fbpx

Novinar čuo dvije šokantne riječi s raspela u Španjolskoj! Evo što Krist govori ljudima

Autor: Vjera

U crkvi se nalazi preko osam tisuća svjedočanstava ljudi koji tvrde da je Krist na ovom raspelu živ

Čudesno raspelo Limpias nalazi se u crkvi Svetog Petra iz 16. stoljeća u Santanderu u Španjolskoj, nedaleko od popularnih ukazanja Blažene Majke u Garabandalu u Španjolskoj. Raspelo je prekrasan lik raspetog Isusa u prirodnoj veličini i nalazi se izravno iznad glavnog oltara. S obje strane raspela, a nešto ispod njega, nalaze se likovi Žalosne Djevice Marije i apostola Ivana u prirodnoj veličini. Smatra se da je čudesno raspelo djelo Pedra de Mene, koji je umro 1693. godine, a raspelo je crkvi dao otac Diego de la Piedra Secadura, rođen u Limpiasu 1716. godine.

Raspelo je meditacija o patnjama našega Gospodara prikazujući Ga u posljednjim trenucima Njegove agonije. Korpus je prekriven krpom za slabine koja se drži na mjestu užetom. Stopala su jedno iznad drugog i probodena su. Kažiprst i srednji prst obje probušene ruke ispruženi su kao da daju posljednji blagoslov. Lice našega Gospodina je osobito lijepa, sa staklenim očima koje gledaju u Nebo tako da su, uglavnom, vidljive samo bjeloočnice.

Prvo čudo – Isusove oči na raspelu čudesno oživljavaju

Prvo zabilježeno čudo s ovim raspelom dogodilo se 1914. godine, pet godina prije velikih čuda 1919. Svjedok prvom čudu bio je don Antonio Lopez, redovnik koji je pripadao redu otaca pavlina koji je vodio koledž u Limpiasu. Čitav njegov izvještaj glasi ovako:

„Jednog dana u mjesecu kolovozu 1914. ušao sam u župnu crkvu Limpias, po naređenju mog prijatelja don Gregorija Bringasa, da popravim električno svjetlo nad velikim oltarom. Kako bih mogao udobnije raditi, stavio sam na oltar dvije velike kutije, a na njih ljestve, čijim sam krajeve naslonio na zid koji služi kao podloga liku Raspetoga.




“Nakon što sam radio dva sata, kako bih se malo odmorio, počeo sam čistiti lik tako da se to jasnije vidi. Glava mi je bila u ravni s Kristovom glavom i na udaljenosti od samo nekoliko cm. Bio je lijep dan i kroz prozor u svetištu poplava svjetlosti ulila se u crkvu i osvijetlila cijeli oltar. Dok sam s najbližom pažnjom promatrao raspelo, sa zaprepaštenjem sam primijetio da su se oči našega Gospodina postupno zatvarale i pet minuta vidio sam ih sasvim zatvorene.

Preplavljen strahom od tako neočekivanog spektakla, još uvijek nisam mogao sasvim vjerovati onome što sam vidio i spremao se sići s ljestava. Bez obzira na to, moje zbunjenost bilo je tolika velik da me moja snaga iznenada iznevjerila; izgubio sam ravnotežu , onesvijestio se i pao s ljestava na rub samog oltara i niz stepenice u svetište.

Nakon što sam se malo oporavio, s mjesta na kojem sam ležao uvjerio sam se da su oči lika na raspelu i dalje zatvorene. Na brzinu sam se sabrao i izašao van kako bih ispričao što se dogodilo, kao i da bih dobio medicinski pregled, jer me cijelo tijelo od pada jako boljelo.




Nekoliko minuta nakon što sam napustio crkvu, upoznao sam sakristana koji je upravo htio zazvoniti Angelus, jer bilo je dvanaest sati u podne. Kad me vidio tako uznemirenog i prekrivenog prašinom, pitao je je li se što dogodilo. Rekao sam mu što se dogodilo, nakon čega je rekao da nije iznenađen jer je već čuo da je Santo Cristo jednom drugom prilikom zatvorio oči i da je to vjerojatno nastalo radom nekog unutarnjeg mehanizma.

Misleći da bi se pokret koji sam promatrao u očima lika u svakom slučaju trebao pripisati nekom mehanizmu, nisam pridavao daljnju važnost viziji, ali pokušao sam, međutim, otkriti o kojem je mehanizmu riječ, ali bez uspjeha, jer mi nitko nije mogao dati bilo kakve podatke o tom pitanju.

