
Tko tako umre, ide odmah u raj: Potpuni oprost u svim franjevačkim crkvama
Prisjećam se jedne drage prijateljice koja je pohađala jednu srednju katoličku školu u Zagrebu. Uz tu srednju školu išla je i u baletnu srednju školu te je njen život bio pretrpan obavezama, što učenjem što plesanjem. U posljednjim danima škole kada smo svi ispravljali ocjene iz općenito, za neke teških predmeta, poput fizike, kemije, matematike, ona se našla u situaciji da će ako ne nauči do jutra ‘Apostolsko vjerovanje’ ići na popravak iz vjeronauka.
I tako smo cijelu noć mi rješavali zadatke dok je ona neprestano ponavljala: “Vjerujem u jednoga Boga…” i tako iznova i iznova cijelu noć. Nekako je uspjela i izmolila do jutra cijelo vjerovanje te isto ponovila pred profesoricom pa ispravila svoju ocjenu. Bogu hvala.
No, je li ona naučila Boga? Ne, jer se Bog ne može naučiti! Je li ga upoznala? Je li spoznala da je On živa osoba, uskrsnula tijelom koja ju neizmjerno voli? Ne! Naučila je samo da mora naučiti Apostolsko vjerovanje da bi završila tu srednju školu. Postala je jedan od onih vjernika koji unatoč naučenom vjerovanju, ne zna u što i koga vjeruje, nažalost.
Nadbiskup Kutleša u pismu vjeroučiteljima, a povodom nove školske godine citirao je Opći direktorij za katehezu te inzistirao na tome da “školski vjeronauk bude, kao i ostali školski predmeti, jednako zahtjevan u sustavnosti i strogosti poput ostalih predmeta. On mora prikazati kršćansku poruku i događaj istom ozbiljnošću i dubinom kojima ostali predmeti predstavljaju svoja saznanja. No on se uz njih ne smješta kao sporedna stvar već u potrebni interdisciplinarni dijalog” (ODK, 73)
Mnogi će učenici i roditelji ali i vjeroučitelji imati problem s ovom nadbiskupovom preporukom jer su im rasporedi ionako pretrpani, a i ostali predmeti sve zahtjevniji. Vjeronauk koji teži “jednakoj težini predmeta kao i ostali predmeti” može učenike dovesti u stanje u kojem je bila moja prijateljica, koja u posljednji čas uči istine vjere propuštajući ono najbitnije, živog Boga pored sebe.
Vjeronauk je u Hrvatskoj izborni predmet, kao i u većini zemalja Europe. U Hrvatskoj ga pohađa po prošlogodišnjoj statistici 84, 5 posto svih učenika ali 2018. godine taj je broj bio znatno veći oko 90 posto svih učenika.
Jasno je da istina o Isusu Kristu živom i uskrslom Bogu među nama mora biti jednako važna ako ne i važnija od spoznaja iz matematike, fizike i kemije jer upravo o toj spoznaji ovisi cijelo čovječanstvo za vječnost i upravo o tome segmentu ovisi i budućnost naše zemlje.
Međutim Bog ne želi biti težak svojoj djeci, ne želi biti nošen u teškim knjigama u školskim torbama već želi biti probuđen u svim ljudskim srcima koja će onda posljedično sama težiti znanju o tom veličanstvenom Bogu.
Kažu mi da je ova nadbiskupova preporuka protuofenziva onima koji se bore protiv vjeronauka u školama. A ja se evo usudim odgovoriti, oprez, možda im nenamjerno ide i na ruku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Tko tako umre, ide odmah u raj: Potpuni oprost u svim franjevačkim crkvama
Odlazak legende BiH Hrvata: Komarica objesio biskupsku kapu o klin, imenovan nasljednik
Sedam činjenica koje bi trebali znati o Bezgrešnom začeću Djevice Marije
Omiljeni karizmatik Hrvatima približio Isusa, na duhovnim obnovama zbivale su se nevjerojatne stvari