Posljednja vremenima i hrvatski generali

Autor: Darko Milošić

Zanimljiva usporedba suvremenih događaja s apokaliptičkim romanom

Prateći dramatično iščekivanje, nadanja i strahovanja uoči presude generalima, razmišljao sam o izvrsnom apokaliptičkom romanu – svojevrsnom teološkom trileru – Posljednja vremena (Verbum, 2002.), poznatog kanadskog pisca Michaela O'Briena. Konkretno, pao mi je na pamet onaj dio u kojem razgovaraju otac Ilija, protagonist romana, i Anna, sutkinja koja se kreće u najvišim krugovima europske politike. Taj dio romana prilično uvjerljivo dočarava višeslojnost i multidimenzionalnost pojedinih događaja na svjetskoj sceni, događaja za koje nas mediji žele uvjeriti da su jednoznačni i nedvosmisleni.

Anna je prisustvovala sastanku crème de la crème političkog vrha: „Bilo je riječi o pokretima koji se zbivaju na svjetskoj sceni, o različitim osobama i strategijama. Onaj tko nije bio duboko unutar njihova načina gledanja nije mogao razumjeti ništa od svega toga. Bili su to kotači unutar kotačâ, žiroskopi unutar žiroskopâ.“
Premda sam roman čitao prije desetak godina, ta slika „kotača unutar kotačâ“ urezala mi se u pamćenje. Imao sam je na umu i dok sam pratio zbivanja vezana uz Haški sud, kao što je imam na umu svaki put kad razmišljam o globalnim procesima.

Inače, spomenuto društvance „savršene gospode“ besprijekornih manira koje se okupilo na poziv Predsjednika Europskog parlamenta, u referentnom okviru romana je skupina beskrupuloznih mračnjaka krvavih ruku s upravo demonskim nadahnućem i nagnućima; otac Ilija, karmelićanin židovskog podrijetla, pravi antipod Jamesu Bondu, dobio je mandat od Svetoga Oca da pokuša ući među njih ne bi li spriječio dolazak „grozote pustoši“ i uspostavu Antikristova kraljevstva. Dakako, fikcija je jedno, a stvaran svijet nešto drugo; pa ipak, stanovite paralele mogle bi se povući. Ne u smislu da su konkretni, živući europski ili svjetski političari i lideri, primjerice, sotonisti, nego više na razini neobično sofisticiranih zakulisnih igara, kompliciranih intrigâ i žudnje za moći i apsolutnom kontrolom, sve pod krinkom „demokracije“ i navodno iskrene brige za ljudska prava. Uostalom, nekome je i to dostatno da nanjuši sumpor.

Kako bilo, generali su oslobođeni. U Hrvatskoj je sve isto, a ipak je istodobno i sve drugačije. Percepcija stvarnosti se unekoliko promijenila, a promijenila se i samopercepcija, ili je možda obratno. Nebitno. U više komentara pročitao sam da se, štono riječ, „lakše diše“; ljudima je „pao kamen sa srca“. Rekao bih, gotovo doslovce; ne treba smetnuti s uma „kolektivnu psihu“; htjeli-ne htjeli, bez obzira na nečiju osobnu (ne)zainteresiranost, nevidljivom opterećenju što ga je produciralo suđenje nitko nije mogao uteći – depresivna raspoloženjâ i tmurne misli šire se poput prehlade, samo što agens nisu virusi, nego riječi, odnosno, takozvani „memi“.

Eksplozija euforije, tog stanja u kojem osoba doživljava intenzivan osjećaj dobrobiti, sreće, uzbuđenja i radosti, sasvim je razumljiva: ljudi su godinama živjeli u stanju neprekidne frustracije, već uvelike izluđeni medijskim spinovima i demagogijom političarâ. Čas je bilo, „ne damo naše heroje“, čas je bilo, „identificirati, locirati… „ O Gotovini se pisalo kao o uličnom kriminalcu, a sad se, u tim istim novinama, piše o Gotovini, časniku i džentlmenu… Ili je to (bila) shizofrenija, ili je (bio) – vjerojatnije – čisti pragmatizam, ili nešto gore. Kao da nas je Nepoznat Netko, metaforički govoreći, držao za revere i neprestance drmusao.

I onda, na samom vrhuncu neizvjesnosti, dobre vijesti. Pozitivnom ozračju uvelike su pridonijeli i sami dojučerašnji uznici svojim prvim, vrlo uravnoteženim i promišljenim izjavama; ni traga ego-tripovima, ni traga trijumfalizmu, ni traga resantimanu. Naprotiv, zahvale i pozivi na zajedništvo i okretanje budućnosti. Štoviše, Ante Gotovina spominje riječ za koju se ne sjećam da sam je u zadnjih dvadesetak godina čuo u javnom diskursu u tako zdravom i pozitivnom smislu – užitak, uživanje u životu. Usto, ovaj put sve te riječi ne zvuče – kao često do sada – poput šupljih fraza. I doista, ovim događajem nabijenim simbolikom Domovinski rat je definitivno završen.

Dakako, ne treba se zavaravati: kotači unutar kotačâ, žiroskopi unutar žiroskopâ i dalje se vrte, i dalje melju. No, kao što vidimo, katkad im vrtnju poremeti kakav neočekivani klip. U tome je nada.




Autor:Darko Milošić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.