Pisac Phil Bosmans sastavio propovijed za vlastitu sprovodnu misu koja započinje riječima: „Dragi ljudi, ja nisam mrtav. Živim…“

Autor: D. B.

Legendarni pisac Phil Bosmans je 13 godina prije svoje smrti, 1999. za svoju sprovodnu misu sastavio oproštajnu propovijed. Originalno, inspirativno, prekrasno… Evo doslovce tih riječi:

„Dragi ljudi, ja nisam mrtav. Živim, i sada sam uzet posve u veliko Svjetlo, koje je Bog razgorio u noći smrti: „Isusovo uskrsnuće.“ To jasno čujemo u Evanđelju o učenicima iz Emausa. Bog je upisao uskrsnuće u duh i srce svakoga čovjeka, kao što je upisao u svaki list svakoga stabla koje u proljeće podcikujući opet dolazi u život. Zahvalan sam. Bog je bio dobar prema meni. Pozvan sam i vrlo brzo sam opazio da nisam izabirao ja, nego da je to bio Božji izbor. On me izabrao u nedokučivoj ljubavi, koju ja sam ne mogu niti razumjeti niti protumačiti. Vjeru nisam dobio od nekoga biskupa ili teologa, nego od dvoje dragih ljudi, svoga oca i svoje majke. Bog je bio nešto po sebi razumljivo, jer tu je bilo toliko ljubavi, toliko privrženosti i toliko povezanosti. Vjerovao sam u Boga kao što slijepac vjeruje u sunce, ne zato jer ga vidi, nego zato jer ga osjeća. Nisam si postavljao nikakvih pitanja.

Kasnije je sve postalo drukčije. Pošao sam na studij i po sebi razumljivi Bog postao je golem problem. Studirao sam filozofiju i teologiju i počeo shvaćati nevjernike. Uplašio sam se da ne izgubim Boga. Na putu studija nisam mu dolazio bliže. On se povlačio u maglu. Ali ja sam i dalje vjerovao i dalje tražio. Kad sam jednoga dana postao siromašniji, kad sam se razbolio, postajao slabiji i nemoćniji, kad preda mnom više nije bilo nikakve budućnosti, sve je postalo jednostavnije. Svoje srce puno očaja raširio sam i žudio za Bogom žarče nego ikada. Tada se dogodilo čudo. Sve mi je dano. Nisam ja upoznao Boga, nego on je dao da ga upoznam. Objavio se, ne kao Bog za razmišljanje ili za utjerivanje straha, nego kao Bog da se ljubi i da se bude sretan. Fantastičan Bog. U svome sam životu susreo mnoge ljude, mnoge nesretne, iskorijenjene, iz kolotečine izbačene ljude, kojima me Bog pozivao, za koje mi je dao postati svećenikom. Vidio sam Boga na licima tih ljudi. Njima sam trebao učiniti Božju ljubav opipljivom. A Bog je, da bih to postigao, učinio i svoju ljubav prema meni opipljivom i iskusivom u tolikim dragim, krasnim, fantastičnim ljudima, koji su za mene sve činili i za mene se brinuli. To su bili ljudi kao anđeli. Anđeli su ljudi koje Bog šalje u tvoj život, jednostavno tako, neslućeno i nezasluženo, da bi ti dali osjetiti njegovo prijateljstvo i nježnost. Ljudi postaju anđelima onda kada te kroza sve hoće zaštititi Božjom ljubavlju. Mnogi su otišli ispred mene. Drugi još žive, a možda su i ovdje. Zahvaljujem im, više nego što to mogu izreći. Hvala za sve ono za što ne nalazim riječi.

Zašto je Bog htio preko mene ljude tješiti, pokazivati im put i davati im sigurnost? Ja sam tako često zaostajao za zahtjevima. Dobio sam ožiljak u kojemu je upisana moja velika slabost i siromaštvo kao trajno sjećanje na moju potpunu nemoć. Tako sam znao: Dobro, koje sam u svome životu činio, činio je Bog ne obazirući se na mene. Susreo sam se s Monfortom (misli se na osnivača redovničke zajednice kojoj je Phil Bosmans pripadao), i pronašao Mariju, Djevicu siromaha, dragu Majku. Od patra Jana Fransa, koji je prerano umro od raka, naučio sam i zadržao dvoje: „Iluzorno je graditi kuću na ovome svijetu.“ I zatim: „Jedino stvari s kojima je moguće umrijeti, zaslužuju da s njima i živiš. To su Bog i prijateljstvo.“ Bog nas nije načinio za smrt. Mi smo djeca svjetla, djeca dana. Ne pripadamo noći i tami, ni smrti. Bog nas sve kroz smrt i preko smrti izvodi u zemlju gdje vrijeme staje i gdje ljubav ne poznaje granice. Smrt nas ne može rastaviti. Samo smrt ljubavi kida sve veze. Gdje umire ljubav, tu smrt dolazi u kuću i u srce. Gdje umire ljubav, tu se bude demoni i ljudi dolaze ovdje i sada, svakoga dana iznova u pakao, kao što to gledamo u svojoj okolini i navečer na televiziji. Zato moramo pod svaku cijenu spriječiti da ljubav umre. Kao što val polako prelazi u more iz kojega je nastao, tako sam ja u tišini vraćen u veliko more Božje ljubavi, s posljednjom molitvom na mojim usnama: Dragi Bože, toliko me ljubiš. Čvrsto me držiš dvjema rukama. Da, Gospodine, ljubio si me takva kakav jesam. Beskrajnom strpljivošću držao si me u svojoj službi. Ja sam bio mali komadić stakla, kroz koje tvoja ljubav svijetli ljudima. Mali komadić stakla, koji puta prašnjav od svakodnevice, uprljan olujama života. Ali ti si ga svaki put oprao, prao me sedamdeset puta sedam na toploj kiši svoga milosrđa. Nježno si ga stavljao na svoje sunce, da bi sjajnije nego ikada igrao u vječnoj igri ljubavi između tebe i ljudi. Dragi Bože, ti iz krhotina činiš ogledalo ljubavi. Dragi Bože, sve si mi dao. Daj mi još samo jedno: zahvalno srce.“

Umro je kao 90-godišnjak 17. siječnja 2012. godine.

Autor:D. B.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.