Od tada sam često čistio raspelo i istovremeno ga detaljno pregledavao, uvjeren sam da ne postoji niti izvor niti bilo koji drugi mehanizam na njemu. Štoviše, oči su bile toliko čvrsto uprte da ih se čak ni snažnim pritiskom prstiju nije moglo natjerati da se kreću u najmanju ruku, niti su ih mogli okretati u bilo kojem smjeru, kao što sam si uvijek iznova dokazivao. “

Otac Antonio Lopez napisao je gornji prikaz svog iskustva na zahtjev svojih nadređenih, a zatim je stvar zadržao za sebe. Tek je 16. ožujka 1920., godinu dana nakon mnogih čuda iz 1919., gornja deklaracija objavljena u javnosti.




Izvanredna čudesa našega Gospodina na raspelu Limpija 1919. godine – Isus je ponovno oživio

U vrijeme brojnih čuda Kristova raspela u Limpijasu praksa katoličke vjere u selu Limpias i okolici jenjavala je. Dana 30. ožujka, dok je otac Eduardo Miqueli slavio svetu misu, dva su druga svećenika bila zauzeta u ispovjedaonici. Dok je on govorio, djevojka od oko 12 godina ušla je u ispovjedaonicu vlč. Jalona i rekla mu da su Kristove oči na križu zatvorene. Misleći da je to plod dječje mašte, svećenik je ignorirao njezinu tvrdnju sve dok mu i druga djeca nisu došla s istom porukom. Tada je čovjek iz crkve vikao da svi pogledaju raspelo. U nekoliko trenutaka ljudi su s velikim uzbuđenjem potvrdili ono što su djeca vidjela. Neki od ljudi počeli su plakati, drugi su vikali da su vidjeli čudo, drugi su pali na koljena u molitvi, dok su drugi pozivali Boga na milost.

Nakon što župnika pozvali iz sakristije i rekli mu da se oči Raspetoga otvaraju i zatvaraju i da lik okreće Njegov pogled s jedne na drugu stranu, i on je pao na koljena moleći se. No, njegovu su molitvu ubrzo prekinuli mnogi ljudi koji su izjavili da se lik znoji i da bi se vlč. Jalon bi trebao popeti do raspela da ga provjeri. Vlč. Jalon se popeo i vidio da je znoj prekrivao lik i vrat i prsa. Nakon dodirivanja vrata, pogledao je prste namočene tekućinom. Kao potvrdu onoga što se dogodilo, pokazao je vlažne prste narodu. Uzbuđenje i uzbuđenje ponovno su obuzeli ljude tako da je prošlo puno vremena prije nego što su se ljudi smirili.

Čudesna ukazanja iz 1919. se nastavljaju
Drugi niz javnih ukazanja prvi se put dogodio na Cvjetnicu, 13. travnja 1919. godine, kada su se dva ugledna čovjeka iz Limpije približila oltaru. Govoreći o halucinacijama i masovnoj histeriji dok su gledali raspelo, jedan od njih iznenada je pokazao prema gore i pao na koljena. Istog je trenutka i drugi muškarac pao na koljena, plačući za milošću i proglašavajući svoju vjeru u čudo.

Treće ukazanje dogodilo se na uskrsnu nedjelju, 20. travnja, u nazočnosti skupine redovnica poznatih kao Kćeri križa koje su vodile žensku školu u Limpiasu. Vidjeli su kako se kreću oči i usne Svetog Krista. U to su vrijeme čudo vidjeli i neki od njihovih učenika, kao i skupina ljudi koja je molila svetu krunicu. O njihovom iskustvu brzo su izvijestili župnika. Manifestacije su se ponavljale gotovo svakodnevno od 24. travnja.

Kao što se moglo očekivati, crkva je često bila ispunjena ljudima iz Limpija i susjednih gradova koji su se nadali svjedočiti čudu. Velečasni barun Von Kleist izvještava da:

„Mnogi su govorili da ih je Spasitelj gledao; kod nekih ljubazno, a kod drugih ozbiljno, a kod trećih prodornim i strogim pogledom. Mnogi od njih vidjeli su suze u Njegovim očima; drugi su primijetili kako kapljice krvi slijevaju sljepoočnice probodene trnovom krunom; neki su na njegovim usnama vidjeli pjenu, a na tijelu znoj; drugi su opet vidjeli kako je okretao oči s jedne na drugu stranu i pustio da njegov pogled pređe preko cijelog skupa ljudi; ili kako je, u blagoslovu, napravio pokret očima kao da daje blagoslov; kako je istodobno premjestio trn okrunjenu glavu s jedne strane na drugu. Drugi su imali dojam da mu se iz grudi otkinuo dubok, pokoran uzdah, neki su vjerovali da su ga vidjeli kako šapće – ukratko, najrazličitije manifestacije zabilježene su na ovom raspelu. “

