fbpx
Foto: Jim Graves

Proganjan je, zatvaran i mučen, zmijama i elektrošokovima zbog Krista – a sada je katolički svećenik

Autor: Vjera

Ovo je samo jedan primjer progona zbog Krista koji će vas potresti

Mi katolici na Zapadu često nismo niti približno svjesni što prolaze naša braća i sestre diljem svijeta. Pomalo zaboravljamo koliko smo blagoslovljeni i kako progoni katolika i kršćana općenito, nikada nisu prestali dapače, i danas milijuni od njih žive u najstrašnijim mukama poradi te iskonske mržnje prema Kristu koja traje već 2 tisuće godina. Ovo je jedna takva priča o vjetnamskom mučeniku, koji je prošao progon i mučenja za Krista da bi ga Bog odabrao da bude katolički svećenik, te sada pomaže onima u trpljenju.

Otac Raphael rođen je u sjevernom Vijetnamu 1952. Gotovo cijelo to stoljeće njegovo područje bilo je pod nadzorom francuske vlade (tada poznate kao “francuska Indokina”), ali je tijekom Drugog svjetskog rata prepušteno Japancima. Prokomunistički nacionalisti spriječili su pokušaje ponovnog uspostavljanja francuske vlasti u regiji, a 1954. komunisti su preuzeli kontrolu nad Sjevernim Vijetnamom.

Manje od 10% nacije je katoličko, a zajedno s bogatima, katolici su bili meta progona. Otac Raphael se sjetio, na primjer, kako su takve osobe sahranjivali žive do vrata, a zatim im odrubili glavu s poljoprivrednom opremom. Kako bi izbjegao progon, mladi Raphael i njegova obitelj pobjegli su na jug.

U Južnom Vijetnamu uživali su slobodu, premda se podsjetio da nas je rat koji se razvio između Sjevera i Juga “uvijek tjerao na brigu. Nikad se nismo osjećali sigurno. ” Sjetio se da se probudio u četiri sata ujutro u 7. godini kako bi služio misu, što mu je pomoglo da potakne njegov poziv. Godine 1963. ušao je u malo sjemenište u biskupiji Long Xuyen, a 1971. u veliko sjemenište u Saigonu.

Dok je bio u sjemeništu, njegov je život bio u stalnoj opasnosti, jer su neprijateljske granate gotovo svakodnevno eksplodirale u blizini. Često je podučavao satove katekizma maloj djeci i tjerao ih je da idu ispod stolova kad su se eksplozije preblizu. Do 1975. američke snage povukle su se iz Vijetnama i Južni otpor je srušen. Sjevernovijetnamske snage preuzele su kontrolu nad Saigonom.




“Zemlja se srušila”, prisjetio se otac Raphael.

Sjemeništarci su ubrzali studij, a otac je bio prisiljen u jednoj godini završiti tri godine studija teologije i filozofije. Započeo je dvogodišnju praksu, a 1978. trebao je biti zaređen za svećenika.

Međutim, komunisti su strogo kontrolirali Crkvu i nisu dopuštali zaređivanje oca Raphaela ili njegovih kolega sjemeništaraca. Rekao je, “Nismo imali slobodu vjere u Vijetnamu!”




Otac je 1981. uhićen zbog nezakonitog podučavanja vjere djeci i zatvoren 13 mjeseci. Za to vrijeme oca su poslali u radnički logor u vijetnamskoj džungli. Bio je prisiljen raditi duge sate sa sasvim malo hrane, a teško su ga tukli ako nije dovršio posao koji mu je dan za to ili zbog bilo kakvih manjih kršenja pravila.

“Ponekad sam radio stojeći u močvari s vodom do prsa i gusto drveće zaklanjalo je sunce iznad glave”, sjećao se otac Raphael. Otrovne vodene zmije, pijavice i divlje svinje bile su stalna opasnost za njega i ostale zatvorenike.

Muškarci su spavali na podovima klimavih koliba, koje su bile jako pretrpane. Otrcani krovovi pružali su malu zaštitu od kiše. Otac Raphael prisjetio se brutalnog postupanja zatvorskih čuvara (“bili su poput životinja”) i tužno se sjetio kako je jedno od njihovih brutalnih premlaćivanja oduzelo život jednom od njegovih bliskih prijatelja.

Bila su dva svećenika koji su slavili misu i tajno spovijedali. Otac Raphael pomogao je podijeliti svetu pričest katoličkim zatvorenicima skrivajući hostije u paketu cigareta.




Otac Raphael pušten je 1986. godine te se odlučio je pobjeći iz “velikog zatvora” koji je postala njegova vijetnamska domovina. S prijateljima je osigurao mali čamac i krenuo prema Tajlandu, ali u nemirnom moru motor je otkazao. Izbjegavši ​ utapanje, uspjeli su se vratiti na vijetnamsku obalu, da bi ih komunistička policija zarobila. Otac Raphael ponovno je zatvoren, ovaj put u velikom gradskom zatvoru na 14 mjeseci.

