fbpx

Majka ga je ostavila na cesti, otac mu je slomio kosti, a stranac ga silovao! Njegov oprost obišao je svijet

Autor: Vjera

Teško je zamisliti što prolaze djeca svijeta. Priča Tima Guénarda jedna je od onih koja je dotaknula milijune

Kad je imao tri godine, majka je napunila devetnaest godina. Jednog dana, vezala je dječaka za nogu i za stup uz malo prohodnu cestu na i odvezla se. Pothlađeno i uplašeno dijete policija je pronašla tek sutradan.
Dječak po imenu Tim pao je pod pod skrb svog oca, koji, međutim, uopće nije bio sretan zbog te činjenice. Imao je ženu i još djece, a Tim mu je bio nevažan i kajao sezbog njegova rođenja i života, što je dijete osjećalo. Otac ga je naime, mrzio. Tukao ga je i zlostavljao a jednom je, pijan, toliko izudarao petogodišnjeg sina da je, pao niz strme stepenice u podrum. Slomio mu je kosti i nos, točnije pedeset i pet kostiju.
U bolnici je ostao dvije i pol godine, i u tom vremenu, baš nitko ga nije posjetio. “Jedini moji posjetitelji bile su muhe i medicinske sestre za injekcije”, sjeća se kasnije.
Jednom je, na Božić, Tim ukrao papir u boji od poklona dječaka iz susjedstva. Bila je to njegova jedna božićna radost po cijenu dječje krivnje zbog ove neoprostive krađe. Iz bolnice je Tim prebačen u sirotište jer je njegovom ocu oduzeto roditeljsko pravo. Tim je imao osam godina sa simptomima ozbiljne bolesti siročadi. Utvrđeno je da je nervozan i upućen u psihijatrijsku bolnicu. Trebalo je devet tjedana da liječnici utvrde da je to ipak bila pogreška.

Gladno dijete jede hostije

Iz bolnice ga je odvela žena koja je trebala stvoriti udomiteljsku obitelj za Tima i pružiti malo ljubavi siročiću i osakaćenom djetetu. Ali ni ovaj put Tim nije imao sreće. Kasnije je ovu ženu nazvao vješticom. Natjerala ga je da mučno radi na farmi, a istovremeno ga je izgladnjivala. Klinac je često patio od gladi, bolova u trbuhu i glavobolje, a spavao je na madracu u kutu potkrovlja.
Jednom ga je poslala da sam očisti cijelu crkvu. Gladan i umoran, Tim se sjetio da je svećenik dijelio bijele oblatne ljudima tijekom nedjeljnih misa. Otvorio je tabernakul i izvadio posudu s hostijama. Počeo je halapljivo jesti, bojeći se da ga netko ne uhvati na ruku. U nekoliko minuta nestao je sav sadržaj u posudi.
“Godinama kasnije saznao sam od kompetentnih ljudi da su ove Hostije posvećene i da se moj čin gladnog djeteta zvao Prva sveta pričest. U to sam vrijeme bio potpuno nesvjestan ove tajne ili činjenice da sam počinio strašni grijeh koji ljudi nazivaju svetogrđem. Nisam ni kršten”.
Postupno je atmosfera u kući za Tima postala neizdrživa. Pokušao je počiniti samoubojstvo, ali kabel je bio preslab i pukao je pod težinom devetogodišnjeg dječaka. Nekoliko dana kasnije, žena s kojom je boravio, a koja je u selu važila za dobru katolinju, toliko je pretukla Tima da mu je slomila ruku. Sutradan je bila prisiljena odvesti ga u bolnicu. Liječnici su alarmirali policiju.
Tim je smješten u novu udomiteljsku obitelj. Ti su ljudi bili siromašni, ali vrlo dragi. Ujak Gaby bio je strpljiv i razumljiv, učeći dječaka radu sa životinjama. Nazvao ga je svojim Piom.
Nažalost, Timova sreća kratko je trajala. Jednog dana igrao se u staji s farmerovom djecom. Dvije godine stariji od Tima, Paul, donoio je svijeće i šibice. Dječaci su sagradili slamnatu kolibu i unutra zapalili svijeću. Djeca su nekim čudom pobjegla van i sa strahom promatrala kako se staja pretvara u golemu baklju. Policija je odmah za taj događaj optužila siroče Tima.