Jedan od prvih koji je svoje iskustvo iznio svjetovnom tisku bio je poznati i vrlo cijenjeni don Adolfo Arenaza. Njegovo svjedočenje objavljeno je 5. svibnja 1919. u novinama La Gazeta del Norte, koje su izlazile u Bilbau. Izvijestio je da se pridružio povorci koja je išla u Limpias kako bi posjetio raspelo. Dok ga je gledao vidio je kretanje očiju četiri puta. Dalje je izjavio da to nije mogao biti učinak svjetlosti niti halucinacija, jer su ljudi vidjeli čudo iz svih dijelova crkve.

Zbog novinskih izvještaja, hodočašća iz bližih i daljih gradova počela su stizati u Limpias, jer su novinski izvještaji s detaljima o divnom raspelu širili vijesti u sve dijelove Španjolske i na kraju u druge zemlje, uključujući Sjedinjene Države.

Jedan novinar koji je začuđeno promatrao kretanje očiju i usta našega Gospodina izjavio je:

“Mogao sam opaziti dva pokreta čeljusne kosti, kao da usnama izgovara dva sloga. Prilično sam čvrsto zatvorio oči i zapitao ga: “Što govoriš?” Odgovor se nije dugo čekao, jer u svojoj nutrini jasno sam čuo značajne i blagoslovljene riječi: “Voli me!”

Jedna rana skupina hodočasnika pod vodstvom biskupa iz Toleda Josepha Schrembsa stigla je u Limpias iz Amerike. Sredinom studenoga 1919. u Limpias je stiglo 66 hodočasničkih vlakova. Napokon, do 1921. godine broj hodočasnika povećao se do te mjere da je utvrđeno da je inozemni promet u Limpiasu bio veći od posjetitelja Lurda. Pored toga, brojni su prinčevi, baruni, političari i drugi uglednici također posjetili Limpias, kao i uglednici crkve u Španjolskoj, uključujući biskupe i kardinale. Nadbiskupi su stigli i iz Meksika, Perua, Manile, Kube i drugih stranih naroda.

Višestruki albumi koji se nalaze u sakristiji crkve Limpias sadrže više od 8000 svjedočanstava ljudi koji su vidjeli prekrasna ukazanja. Od toga je 2.500 položilo zakletvu. Među tim svjedocima bili su pripadnici redovničkih redova, svećenici, liječnici, odvjetnici, profesori i guverneri sveučilišta, časnici, trgovci, radnici, stanovnici zemlje, nevjernici, pa čak i ateisti.

Nekoliko je stotina svjedočanstava iz cijelog svijeta koji su svjedočili čudima. Na primjer, otac Celestino Maria de Pozuelo, redovnik kapucin, koji je posjetio Limpias 29. srpnja 1919. i napisao detaljno izvješće koje je sadržavalo ovu izjavu: “… Lice je davalo živopisan izraz boli: tijelo je bilo plavičaste boje, kao da je primilo okrutne udarce i bilo je okupano znojem …”

U svojoj izjavi, otac Valentin Incio iz Gijona govori da je posjetio Limpias 4. kolovoza 1919. i pridružio se grupi hodočasnika; svjedočeći čudu. Bilo je 30 do 40 ljudi, još dvoje svećenika, 10 mornara i žena koja je plakala od osjećaja. Otac Incio napisao je:

„U početku se činilo da je naš Gospodin živ; Njegova je glava tada sačuvala uobičajeni položaj, a lice prirodan izraz, ali oči su mu bile pune života i gledale su u različitim smjerovima … Tada je pogled bio usmjeren prema središtu, gdje su stajali mornari, nad kojima je dugo razmišljao vrijeme; zatim je pogledao ulijevo prema sakristiji izvanredno strogim pogledom koji je zadržao neko vrijeme. Sada je nastupio najdirljiviji trenutak od svih. Isus nas je gledao, ali tako nježno i ljubazno, tako izražajno, tako s ljubavlju i božanski, da smo pali na koljena i plakali i obožavali Krista. .. Tada je naš Gospodin nastavio pomicati svoje kapke i oči, koje su blistale kao da su pune suza; zatim je nježno pomicao usnama kao da nešto govori ili moli. U isto vrijeme gore spomenuta gospođa koja je bila pored mene,vidio Učitelja kako pokušava pomaknuti ruke i nastoji ih osloboditi s Križa.”

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.