Čovjeku su amputirali nogu, zakopali je, a onda se dogodilo nešto što je zaprepastilo sve

Autor: Vjera

Čudo je komentirao i liječnik specijalist u nevjerici

Milagro de los milagros – čudo nad čudima jedno je od najvećih čuda kršćanskog svijeta.  Ono se je dogodilo uvečer 29. ožujka 1640. godine i nije se ticalo nikoga izuzetnoga, nikakva aristokrata ili umjetnika, velikodostojnika, učenjaka, nikoga od osoba kojih se ljudska povijest sjeća s oduševljenjem. Božja se čudesnost jednako čudesno uvijek spušta do siromašnih, uživa u boravku sa siromasima.

Naivan siromašak bez sumnje bio je i seljak Miguel Pellicer, koji je k tomu bio lišen desne noge, koja mu je odrezana zbog gangrene koja je nastala nakon što ju je zdrobio kotač. Ali jedne noći probudio se je u kući svojih roditelja u Calandi, u Aragonu, sa zdravom desnom nogom. Dvije godine ranije amputirana je, a odrezani dio bio je zakopan u zemlju kod bolnice u Zaragozi, na udaljenosti više od sto kilometara od Calande. Nakon što je postao bogalj, Miguel Juan Pellicer hodao je na štakama i prosio u blizini svetišta Gospe od Pilara. Dvije godine bio je prosjak i čovjek „bijedan“ zbog nesreće koja mu se je dogodila. Svakodnevno je mazao batrljak uljem iz uljanica iz svetišta, moleći se radije sa zahvalom za spašen život nego vjerujući u mogućnost povratka noge. Ipak, 29. ožujka Miguel se je osjećao veoma iscrpljeno te je, odloživši protezu te štake u kuhinji, bacio se na ležaj. Čak nije mogao leći ni u svoj krevet, jer mu je vojnik koji je bio smješten u tu kuću oduzeo imovinu u vojne svrhe. Nije prošlo pola sata, kad je onamo ušla majka i osjetila ugodan miris koji se uznosio po prostoriji, a u svjetlu uljanice opazila je na svoje iznenađenje da sin ima obje noge i da su njegova stopala prekrižena jedno preko drugoga poput Isusovih na križu. Kad je zajedno s mužem probudila sina, on je najprije molio oca za oprost. Naime cijelu svoju mladost svađao se s ocem, što je dovelo do napuštanja roditeljskog doma prije tri godine. Sad je čudesno ozdravljenje bacilo svjetlo na nagomilane slojeve osjećaja, na potrebu pomirbe i mira. Miguel je nekoliko dana iznova učio hodati. Na novoj nozi pronađeni su stari ožiljci, a kad je otkopano mjesto na kojem je bila zakopana amputirana noga, pokazalo se da je pusto. Miguel Pellicer vodio je do smrti pobožan život hodočasnika, trudeći se izbjegavati ljudsku znatiželju i divljenje.

Landina Cùgolu, traumatolog i izvanredni profesor mikrokirurgije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Veroni došla je do knjige Vittoria Messorija, novinara i književnika, autora brojnih knjiga prevedenih po cijelom svijetu, a koji je proveo fascinantnu istragu ovog najšokantnijeg marijanskog čuda, koje se dogodilo 29. ožujka 1640. u Calandi, gradiću na španjolskom provincija Aragon.

U poliklinici veronskog sveučilišta Cùgola je voditeljica odjela za kirurgiju ruku, ali njezine se kompetencije – i njegovi tretmani – protežu na traumatologiju svih udova, i gornjih i donjih udova.
Cijenjeni stručnjak na polju novih tehnika reimplantacije udova. Za nas laike na ovom polju zadivljuju nas rezultati koje postižu, a bili su nezamislivi prije samo nekoliko godina.
Nakon što je pročitala recenziju knjige u novinama, profesorica ju je kupila za sebe, “proždirući je u jednom dahu” , dijelom i zbog svojih profesionalnih interesa.

Bila je toliko impresioniran čitanjem te kontaktirao novinara kojeg je zatražio fotokopije kompletnih spisa suđenja u Zaragozi, koji su uključivali ispitivanje svih 24 svjedoka. Dok je proučila ovu zbirku dokumenata, srela se s novinarom u uredu voditelja poliklinike u Veroni.
Od samog početka Cùgola je izražavala rezervu jer je bila vrlo „sociološki“ katolik, to jest katolik samo iz tradicije. Između ostalog – bila je znanstvenik, a ne vjernik. Pa ipak nakon pregleda cijele dokumentacije o gore navedenom slučaju on je rekao:

“Ono što su ovi muškarci i žene vidjeli i opisali nije ništa drugo nego zakonita reimplantacija desnog donjeg uda. Ono što su svjedočili – i ono što su prikupili i ovjerili javni bilježnici – upravo je ono što mi specijalisti radimo danas – više od tri i pol stoljeća kasnije.
Apsolutno je nezamislivo da su ti Aragonci iz 17. stoljeća mogli izmisliti (i s takvom preciznošću!) kliničku situaciju i postoperativnu evoluciju koja im je bila potpuno nezamisliva.
Jedino objektivno moguće objašnjenje je da oni opisuju nešto što su zapravo vidjeli. Ali upravo ovo objašnjenje, iako racionalno, otvara vrata brojnih tajni!

Naime, čudo u čudu je to što Gospodin Miguelu nije stvorio novu nogu, već je Miguelu pripojio staru nogu sa svim ožiljcima a svi su svjedoci potvrdili da on nije odmah mogao stati na tu nogu, da su mu nožni prsti bili skučeni, da nije mogao odmah osjetiti toplinu u toj nozi, a da ni debljina noge kao ni boja nije bila ista.




S vremenom su živci ‘proradili’ i uz pomalo hodanja noga je povratila svoju boju, i snagu, a Miguel je mogao hodati. Kako kaže, dr. Cùgolu to jest čudo jer je to upravo ono do čega su znanstvenici došli tek 300 godina kasnije.

Bog je naime u ovom slučaju intervenirao tamo gdje priroda ni čovjek nisu mogli učiniti ništa. Izvaditi nogu koja je trunila u grobu i pripojiti je na Miguela, a ostalo je Gospodin prepustio zakonima i silama koje je također stvorio da djeluju na svoj uobičajen način. I da 300 godina kasnije k Bogu dovedu još jednu dušu, u ovom slučaju liječnika koji je shvatio da koliko god je veliko njegovo znanje, za kojeg se školovao cijelog života Bog je Bog i ono čemu se sad svijet divi u znanosti Bog je učinio još prije nekoliko stoljeća, pokazujući svijetu da ipak bez Boga nema ni znanja, a  ni napretka.

Izvor




Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.