Presiromašan i za plakanje

U popravnom domu gdje je nakon toga prebačen, Tima su smatrali opasnim i stavili su ga pod poseban nadzor. Navečer se iz očiju djeteta probijao strah, samoća, tuga i očaj sa suzama koje su potekle u jastuk. Njegov tutor je to primijetio. Sutradan je s podrugljivim osmijehom odvukao Tima u središte blagovaonice i rekao: “Sad plači. Hajde, mazga, plači pred svima!”
U tom se trenutku u Timovom srcu dogodila okrutna promjena:
“Bio sam presiromašan, nisam imao pravo na suze. Pokazivanje boli postao je luksuz koji mi je uskraćen. Tako sam morao varati svoju patnju. Morao sam zatvoriti ventile svojih očiju i vrata svog srca. Morao sam se boriti protiv sebe da ne bih plakao.”
Jecaji su se polako pretvarali u mržnju, sklupčani u klupko bijesa. “Sva agresija i mržnja koju sam nakupio u sebi pretvorila se u vatru koja je gorjela u meni, tražila izlaz. Počeo sam se osvećivati.”
Sljedeća tri mjeseca nizala su se stalna ponižavanja, neutemeljene optužbe, okrutne kazne i ruganja sa svih strana. Nešto se promijenilo kad je drugi susjedni dječak za stolom posegnuo za kotletom s Timovog tanjura. Tim je svom snagom zabio vilicu u lopovsku ruku. Olakšanje se brzo pretvorilo u pravi očaj. Bačen je u zatvor.
Jednog dana, kad se više ni u što nije nadao, stražar je zazvao: “Guénard, imaš posjet!”
Ujak Gaby nije zaboravio Tima šest mjeseci nakon požara. Dječak je osjetio srce u grlu. Pogledao je čovjeka koji je stajao ispred njega u oči i vidio u njima tugu i kajanje. Ujak Gaby priznao je da je na dan požara podlegao svojoj supruzi, koja je pozvala policiju i otpustila dječaka. To sebi nije mogao oprostiti.
“Hoćeš li doći opet?” pitao je Tima. “Da, doći ću, doći ću, rekao mu je.”
Međutim, Tim je osjećao da više nikada neće vidjeti ujaka Gabyja. No, ovaj je posjet uništenom djetetu pružio je nevjerojatnu utjehu. Upravo taj posjet nije dopustio da mu se srce potpuno stvrdne. Tijekom ovih nekoliko minuta u njemu je oživjelo nešto neprocjenjivo. Novi osjećaj zacjeljivanja jedne rane. Prvi put u životu da je osjetio da je nekome stalo do njega. Ali, rane su bile preduboke, Tim je odlučio pobjeći od ljubavi.

Zla kandža

Pariz je fascinantan, posebno kad imate dvanaest godina i prvi put u životu udišete slobodu. Novcem koji mu je neočekivano dao prolaznik, Tim je kupio kartu i našao se 300 metara iznad krovova Pariza na Eiffelovom tornju. Impresivno. Užitak je, međutim, kratko trajao. Bližila se večer, a s njom i glad i samoća. Umoran i zbunjen, Tim je sjeo na klupu u parku Champ de Mars. Gotovo odmah pojavio se dobro odjeven muškarac i pitao Tima želi li zaraditi 50 franaka. Naravno! Nakon nekog vremena, dječak se našao u stanu neznanca koji ga je brutalno silovao, a zatim mu je bacio obećanu novčanicu u ruku i izbacio gakroz vrata. “Istrčao sam na ulicu. Srce mi je povraćalo od suza. Tresao sam se od hladnoće i gađenja. Bilo mi je dvanaest i već sam naučio što je izopačenost. Osjećao sam se kao da me dotaknula pandža zla, koja kao da je povrijedila, ne samo moje tijelo već i moju dušu. Nisam uspio ni zavapiti za pomoć. Ali negdje u svom srcu, gdje više nema riječi, pozvao sam pomoć. Povikao sam Svemogućem da me oslobodi ove noćne more. Ali, nije došao. Nitko nije došao”.
Tako je Tim proveo sljedeće tri godine u svijetu pariške prostitucije. Bio je kako sam kaže, “stoka” starijih muškaraca i žena zatvorenih u luksuznim vilama na Montparnasseu. Silovan je mnoštvo puta. Našao se u bandi maloljetničkih makroa i toliko je zaglibio da mu se bijeda koju je osjećao počela i sviđati. Jer, bolje nije poznavao. Sve dok opet nije pao u ruke policije.
Ovaj put je imao sreće. Sudac se pobrinuo da bude primljen u školu, gdje bi istovremeno mogao naučiti struku i zaraditi za život. Tim je postao šegrt na gradilištu. Posao mu se svidio. Postao je čvršći i sprijateljio se s novim prijateljima. Također je počeo trenirati boks i brzo je osvajao državna i međunarodna natjecanja. Napokon, imao je priliku iskaliti svoju mržnju nakupljenu tijekom godina. Osjetio je kako počinje jačati od nje. Nije ga obeshrabrio ponovno slomljeni nos. Ukupno ih je izbrojio 27, od čega četiri loma koja mu je učinio otac. Pljeskalo mu se i zaradio je puno novca. Napokon je osjetio “nešto”. Prošle su još dvije godine.