Stražari su ovog puta oca upoznali s novim mučenjem – električnim udarom. Struja mu je tijelom poslala bolnu bol i uzrokovala njegovu nesvjesticu. Kad bi se probudio, nekoliko bi minuta bio u vegetativnom stanju, ne znajući tko je i gdje je.

Unatoč svojim mukama, otac Raphael opisuje svoje vrijeme u zatvoru kao “vrlo dragocjeno”.

“Molio sam cijelo vrijeme i razvio bliski odnos s Bogom. To mi je pomoglo da odlučim o svom pozivu. “

Patnja zatvorenika potaknula je suosjećanje u srcu oca Raphaela i on je jednog dana odlučio vratiti se u sjemenište.

1987. godine, kada je pušten iz zatvora, ponovno je osigurao brod za bijeg na slobodu. Bio je dugačak 33 metra, širok 9 metara, a nosio bi njega i još 33 osobe, uključujući djecu.

Krenuli su po uzburkanom moru i krenuli prema Tajlandu. Usput su upoznali novu opasnost – tajlandske gusare. Gusari su bili brutalni oportunisti, pljačkajući izbjegličke čamce, ponekad ubijajući muškarce i silujući žene. Jednom kad bi se izbjeglički brod izvukao na tajlandsku obalu, njegovi bi stanovnici dobili zaštitu od tajlandske policije, ali na moru su bili u nemilosti gusara.

Dva su puta otac Raphael i njegovi kolege uspjeli pobeći piratima po mraku, s ugašenim svjetlima. Treći i posljednji susret dogodio se tijekom dana kada je brod bio na vidiku tajlandskog kopna. Dok su pirati bili krenuli na njih, otac Raphael, upravljajući krmilom, okrenuo je čamac i krenuo natrag prema moru. S gusarima u žustroj pborbi, tri puta je upravljao brodom u krugu promjera oko 100 metara. Ova je taktika odbacila napadače, a mali brod je uspješno krenuo prema kopnu.

Sigurno na obali, njegova je skupina prebačena u tajlandski izbjeglički kamp u Panatnikhomu, blizu Bangkoka. Tamo je živio gotovo dvije godine. Izbjeglice su zatražile azil u nekoliko različitih zemalja i čekale su odgovore. U međuvremenu, stanari su imali malo hrane, uske prostorije i zabranjeno im je napuštanje logora.

“Uvjeti su bili strašni”, primijetio je. “Frustracija i bijeda postali su toliko loši da su neki ljudi postali očajni. Tijekom mog boravka tamo bilo je oko 10 samoubojstava. “

Otac Raphael učinio je što je mogao, organizirajući redovite molitvene sastanke i tražeći hranu za najpotrebitije. 1989. premješten je u izbjeglički kamp na Filipinima, gdje su se uvjeti poboljšali.

Šest mjeseci kasnije, došao je u Sjedinjene Države. Prvo je živio u Santa Ani u Kaliforniji, a studirao je informatiku na fakultetu. Otišao je vijetnamskom svećeniku radi duhovnog usmjeravanja. GOvori, “Jako sam se molio da znam put kojim trebam ići.”

Uvjeren da ga Bog poziva za svećenika, susreo se s ravnateljem dijecezanskih zvanja mons. Danielom Murray.

Mons. Murray je komentirao: „Bio sam jako impresioniran njime i njegovom ustrajnošću u njegovu pozivu. Suočen s teškoćama koje je pretrpio; mnogi drugi bi odustali. “

Mons. Murray je također primijetio da su i neki drugi vijetnamski svećenici i sjemeništarci biskupije doživjeli sličnu sudbinu kao i otac Raphael u komunističkoj vladi Vijetnama.

Otac Raphael je 1991. godine ušao u sjemenište sv. Ivana u Camarillu. Iako je znao malo latinskog, grčkog i francuskog jezika, engleski je za njega bio borba za učenje. 1996. zaređen je za svećenika. Prisjetio se: “Bio sam jako, jako sretan.”

Otac voli svoj novi dom u SAD-u, iako je trebalo vremena da se prilagodi kulturološkom šoku. Amerika uživa veće bogatstvo i slobodu od Vijetnama, ali nedostaje mu tradicionalna vijetnamska kultura koja pokazuje veće poštovanje prema starijima i svećenstvu. Kaže da starije vijetnamske imigrante muče labavi američki moral i komercijalizam i njegov učinak na djecu.

Smatra da su snažna vijetnamska obiteljska struktura i poštivanje svećeništva i autoriteta doveli do nesrazmjerno velikog broja vijetnamskih svećenika. I, pozivajući se na staru izreku “krv mučenika, sjeme kršćana”, on misli da je komunistički progon u Vijetnamu, kao u situaciji Crkve u Poljskoj u komunizmu, doveo do jače vjere među vijetnamskim katolicima.

Oduševljen je što služi kao svećenik. Rekao je, “Nevjerojatno je da me, nakon toliko vremena, Bog izabrao za svećenika koji će služiti njemu i drugima, posebno u trpljenju.”

Izvor

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.