicima bio poznat kao militantni ateist i skeptik kojeg je kršćanski svjetonazor pomno izazivao.

Do svoje trideset i pete godine služio je kao patrolni časnik, član bande, pripadnik ulične jedinice za provođenje zakona o drogama, SWAT-a (specijalne snage) i profesionalnog kriminalističkog tima.

Intervjuirao je tisuće ljudi, dobro upućen u svjedočanstva očevidaca i obmane kojima se služe.

“Preciznom primjenom metodologije obično sam mogao utvrditi je li neka osoba počinila određeno kazneno djelo. Često sam znao odrediti doba dana kada se to dogodilo!

Ako mi je ova tehnika mogla pružiti sredstva pomoću kojih sam mogao tako duboko prodrijeti u svjedočanstva osumnjičenih i svjedoka, zašto je ne bih koristio i za proučavanje evanđeoske poruke? “.

Odbaciti predrasude

Wallace je, kao ateist, shvatio da je najvažnija izjava apostola svjedočanstvo Kristova uskrsnuća.

Međutim, u početku se Jim morao pozabaviti nekoliko pitanja: Postoje li uopće vjerodostojna svjedočanstva evanđeoskih svjedoka koja se mogu provjeriti? Jesu li evanđelja pouzdana? Što se dogodilo s Isusom iz Nazareta? Kako je moguće objasniti da je Njegov grob bio prazan? Možda su Isusovi učenici ukrali njegovo tijelo? Ili je možda Isus samo na križu zadobio neke ozljede od kojih se kasnije izliječio? Je li stvarno umro, a onda opet uskrsnuo?

Najvažnija pitanja o vjerodostojnosti su upravo u Wallaceovom području profesionalne kompetencije. Jim je želio pristupiti izazovu koji si je postavio s intelektualnim poštenjem.

Minimum činjenica

Proučavajući znanstvenu literaturu o uskrsnuću, Jim je skrenuo pozornost na objavu dvojice znanstvenika koji su se potrudili identificirati minimalne dokaze vezane uz uskrsnuće oko kojih se slažu gotovo svi istraživači:

Isus je umro na križu i bio pokopan.
Isusov grob je bio prazan i nitko nikada nije vidio tijelo.
Isusovi su učenici vjerovali da su vidjeli uskrslog Isusa.
Isusovi su se učenici preobrazili nakon navodnih iskustava s uskrsnućem.

Problem vjerodostojnosti svjedoka

Wallace je smatrao da vjerodostojnost Evanđelja u temi uskrsnuća mora biti potvrđena u izvornoj dokumentaciji. Postoje takvi izvori koji datiraju iz prvih stoljeća naše ere:

Mnogi antikršćanski izvori iz 1. i 2. stoljeća naše ere (kao što su Tallus, Tacitus, Mara Bar-Serapion, Flegon, itd.) potvrđuju da je Isus doista bio razapet i umro.

Apostolski nasljednici pak dokumentiraju činjenicu da je uskrsnuće bilo najvažniji element očevidaca apostola.

U najranijem nam poznatom kršćanskom ispovijedanju vjere, uskrsnuće je ključni element:
„Prenio sam vam na početku ono što sam primio: da je Krist umro – prema Svetom pismu – za naše grijehe, da je pokopan, Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima;  bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima;  ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.  Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima.  Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. (1 Kor 15, 3-6).

Kad bi sučenicima promakla istina, mještani bi znali da je to laž, a sv. Pavao nije mogao mirno napisati da se Isus „ukazao više od pet stotina braće istovremeno; većina ih je još živa ” (1 Kor 15,6).

Tvrdnje o iskrivljavanju evanđeoske poruke ne objašnjavaju činjenicu da Isusovo tijelo nikada nije pronađeno da bi se “dokazalo krivotvorenje apostola”.