Među ljudima “izvan ovog svijeta”

Tim je upravo napunio osamnaest godina. Poslan je na građevinsku praksu u Compiegne, gdje je upoznao dječaka po imenu Jean Marie. Odjednom je Jean Marie počeo Timu govoriti o Bogu, o Njegovoj ljubavi, o nekim Radosnim vijestima i drugim čudnim stvarima. Tim nije razumio.
Jednog je dana Jean Marie pozvao Tima da ga posjeti. Dječak je živio u zajednici Jean Vanierove arke. “Stanovnici Arke ljudi su izvan ovog svijeta. Ni ne izgledaju kao drugi ljudi. Njihovi su odnosi jednostavni i izravni. Ako im se sviđate, odmah će vam reći. Ako ne, neće vas ni primijetiti. Oni su dragulji spontanosti u svijetu hladne kalkulacije. Ovdje nema mjesta za bilo koju igru. Predivno,” bio je prvi Timov dojam dok je ulazio u ovu neobičnu kuću.
Iste večeri Jean Marie je pozvao Tima da posjeti Isusa sa svima njima. Dječaka je impresionirala topla i pomalo iznenađujuća atmosfera “Arke”. Tako je pristao, misleći da je Isus neki novi prijatelj, sudeći po imenu, Portugalac ili Španjolac. Ušli su u crkvu. Tamo ga je netko uputio na Presveti Sakrament i šapnuo: “Ovo je Isusovo tijelo.” Svi su kleknuli. “Teško sam vjerovao da ljudi mogu proći pola grada da bi šutke kleknuli pred bijelom hostijom koji nazivaju Isusom.” Tim je bio zapanjen.
Sjetio se događaja iz djetinjstva i hostija koje je pojeo od gladi. Osvrnuo se oko sebe. Lica njegovih novih prijatelja bila su puno ljepša nego što je ikad vidio. Puni neke svjetlosti u očima, mira i radosti. Tim je bio impresioniran. “Je li ti se svidjelo?” – pitala je kasnije Jean Marie. “Da. To je bilo čudesno. Vrlo čudeso. Tim je počeo češće posjećivati ​​Arku. Isus ga je privlačio. Tamo je čuo za svećenika kojeg bi navodno apsolutno trebao upoznati. O njemu se govorilo kao o svecu. Stoga je odlučio posjetiti “svetog” oca Thomasa Philippea u Troslyju, u sjedištu Arke. Zamišljao je da će vidjeti nekoga velikog i lijepog, kao na starim slikama, dok je mali, neugledni čovjek naboranog lica stao ispred njega. “Osim toga, bio je ćelav poput redovnika na omotnici sira Camembert. Htio sam pobjeći od srama, ali umjesto toga on me upitao: “Želiš li voziti moj motocikl?”. Ovo Tim nije očekivao. Tako je izveo pravu predstavu o svojoj motociklističkoj virtuoznosti. Otac Thomas ga je zatim upitao: „Želiš li dobiti oproštenje od Isusa? Dobro će ti doći.”
Timu je prijeko trebalo nešto što bi mu dobro došlo, pa je pristao.
“Bio je to moj povratak iz ponora. Do sada mi je srce bilo samo mračno. I u tu smrdljivu močvaru taj je svećenik, nemoćan tijelom, ali snažan poput stijene, počeo sijati zvijezde. Tada mi je pomogao da osvane jutro nade. Usadio mi je sigurnost da sam stvoren za ljubav i za sreću, za cijelu vječnost punu ljubavi i da je sve to stvoreno baš za “gadove” poput mene. Postao mi je otac koji mi je pokazao Oca punog milosrđa. U toj ispovijedi uspio sam oprostiti svom ocu i majci i u tom trenutku sve se promijenilo. Novo srce i novi život se rodio u meni”, govori Tim kasnije.




