TALIJANSKI SVEĆENIK RAZOTKRIVA: Kad je osoba na putu svetosti ĐAVAO KORISTI OVE DVIJE TAKTIKE!

Svećenik raskrinkao glavne strategije sotone!

Đavao mrzi kad kod nas primjetiti napredak na putu vrlina. Moramo imati na umu da, kad rastemo u svetosti, đavao ne odlazi daleko od nas nego, udvostručuje svoje napore i pokušava iskoristiti čak i naše vrline da nas okrene putu poroka i propasti.
Talijanski svećenik fra Lorenzo Scupoli piše o strategiji đavla u ovim okolnostima u svom duhovnom klasiku: Duhovni boj. On objašnjava kako, kad krenemo putem svetosti, đavao obavezno učini jednu od ove dvije stvari.

Prije svega, đavao će nas pokušati iskušati dobrim djelima koja su izvan naših sposobnosti. To u nama stvara osjećaj razočaranja koji nas vrti prema grijehu i gasi našu želju za borbom jer – ne možemo biti savršeni.

Fra Scupoli daje nam primjer osobe koje pati od neke bolesti.

Na primjer, bolestan čovjek radosno nosi svoju bolest s voljom i prihvaća tu situaciju. Lukavi protivnik zna da to znači da bi taj čovjek mogao postići krjepost strpljenja i odmah prosipa u njegove misli sva dobra djela koja bi zdrav mogao činiti, a sad ne može.

Pokušava ga uvjeriti da bi zdrav bolje služio Bogu i bio korisniji i sebi i drugima.

Nakon što uspije probuditi tu želju unutar njega, on ju povećava kroz stupnjeve sve dok se u čovjeku ne pojavi nemir zbog nemogućnosti ostvarivanja. I što više želi nešto što ne može, ovaj nemir se pojačava.

Ključ za otpor sotoninoj lukavštini je povjerenje u Boga s naglaskom na našu trenutnu situaciju. Moramo uvijek biti zadovoljni s onim što možemo učiniti u ovom trenutku, umjesto da budemo nezadovoljni s onim što bi moglo biti, a nije. Treba ostati ukorijenjen u ovo sada, a Bog će se pobrinuti za ostalo.

Druga taktika je jednostavna. Đavao može koristiti naše vrline za ponos. Može nas primamiti u mislima da pomislimo da smo mi jedini uzrok što imamo neku vrlinu ili da smo bolji od drugih zbog toga.

To nas vrlo lako odvodi na pogrešan put. Lukava i zlonamjerna zmija, ne samo da nas mami svojom zlobom, nego nas čak pomoću naših vrlina vodi u stanje samodostatnosti i tada naše vrline mogu postati naša propast. Nas uzdiže visoko da bi mogli pasti u grijeh ponosa i oholosti.

Da bi se sačuvali od ove opasnosti potrebno je stalno podsjećati sebe na vlastito ništavilo, spoznaju da baš ništa nismo i ne možemo bez pomoći Boga.
Moramo uvijek imati na umu da čak i kad napredujemo u duhovnom životu, to nema nikakve veze s nama, nego s Božjom milošću.

Iznad svega, budimo na oprezu. Ako želite napredovati u svetosti budite svjesni da će đavao koristiti naše dobre želje i namjere da nas pokuša od Boga odvratiti.