Hrvatski svećenik u kliničkoj smrti vidio Isusa Krista: Ovo je pitanje koje mi je postavio!

Autor: Vjera

On nije vidio tunel, ali je vidio vječnost i opisao ju

Vlč. Stjepan Levanić bio je ranjen u rujnu ’91. u Petrinji. Geler eksplodirane granate otkinuo mu je dio lubanje. Doživio je kliničku smrt i samo voljom Božjom preživio nakon vrlo složene operacije.

Dok je bio u Vječnosti doživio je ljepotu o kojoj Biblija kaže: ‘Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube.’ (1 Kor 2,9)

Evo kako je to opisao, ovdje,  godinama nakon događaja koji mu je promijenio život u potpunosti:

– Obično pišu ljudi koji su nešto takvog doživjeli, kako su prolazili kroz tunel užasnih glasova, ulazeći u predivni svijet.

Takvog tunela se ja ne sjećam.

Taj dan tamo je bio predivan, ljepši nego li ovaj na kakvoga sam navikao u svakidašnjici. Sunca nije bilo, a boje prirode su bile ispunjene nekom veličanstvenom ljubavlju. Za opisivanje te predivne ljepote ne mogu pronaći pravih riječi ili rečenica.

Nakon toga, čini mi se da je priroda na Zemlji tek odsjaj vječnosti.

Na pješačkoj stazi posutoj kamenjem tridesetak centimetara debelim, mekšim od spužve, stajao sam. S moje desne strane prilazio mi je iz daleka, nevjerojatno brzo, čovjek bez brade, ošišane kose, mršav, visok, obučen u crno odijelo, s crnom košuljom bez kolara ili kravate, sa smješkom – Isus Krist, koji voli ljude svakog prostora i svakog vremena.

Čini mi se da je i to oznaka božanske prisutnosti u dvadesetom ili dvadesetprvom stoljeću.

Biblijski promatrano, nije to bilo ni slično Horebu gdje je Mojsije kao čovjek pred Bogom stajao i primio Deset riječi ili zapovijedi te ih upisao na kamen, niti gori na kojoj je Isus sjedeći izrekao i ponudio kroz osam blaženstava, radost Neba kao utjehu… milosrđe… ponudio Božje sinovstvo… svakom čovjeku. Vječnost nije ni u prostoru, ni u vremnenu, nego su vrijeme i prostor okrenuti prema vječnosti.

Predivna ljepota Isusova lica, u kojoj sam vidio veličanstvenu mudrost, je uvijek u mojim osjećajima bilo da me tko hvali ili kudi. Smješeći se, u razgovoru mi je postavljao pitanja, ustima, ili su te misli same prelazile iz njega u mene, ne znam, uz smiješak: ‘Mrziš li koga?’

Odgovarao sam uz smiješak: ‘Ne!’

Nakon pitanja me je zamolio uz pokazivanje rukom prema mjestu s kojega je On k meni došao, dakle prema Zemlji: ‘Hajde tamo! Trebam te’.

Nije mi se išlo, ali sam ga poslušao. I taj put je bio iznenađujuć, tek korak i pol. I na kraju toga kratkog puta našao sam se u bolničkoj sobi. – posvjedočio je vlč. Levanić.

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.