“Kuća onih koje će vam poslati Majka Božja”

Tim je dugo sebi obećavao da će se jednog dana oženiti i biti dobar suprug i otac. Išao je protiv svih uobičajenih teorija da će muškarac, koji bude imao loše djetinjstvo, uvijek biti loš čovjek. Martina je došla iz takozvane “dobre obitelji”. Upoznali su se u “Arci”. Ona ga je prva zaprosila. Tim se uplašio. Nije želio riskirati. Martina je, međutim, bila uvjerena u svoju ljubav. Vjenčanje je bilo u Troslyju. Tim je odabrao evanđeoski odlomak o izgubljenom sinu. Martini je ponuđen posao u Lourdesu u podružnici kršćanskog ureda za osobe s invaliditetom koju je osnovala Marie Hélene Mathieu.
Neposredno prije odlaska, on je sa suprugom otišao u na seminar koji je vodio otac Marie Dominique Philippe. Otac Marie Dominique pozvao je sudionike da posjete Martu Robin, jednu od najvećih mističarki dvadesetog stoljeća, koja 50 godina nije ništa jela ili pila. Živjela je samo zbog primanja Isusa u euharistiji.
Bio je dugačak red dobrovoljaca. Na Martinein očaj, za nju i Tima nije bilo dovoljno mjesta. Nakon ručka, prvih sedam imena sa sretne liste pročitalo se preko mikrofona. Ti su ljudi trebali vidjeti Martu istog popodneva. Ispostavilo se da su Tim i Martine bili prvi na popisu. Martine je uzviknula: “Ali uopće se nismo prijavili!” Dvjesto pari očiju zaledilo se od zaprepaštenja.
Tim se tresao od straha. Bio je više nego siguran da će Marta čim on uđe u njezinu sobu uzviknuti: “Odlazi, sotono!” Naravno nije bilo tako. Dočekala ih je u ljubavi.
Martina joj je rekla da su mladi bračni par i da se međusobno jako razlikuju. Na to se Marta iskreno nasmijala: “Ali ovo je glupost u Božjim očima. Vaša se ljubav treba stemeljiti na vjeri, nadi i ljubavi, a ne na umišljenoj harmoniji. Vaša će djeca rasti kako vaša ljubav raste. Martina je također rekla Marthi da će otići u Lourdes i tamo pronaći sebi dom. Marta ju je prekinula: „Dom za one koje će vam poslati Majka Božja. Ona će vam ga pokazati. “

Otvorena srca, otvorena vrata

Tako je i bilo Tim Guénard i njegova supruga i danas žive u Lourdesu, u kući koju im je Gospa dala na jedan od onih načina na koje ljudi nazivaju slučajnošću. Ubrzo po dolasku u Lourdes rodila se Eglantine. Zatim Lionel, Kateri i Timothée. Tu je Roger, Senegalac, koji se očajnički pokušava izvući iz močvare ovisnosti o drogama, i još mnogi takvi, potrebni ljubavi …Njihova srca i njihova vrata otvorena su, ne samo za djecu koja će dolaze na svijet, već i za sve koji su, poput Tima u djetinjstvu, trebali toplinu i pomoć kako ne bi bili potpuno izgubljeni.
Tim Guénard i danas obilazi svijet i svijedoči gdje god ga pozovu, a prema njegovu životu snimljen je i film koji iznosi ovu šokantnu priču o čovjeku koji se pokazao snažnijim od mržnje.




Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.