Motivacije osumnjičenih

Drugi element koji je Jim proučavao u svojoj istrazi bila je motivacija apostola. U profesionalnoj praksi detektiva, prikrivanje istine od strane osumnjičenika uvijek se svodilo na barem jedan od tri motiva: žudnja za novcem, seksualni motiv ili žeđ za moći.

U svjedočanstvu apostola nema ni traga da je itko od njih bio bogat. Naprotiv, sveti Pavao opisuje njihovu lošu financijsku situaciju:

“Do sada smo gladni i žedni, oskudijevamo, ošamarani smo i osuđeni na lutanje” (1 Kor 4,11).

Mijenjajući se iz grada u grad, apostoli su morali gubiti ono što su imali više puta. Optužba za seksualne motive također je apsurdna. Takve “skandale” protivnici bi odmah pokupili i reproducirali što je duže moguće.

Treći potencijalni motiv je žeđ za moći. U ranim fazama kršćanske povijesti, vođenje kršćanske zajednice značilo je češće izlaganje progonu i smrti: u javnom raspeću, smrti u arenama od divljih životinja i živog spaljivanja. Biti vođa, dakle, značilo je spremnost položiti život za vjeru, a ne dobiti moć tiranina.

Kršćanska zavjera?

Prije svog obraćenja, Jim je tvrdio da su apostoli lagali:

“Možda zato što sam bio skeptičan i zato što sam kao detektiv vidio tako nešto u životu. Mislio sam da je dvanaest ljudi osmislilo, izvelo i potapšalo najsloženiju i najutjecajniju zavjeru u povijesti svijeta, kako bi promovirali svoju stvar i ojačali svoju poziciju u vjerskoj zajednici.”

Dvije točke, međutim, govore protiv takvog argumenta:

Da bi zavjera bila uspješna, u njoj mora sudjelovati mali broj ljudi. Ovdje ih imamo stotine odjednom;
Apostoli su imali male ili nikakve šanse komunicirati jedni s drugima nakon Isusova uzašašća. Često udaljeni tisućama milja, evangelizirali su u raznim dijelovima svijeta. Da su lagali, ne bi imali pojma je li netko od njih već “priznao”, spasivši “svoju kožu” i priznavši da Isus nikada više nije uskrsnuo.

Uostalom, najjači znak da govore istinu bila je njihova mučenička smrt. Za svoja svjedočanstva nisu se oslanjali na druge jer su njihova svjedočanstva bila „iz prve ruke“. U tome piše, između ostalog, sv. Ivan u svom pismu:
„Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu “ (1 Iv 1,1).

“Apostoli su znali da je poruka koju su propovijedali spasonosni lijek za ono što nas sve ubija. Dali su svoje živote kako bi spasili naše živote, a kako bismo i mi spasili još više života.

Prije nego što sam postao kršćanin, ogodinama sam bio samo policajac. U tom periodu postupno sam gubio vjeru u ljude. Bio sam sumnjičav. Sve se promijenilo kada sam povjerovao u Isusa.

Kako sam počeo shvaćati što mi je potrebno i što sam dobio, postajao sam sve suosjećajniji i strpljiviji prema drugima. Kao netko kome je oprošteno, naučio sam opraštati i moj je entuzijazam postao zarazan.”

Slike Isusova života, smrti i uskrsnuća koje su prikazane u evanđeljima nose obilježja autentičnog svjedočanstva očevidaca, a ne neke karikature kako to prikazuju skeptici.

Isus je razumio važnost i vrijednost dokaza i smatrao je važnim da se vjera u njega temelji na njima. Nije li zbog toga pokazao svoje ruke Tomi nakon njegova uskrsnuća?

Isti Krist Gospodin, koji nam govori sa stranica Svetoga pisma, danas je živ i prisutan u svojoj Crkvi, predvođen nasljednicima apostola. Danas nas očekuje Uskrsli, osobito u sakramentima pokore i euharistije, želeći nam biti što bliže.”, danas govori Jim Wallace u knjizi: “Slučaj Kršćanstvo – istraga napravljena”.