fbpx
pixabay

Sveti Josip i čuda s financijama! Ljudi vjere nisu dvojili kome moliti u teškoćama

Autor: Vjera

Tko mu se povjerenjem utjecao uvijek je dobio traženu milost

“Ljubav prema Bogu ne sastoji se u suzama i slatkim osjećajima, već u tome da mu služimo u pravednosti, u muževnoj odvažnosti i u poniznosti.” Riječi su to sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve. Ona je bila neumorna osnivateljica novih samostana i obnoviteljica karmelskoga reda. Kad je general reda pohodio samostan Sv. Josipa u Avili, koji je uz naročito papino odobrenje svetica osnovala, te u kojem je 5 godina s nekoliko sestara provodila život prema prvotnoj strogosti reda žrtvujući se za obraćenje grješnika i nevjernika, bio je tako oduševljen primjernim životom sestara da je potaknuo sv. Tereziju “da prema strogom pravilu osnuje toliko samostana koliko ima kose na glavi”. Tu pobožnu želju Terezija doduše nije mogla ispuniti, makar je mogla reći “da joj je Bog dao odvažnost koja nadilazi jednu ženu”. No ipak za njezina života, uz njezinu pobudu i sudjelovanje, osnovano je ništa manje nego 17 ženskih i 15 muških samostana Obnovljenoga karmelskoga reda.

Sveti Josip blagajnik

Od 17 ženskih samostana svetica je 12 posvetila sv. Josipu. Ali i u svim drugima slika sv. Josipa morala je biti obvezatno nad ulaznim vratima. Kod gradnje samostana Sv. Josipa u Avili svetica je upala jednom u veliku nevolju jer joj je nedostajalo novca da plati radnike. I kamogod se obratila za pomoć, nije pronašla nikakvih sredstava da bi se izvukla iz neugodne prilike. Tada joj se ukazao sv. Josip i ponudio za blagajnika. Dao joj je riječ da joj neće ponestati novca i neka samo nastavi s radom. Ona je poslušala, makar u novčaniku nije imala ni prebijene pare. Njezin blagajnik sv. Josip brzo joj je pribavio toliko novca, i to na tako čudesan način, da se upućeni u tu činjenicu nisu mogli dosta načuditi. To opisuje sama svetica u 33. poglavlju svoje autobiografije.

Sveta smrt

Papa Klement XI. (1700-1721) bio je vatreni štovatelj sv. Josipa. On je autor časoslova sv. Josipa, podigao je blagdan sv. Josipa na stupanj povlaštenih blagdana višeg reda te dopustio zavjetnu misu u čast sv. Josipa za sretnu smrt. Uvijek je gajio želju da bi smio umrijeti na blagdan sv. Josipa. Ta mu se želja čudesno ispunila na svečev blagdan godine 1721.

Borba protiv bolesti

Životopisac o. Petita, također isusovac, o. Haggeney navodi mnogo primjera kako je njegov redovnički subrat, koji je umro na glasu svetosti, veoma štovao sv. Josipa i njemu se u raznim prilikama i neprilikama života s velikim pouzdanjem preporučivao.
Kad je 20. rujna 1870. Garibaldi osvojio Rim a Talijani ga učinili svojim glavnim gradom, papa Pio IX. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Učinio je to u času kad je talijanska država, a osobito slobodni zidari, bila neprijateljski raspoložena prema papinstvu. Papina gesta navela je o. Petita na misao da izda ponovno knjižicu o sv. Josipu, koju je u XVII. stoljeću napisao o. Turrian. Tome je žrtvovao dosta vremena svoga noćnog počinka ali je za uzvrat u jednoj velikoj nevolji osjetio veliku zaštitu sv. Josipa. Godine 1872. o. Petit je bio rektor u Drongenu. Njegovu redovničku zajednicu zahvatila je pošast tifusa. U roku od nekoliko dana bolest je zahvatila 45 isusovaca, petorici su čak podijelili i svetu popudbinu. Tada je o. Petit učinio ovaj zavjet u čast Isusovu hranitelju: “Ako mi izmoliš da ne umre nitko od mojih podložnika, svake godine dok budem rektor ili duhovnik u ovoj kući, pred čitavom zajednicom održat ću jedan govor u tvoju čast.” Zavjet je bio uslišan jer nitko nije umro, a nakon 3 tjedna pošasti je nestalo. O. Petit je izvršio i svoje obećanje pa je kroz 36 godina slavio sv. Josipa.

Novac samo dolazi

Kad su zaprijetile poteškoće u karitativnoj ustanovi “Gospođe od brda Kalvarije”, pohodio ih je o. Petit, skupio u kapelicu, ohrabrio ih te potaknuo na pouzdanje u Božju providnost. Rekao im je kako su baš te poteškoće siguran znak da mogu računati na Božji blagoslov. Čitavu je tu ustanovu stavio pod osobitu zaštitu sv. Josipa te pozvao sve članice da se devetnicom obrate svom novom zaštitniku. I to je bilo sve što je učinio u tom beznadnom položaju. Nama to danas izgleda možda neobično, no ljudi koji imaju više vjere negoli mi u takvim zgodama baš tako postupaju.

