VELIKO UPOZORENJE RODITELJIMA: Ako ste ovo govorili, prokleli ste svoje dijete!

Autor:

Ova iznimno opasna praksa razgovora roditelja s djecom, u našem je narodu vrlo izražena

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga’, tim riječima započinje Božja riječ koja nam odmah u startu daje do znanja koliko je riječ strahovito važna. ‘Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život’ govori nam dalje Bog opisujući snagu Riječi, koja može stvarati ali i razarati! Isus nas također upozorava ‘da pazimo na ono što nam izlazi iz usta’. ‘… Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki? Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan Sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi’(MT 12, 33-37) kaže Isus, čvrsto nas upozoravajući na težinu riječi koja nas oblikuje.

‘Nisam bila svjesna riječi, moje dijete bilo je pod prokletstvom’

Ova majka koja je posvjedočila za Book težinu riječi spoznala je na teži način, pročitajte njezino svjedočanstvo:

Mislim da svi volimo godišnji odmor. Tople dane u kojima smo opušteni i radosni. Ove smo godine moja obitelj i ja uživali na moru. Promatrajući svoju obitelj, shvatila sam koliko sam sretna i zahvaljivala Bogu na tome. Tijekom jednog od tih dana, na plaži sam čitala Book i odlučila posvjedočiti.

Našem se je sinu srušio cijeli svijet. Sve ovo bilo je previše za jedno dijete

Nažalost, na teži sam način došla sam do spoznaje da se olako razbacujemo riječima, posve nesvjesni onoga što se može dogoditi. Nekada ih izgovorimo u šali, zadirkujući koga, nekada izrugujući se ili čak iz zlobe. Posve smo nesvjesni toga, ali one jednom izgovorene čvrsto se utiskuju u nas. Bilo bi prekrasno kada bi sve riječi koje izgovaramo bile ljubav ili blagoslov. Ali, ako to već ne može uvijek biti tako, bilo bi dobro da barem pripazimo što govorimo drugima ili sebi. Mnoge od njih su se uvukle u svakidašnji govor, kao što su ‘lud, ludilo, ubij se, ubit ću se, nikada, nestani, neću/nećeš moći, neću/nećeš imati, ništa od toga’… Zašto ovo govorim? Saznat ćete u nastavku moga svjedočanstva.

Udana sam za najboljeg čovjeka na svijetu. Kao osoba, vrlo je staložen. Imamo troje djece od 19, 12 i šest godina. Naš srednji sin slabašan je dječak, najmirniji od njih troje. Nikad s njim nije bilo nikakvih problema. Voli nogomet. U travnju ove godine počeo se je žaliti na bolove u nozi. Najprije smo pomislili da je to vezano s rastom i da će proći. Kako je vrijeme prolazilo, primijetili smo da mu noga poprima čudan kut i da nešto nije u redu. Bilo mu je sve gore. Suprug je rekao da odemo liječniku. Ja sam još uvijek vjerovala da će proći. Ipak smo otišli liječniku koji nas je poslao ortopedu. Tako smo u narednih mjesec dana svaki tjedan išli liječniku. Nešto im nije bilo jasno, pa su ga poslali na magnetnu rezonancu. Nalaz nije bio dobar. Rekli su da mu je napukla patela, što se zna dogoditi kod starijih ljudi. Isto tako, pukao mu je i meniskus i pritiskom zaustavio prokrvljenost koljena. Ako bi se dogodilo da mu pukne uslijed skoka ili slično, ostao bi paraliziran.

Rekli su nam da će morati biti na štakama dugo vremena i da ga čeka dug oporavak. Morao se je pridržavati prilikom hoda uz i niz stepenice. Dopušteno mu je bilo plivanje i vožnja bicikla u najmanjoj brzini. Dobio je zabranu pohađanja tjelesne i zdravstvene kulture i igranja nogometa. Našem se je sinu srušio cijeli svijet. Sve ovo bilo je previše za jedno dijete.

U tom periodu oporavka, bili smo kod kumova za rođendan. Bilo je još djece. Svi su skakali, trčali i igrali se – osim moga djeteta. On je mirno sjedio i u jednom me je trenutku tražio da ga odvedem kući što sam i učinila. Nakon toga, otišla sam na misu i prikazivala ga. Bilo mi je teško.

