Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Bog i Hrvati

Autor: Andrea Fadljević

Možemo li prisiliti politički sustav da odjednom misteriozno postane čist i pravedan te da odstupe svi koji nas mogu izvući iz nevolje a to ne žele?

Eto imamo neponovljivu priliku svjedočiti što nam se kao narodu dogodilo ovih dana. To iskustvo ne možemo analizirati niti trpati u razne kategorije. Ono što možemo je priznati da nas je to probudilo, oživjelo, osnažilo i zbližilo. Povod tomu duga je priča, ona tipično hrvatska, koju svi znamo, a koja je kao kulminaciju imala uspjeh naših Vatrenih na svjetskom nogometnom prvenstvu. Odjednom su nas sve zapalili, zaokupili nas, život je stao a zajedništvo je počelo. Njihovi uspjesi nizali su se kao čuda, kao nešto što smo oduvijek znali da imamo, a čekali da to iziđe na vidjelo. I vidi, to se dogodilo naočigled svim narodima. Zdušno smo molili, kao narod, skupa sa njima, igračima koji su Bogu zahvaljivali i davali slavu za svoj uspjeh. Molitvu nitko ne može osporiti jer bili smo tamo s njima, gledali i slušali što se događa. Slušamo nakon svega njihova svjedočanstva i hvalu Bogu za ono što je učinio hrvatskom narodu. To ja zovem sinovima Božjim i sinovima domovine. Čini se kako je sve to nadišlo i sam sustav, tj FIFA-u, i to ne jer smo tako htjeli, nego jer smo doista izašli kao pobjednici. Pošteni, ponizni, pravedni u igri, ujedinjeni u radosti pobjede i svakoj nadi za „još jedan gol“ ali i kao dominantna momčad prvenstva. To je tako, nema tu ništa sporno, pa i cijeli svijet istog je stajališta. Doživjeli su onu tipičnu hrvatsku priču i to je ujedinilo hrvate kao nikada prije, bar ne na ovakav veličanstven način! Ovi su dečki igrali za hrvatski narod kakav on jest i tko on jest! Igrali su za nas a to su i pokazali. Doček Vatrenih donio je toliku dozu narodnog buđenja da je riječima to nemoguće opisati, a nije niti potrebno. Svi smo tome bili dionici. Naša srca su se otvorila kada smo vidjeli tko je zapravo Hrvatska, kakva je, koliko ljubi, koliko daje, koliko zahvaljuje.

Priča o ustašama i partizanima naravno i ovaj put našla je sebi mjesta i to je velika opasnost! Jedni kažu došao je Thompson, ustaše su ga doveli, drugi kažu neka bude kako Vatreni žele. Višesatni prizor nepreglednih masa koje se vesele i kliču hrvatskom uspjehu, i naših junaka, nogometaša, koji ponosno i bez straha stoje u sred vlastitog naroda kojemu zapravo nisu donijeli pobjedu zaista donosi katarzu. Svi smo osjećali da se radi o nečemu boljemu i uzvišenijem. Kada bi srebrna medalja svjetskog prvenstva donijela ovo što je donijela Hrvatskoj, svi bi se narodi za nju borili. Zato trebamo biti mirotvorci, a ne odazivati se stalnim pritiscima na razdor.

Na neki se način doista dogodilo oslobođenje ovog naroda- od okova prošlosti, od okova misli o vlastitoj nemoći. Ne moramo mi raspravljati o tome kakav je koji čin, već moramo priznati da se 16.7.2018. vidjelo kakvi smo. Hrvatska je taj naš narod, sa svojim prošlim i sadašnjim junacima, sa svojim najpoznatijim domoljubnim glazbenikom, sa političkim i ekonomskim problemima, bez mane, bez incidenta. Odlikuje nas junaštvo, vatreno srce, vjera u Boga i izdržljivost u nevolji. Žao mi je što postoje oni koji ne misle tako, i koje to smeta, no i oni su naša Hrvatska!
I što dalje?

Mnogo se piše o tome kako zadržati taj plemeniti zanos koji nas je sve dotaknuo. Dižu se odmah i razne interesne skupine, koje tvrde kako će se taj osjećaj zadržati ponavljanjem ustaljenih floskula o tome kakav domoljub valja biti ili dižući i huškajući bune među masama. Ne dopustimo to jer potvrdilo se da nas veže ljubav i zajedništvo. Potvrdilo se da je ovaj naš narod mio Bogu. Ono što možemo napraviti da bi zadržali ono što smo dobili je da budemo prvenstveno ljudi i otvoreni jedni prema drugima, svi, bez iznimke. Od vrha društva pa do njegovog dna, obratimo srca istini. Nema nam kruha ni u daljnjih demokratskim izborima – ni sama ne znam kako nam nije muka počinjati stalno istu priču drugih aktera stalno ispočetka. Potrebna je temeljita promjena ovog postojećeg!
Idealan bi scenarij bio kada bi se vladajući usudili povući prvi potez, te da oni prvi kao primjer svima- odgovorni pred narodom prisegnu na ispravak štete, na izravnavanje vanjskopolitičkih odnosa i dopuštanje suverenosti i jedinstvenosti za Hrvatsku. Ništa nije lako ispraviti odjednom, i svi u to moramo uložiti ogromne napore (a nismo li za to upravo i dobili snage i volje?) da gledanjem u svoju savjest u situacijama u kojima jesmo; pogledamo u dosadašnja iskustva o najvišoj vrsti pravde – i tko je onaj koji vlada narodima i postavlja vladare na njihova mjesta? Vladari, vi se zapitajte isto to, pa onda postupite po svojoj savjesti. Hrvatska je kršćanska zemlja, nitko do sada nije donio drugačiju odluku za nju; stoga se probudimo i vratimo se tamo otkuda smo došli, pogledajmo priču svoje zemlje kroz povijest spasenja i osvijestimo svoj položaj kao naroda. Nekako se čini da je uvijek bilo ovako kao sada. Samo je pitanje, što možemo učiniti sa ovim darom s Neba koji smo sada dobili kao odgovor na naše vapaje?
Možemo li prisiliti politički sustav da odjednom misteriozno postane čist i pravedan te da odstupe svi koji nas mogu izvući iz nevolje a to ne žele? Ne možemo! No možemo kao narod moliti za obraćenje vladajućih, moliti za promjenu situacije, moliti da ovaj naš narod bude proslavljen u Gospodinu, sa svojim dobrim plodovima, za svjedočanstvo drugim narodima.
Doista je izuzetno danas biti Hrvat!

Autor:Andrea Fadljević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.