O. Petit, duhovno posve smiren, vratio se u Drongen, gdje je održao tečaj osmodnevnih duhovnih vježbi. Kad ih je završio, rekao je: “A sada moram vidjeti da li nas je sv. Josip uslišio?” I počeo je otvarati svoju poštu. Sam nije napisao ni jedno jedino pismo kojim bi molio neku pomoć, ali mu je stigla hrpa pisama. Otvorio je prvo, a u njemu svota od 5.000 franaka za ustanovu “Brda Kalvarije”. Drugo pismo sadržavalo je svotu od 10.000 franaka. Netko mu je pak donio vijest da jedna gospođa daruje 40.000 franaka za novu kapelicu. Osim toga i više udovica javilo se da stupe u ustanovu “Gospođa od brda Kalvarije”. I sve su to povijesno zajamčeni podaci. A od svega toga ne dijele nas duga stoljeća koja su mogla nadodavanjem i uljepšavanjem stvoriti legendu. Ne, tu nema legende, već to je čista stvarnost.

Voditeljica jednoga apostolskog djela, zvanog Radna dvorana Srca Isusova, htjela je nadograditi novu zgradu. Ali za to je bilo potrebno 10.000 franaka. Utemeljiteljica djela zdvajala je, ali o. Petit ne. On joj je rekao: “Novac će već doći. Molit ćemo se dragom sv. Josipu; on je tako dobar i moćan.” Rečeno, učinjeno! On je molio i novac je došao. Brzo je mogao napisati utemeljiteljici: “Prvi dan mjeseca koji mu je posvećen molio sam i vapio svome dragom sv. Josipu. Čudo je već ostvareno: našlo se 10.000 franaka. Možete doći i uzeti ih.”

Kad bi ga morile novčane brige, molio bi devetnice sv. Josipu

Kao Isus i Marija, tako je i o. Petit uključio sv. Josipa u svoje srce. Kad su ga jedanput upitali koju od te tri osobe najviše štuje, odgovorio je: “Ja ih nikad ne rastavljam!” U Drongenu je o. Petit uvijek služio sv. misu na oltaru sv. Josipa. Svoje godišnje duhovne vježbe po mogućnosti obavljao bi prije svetkovine Sv. Josipa. Kip sv. Josipa u hodniku krila treće probacije u Drongenu vjerojatno je postavio o. Petit. Prolazeći kraj toga kipa, kad nikoga nije bilo u blizini, običavao bi mu poljubiti nogu. Kad bi ga morile novčane brige, molio bi devetnice sv. Josipu. Njemu u čast osnovao je udruženje srijede, dana sv. Josipa. Smatrao je svojom dužnošću da objavljuje uslišanja zadobivena po zagovoru sv. Josipa. Godine 1885. pisao je jednoj sestri: “Molim vas, budite dobri pa jednu stvar koja mi naročito leži na srcu preporučite svetom Josipu! Meni je potrebno čudo!” Bez zagovora sv. Josipa mnoga bi velika karitativna djela o. Petita, sigurno, propala. I tako je njemu sv. Josip bio vodič i zagovornik u apostolatu, a činjenica je također da ga štovanje sv. Josipa nije udaljivalo od središta, od Krista, jer je o. Petit provodio i te kakav duhovni život u Kristu Isusu.




Ne odbija ni jednu molbu

4. rujna 1926., bila je prva subota u mjesecu, umro je u Austriji isusovac o. Antun Puntigam. On je učinio velikih djela, bio vrstan odgojitelj mladeži, prvi životopisac Petra Barbarića, odličan vođa duhovnih vježbi, tražen ispovjednik i osnivač Euharistijskog saveza naroda. Taj isusovac, veoma zaslužan i za naš narod, bio je izvanredno velik štovatelj sv. Josipa. Uz Srce Isusovo, blaženu Gospu, štovao je iskreno i pouzdano Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa primio je pak mnogo izvanrednih milosti i dokaza pažnje. Na više od jedne stranice ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je preporučio sv. Josipu. To je pisao samo na lijevoj polovici stranice, dok je desnu ostavio praznu da unese kad njegove molbe budu uslišane. Na koncu života priznao je o. Puntigam da mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu molbu. Ta je uslišanja bilježio u svoju teku, koju je nazivao “St. Josefsbüchlein” – Knjižica sv. Josipa.

Slavi sv. Josipa u zadnjih 100 godina mnogo su pridonijeli dokumenti crkvenog učiteljstva, osobito Pija IX., koji je 8. prosinca 1870. sv. Josipa proglasio zaštitnikom svete Crkve, a dekretom Inclytum patriarcham od 7. srpnja 1871. preslavnog patrijarha smatra vrijednim štovanja što nadvisuje sve ostale svece te da je on zbog svoga staleža primio od Boga izvanredne milosti.

Crkva osobito u novije vrijeme ima veliko pouzdanje u njega te mu se utječe u raznim velikim potrebama. Očito je da je sam Bog htio proslaviti svoga poniznog, tihog i poslušnog slugu.

Citati iz knjige: Duhovni velikani: sveci Katoličke crkve




Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.