Bili smo u molitvi desetak minuta. U jednom mi je trenutku rekla da je nad njim izrečeno prokletstvo da nikad više ne može hodati…

Srijedom imamo u Našicama Školu molitve. Zaista mi puno znači što sam član. Otišla sam na susret i bilo je lijepo. Pred sam kraj počelo je jako nevrijeme. U misli mi je došao moj dječak. On se jako boji grmljavine. Počeo mi je vibrirati mobitel. Slao mi je poruku za porukom. Morala sam odgovoriti. Naša voditeljica me je opomenula. Bilo mi je neugodno pa sam ispričala cijelu priču na što je ona predložila da se pomolimo za njega. Bili smo u molitvi desetak minuta. U jednom mi je trenutku rekla da je nad njim izrečeno prokletstvo da nikad više ne može hodati. Molila je da se to prokletstvo otkloni. Moleći dalje, rekla je da je davno, dok je još bio mali, i da se možda i ne sjeća tko, netko rekao: „Ubit će te grom.“ Nakon toga, u njemu su ostali strah i panika. Rekla mi je također da kad dođem kući, da mu kažem i da ponavlja za mnom da se u ime Isusovo odriče tih riječi, i da će on živjeti. Rekla mi je također da mu nogu blagoslovim svetom vodom, da mu stavim ruku na koljeno i da se u ime Isusovo odreknemo riječi da neće moći hodati.

Kad sam se vratila kući, ondje je bio i moj suprug. On je, ponavljam, zaista miran čovjek. Reagirao je tako da sam stajala i pitala se je li to zaista moj muž. Vjernik je, ide u crkvu i zna da idem u Školu molitve. Nikada mi nije za to prigovorio. Plakala sam. Poslala sam poruku voditeljici da mi je doma kaos. Odgovorila je da će se moliti putem.

Kad sam mu rekla što mi je rečeno, nastao je tajac. Oči su mu se ispunile suzama, okrenuo se je i otišao u kupatilo.

Malo kasnije naš je sin ponavljao za mnom riječi odricanja u ime Isusovo. Nakon toga, svetom sam mu vodom blagoslovila koljeno. Položila sam na njega ruku i molila u ime Isusovo, odričući se svih izrečenih riječi. Za vrijeme molitve, osjetio je jaku bol u koljenu. Ja sam osjećala jaku mučninu. Kašljala sam jako. Molila sam dok nisam osjetila da se to sve slama.

Ono što vam mogu sa sigurnošću reći jest da se naš dječak više ne boji grmljavine. Uvjerili smo se u to više puta kada su bile kiše i grmljavina. U zadnjih mjesec i pol dana malo se je udebljao i više nije jako mršav. Noga ga nimalo ne boli. Koljeno se je potpuno ispravilo. On kaže, a i mi vidimo, da mu je dobro. Normalno hoda i trči.

Liječnička kontrola bit će u rujnu. Naravno da će poći liječniku, ali ono što svi sa sigurnošću znamo jest da će on potvrditi naše uvjerenje da je on sada potpuno zdravo dijete.

Od samog početka osjećala sam da ovo nije normalna bolest. Ipak, sami smo nemoćni. Lakše je uz Božju pomoć.

Ako se pitate kako sam reagirala na osobu koja je uzrok svih muka, mogu vam reći samo da joj ne želim zlo. Ne znam i ne želim znati tko je ta osoba. Želim da joj Gospodin da svega dobra u izobilju, ali i da joj dotakne i otvori srce za Njega.

Ne mogu dovoljno zahvaliti za Kristofore. Voditeljicu koju sam spominjala, smatram dijelom naše obitelji. Za Book svjedočila N.N. (podaci poznati redakciji)

Ne šaljite djecu k vragu, ne govorite mu da je vražićak

Bio je to pravi dečko, sposoban, sportaš…međutim, njegovi su roditelji znali često reći ‘hajde k Vragu’, ne znajući da su svog sina tom kletvom poslali u ralje Đavla’, često prepričava stravičnu priču fra Ivo Pavić na svojim seminarima. ‘Vrag čeka, te ga je jednog dana i ‘zaskočio’, roditelji su našli svog sina obješenog u sobi!’, priča fra Ivo. ‘Došli su na duhovnu obnovu i tek su im se tad otvorile oči i tek tada, nakon što su zakopali sina, shvatili su što su mu uradili’. Doslovno su svog sina poslali đavlu. Iako to nisu htjeli, njihove riječi su se obistinile.

Međutim, ne upozorava samo fra Pavić na ovu zastrašujuću kletvu koja se tako udomaćila u hrvatskom narodu. Tu je i vlč. Zlatko Sudac koji je uzviknuo: ‘Ljudi, što vam je?! Šaljete svoju djecu ‘k Vragu’ pa znate li što radite svojoj djeci?! Jeste li svjesni što radite?!’

Mons. Milivoj Bolobanić, svećenik koji se u svom radu često suočavao s egzorcizmom također je posvjedočio da su u njegovoj praksi najteže posljedice bile onda kada su roditelji proklinjali svoju djecu, ili su pak djedovi i bake proklinjali svoju unučad. ‘Prokletstva su imala vrlo teške posljedice kada su se odnosila na životnu sreću i uspjeh u životu. Neke majke proklinju svoju djecu iz loše navike. Šalju svoju djecu k Vragu a da to ozbiljno ne misle. No, zao duh sluša; i čim mu netko odškrine vrata, on spremno ulazi. No poslije toga teško izlazi,’- upozorio je Bolobanić.

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.