fbpx

Svjetski mir je iluzija, postoji samo odsustvo rata

Autor: Luka Popov

Mir koji danas tobože vlada među narodima zapravo samo iluzija, gotovo karikatura onog istinskog mira kojeg smo pozvani ostvariti.

Dok sam proteklog tjedna pratio događanja vezana za dodjelu Nobelovih nagrada, posebno one za mir, sjetih se Kristovih riječi: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što ga svijet daje (Iv 24,27). Vidimo dakle da mir koji svijet daje nije onaj istinski, pravi mir koji nam može dati samo Krist, te da 'mir' o kojem se u svijetu toliko priča i za kojim se toliko čezne zapravo nije ništa drugo doli puko odsustvo sukoba. Tako se za dva naroda kažu da su u međusobnom miru, ako između njih ne bukti rat. S druge strane, Bog kroz Evanđelja progovara o jednom sasvim drugom miru, miru koji se prvenstveno temelji na pomirenju pobunjenog čovjeka s Bogom, da bi se tek onda – po Bogu i u Bogu – mogao ostvariti i mir između ljudi na zemlji. Gledano s tog aspekta, vidimo da je svjetovni mir koji danas tobože vlada među narodima zapravo samo iluzija, gotovo karikatura onog istinskog mira kojeg smo pozvani ostvariti. Pravi mir znači zajedništvo, znači iskrenu i istinsku suradnju, suživot u međusobnom izgrađivanju – a to je moguće samo ako smo prije toga pomireni s Bogom. Sve ostalo je samo više ili manje dugotrajan sporazum o nenapadanju, koji će trajati onoliko dugo koliko traju i partikularni interesi ugovornih strana. Daleko je to od puta istinskog mira, puta koji započinje vapajem sv. Pavla: Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). Iz toga slijedi da su jedini pravi mirotvorci upravo kršćanski apostoli i misionari, oni koji su riječi sv. Pavla prihvatili kao svoj životni poziv. I nemojmo misliti da se to odnosi samo na redovnike i klerike: svaki muškarac ili žena, ma gdje se nalazio i ma čime se bavio, pozvan je širiti Kristovu poruku istinskoga mira te svojim životom, djelima i riječima, biti živ poziv na pomirenje palog stvorenja sa svojim Stvoriteljem.

Kada se početkom ovog stoljeća Blažena Djevica ukazala u Fatimi, jedna od poruka koja je dana vidjelicama sadržavala je nalog da papa osobno prikaže Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu. Prema riječima Gospe, to će biti početak uspostave svjetskog mira, iako ne bez razdoblja popraćenog velikim bolima. Poziv je shvaćen ozbiljno, te je papa Pijo XII. 1952. godine, po nalogu Bogorodice, prikazao Bezgrešnom Srcu Marijinu cijelo čovječanstvo, a posebice Rusiju. Ako i u prvim desetljećima nakon tog čina plodovi možda nisu uvijek bili očiti, danas se već jasno vide. Dok Zapad progresivno tone u nemoral svake vrste, prezirući svoje kršćanske korijene veličajući grijeh i sablazan, Rusija sve više poprima obrise moralne tvrđave od koje se odbijaju plimni valovi kulture smrti koji dolaze sa Zapada. Tako npr. vidimo da Rusiji ni u jednom trenutku nije palo na pamet za ozbiljno uzeti izopačeni nauk rodne ideologije, dok ista ta ideologija na Zapadu uživa kultni status kojem se klanja svako 'napredno' zakonodavstvo. Dok vlade na Zapadu ulažu enormne napore u širenju i propagiranju homoseksualizma, napori Ruske vlade usmjereni su prema zaštiti mladeži od gay propagande. Diskrepancija između Rusije i Zapada postala je toliko očita da je ruski predsjednik Vladimir Putin na nedavno održanom međunarodnom forumu otvoreno i jadno prozvao Zapad zbog odricanja od kršćanskih korijena i naravnih moralnih standarda. Osim toga, broj katolika u Rusiji u zadnjem desetljeću progresivno raste. Da ste me prije nekog vremena pitali u čemu vidim najveću nadu za svijet koji srlja u propast, odgovorio bih vam: 'katolička monarhija'. Danas bih odgovorio nešto drukčije: 'ruska katolička monarhija'.

Čini se da papa Franjo polako ali sigurno gubi naklonost sekularnih medija, koji sve više shvaćaju da je novoizabrani papa – katolik. Tako smo prošli tjedan mogli čitati o tome kako je Vatikan uputio 'prilično hladno pismo' frajburškoj dijecezi u kojem se nedvosmisleno izražava nedopuštenost propitivanja crkvene prakse prema kojoj razvedeni i ponovo oženjeni katolici ne smiju pristupiti svetoj pričesti. Za onoga tko iole poznaje nauk Crkve to ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje. Prije svega treba reći da je brak između muškarca i žene Božja ustanova i kao takva nije predmet dogovora i rasprava. A prema Božjoj ustanovi, brak je nerazrješiv. Prema tome, kada jednom valjano sklopite brak s nekom osobom, onda ste s tom osobom u braku dok jedno od vas dvoje ne premine. Građanska brakorazvodna parnica ne mijenja tu stvarnost, pa je jasno da onaj koji se građanski razvede i nakon toga redovito prakticira spolne odnose sa drugom osobom de facto je u stanju trajnog preljuba. A budući da je preljub smrtni grijeh, a osobe u stanju smrtnog grijeha ne smiju primati Tijelo Kristovo, tako slijedi da se rastavljene i ponovo oženjene osobe ne smiju pričešćivati. Eto, stvar je toliko jednostavna da se dade opisati u par rečenica. A opet, mnogi to uporno ne žele shvatiti…

Prati VJERU na FB!

Autor:Luka Popov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.