fbpx

Časna svjedoči šokantnu priču:  Evo što je Bog radio dok je rat razarao Hercegovinu! 

Autor: Vjera

Mnogi se pitaju gdje je Bog kad je rat? Pokažite im ovo svjedočanstvo

Ako nam zaprijeti novi rat, pa i nestašica hrane koja se najavljuje, prisjetite se ovog svjedočanstva Josipa iz sela Svirići kod Međugorja, a koje je zapisala pa objavila časna sestra Emmanuel Maillard koja je u to vrijeme bila u Međugorju. Ovo svjedočanstvo odgovor je i na pitanje: Gdje je Bog u ratu? Eno ga, kod onih koji ga primaju, kao i uvijek!

Josip je zaklao tele

Proljeće je 1992. godine. Rat je počeo razarati Hercegovinu, pa je cijelo selo ostalo bez struje, vode, hrane i drugih stvari koje s lakoćom uzimamo zdravo za gotovo. Jednog dana imala sam telefonski poziv iz Sivirića. Naš dragi prijatelj Josip zamolio me: Sestro molim vas, posudite mi električni generator, imam u zamrzivaću nešto hrane, pokvarit će se. Znala sam da je baš prije početka sukoba Josip zaklao tele da nahrani članove svog domaćinstva od šest članova, od kojih dvoje staraca. Meso im je trebalo trajati nekoliko tjedana pa sam brzo dala generator Josipu da se može okoristiti.

Bog koji umnaža

Mjesec dana kasnije, kako su nas mučile nestašice otišla sam vidjeti kako su Josip i njegova obitelj. Pozvali su me da ostanem na večeri. Rekla sam: “Hoću, nije dobro zbog policijskog sata, ali pun je mjesec pa ću voziti doma bez svjetla.” Kad je počela večera nisam mogla vjerovati svojim očima, na stolu je bilo servirano meso.
“Josipe”, uzviknula sam, “pa mora da si jedini u selu koji još ima mesa, kako je to moguće?”
Josip je blago odgovorio s poniznošću koju nikad neću zaboraviti: “Sestro, sjećate se onog teleta kojeg sam zaklao prije rata?” “Da, Apsolutno.”
“Dakle, otkad sam doveo izbjeglice u svoju kuću, svake sam večeri odlazio do zamrzivača da uzmem mesa za sljedeći dan i…”
Raširio je ruke kao da je htio reći: Ne mogu to objasniti!
“Svaki put kad sam nešto izvadio, sljedeći put sam zatekao unutra istu količinu mesa. Ne razumijem. Eto, tako je to.”

Meso je hranilo sve u potrebi

Sjedeći tamo, kušajući izvrsno meso i zapisujući ono što je Josip upravo rekao borila sam se da zadržim suze, razmišljajući o tome kako je jela njegova obitelj i kako siromašni jedu. Atmosfera je bila ozbiljna ali ne i teška. Kad sam uspjela svoje osjećaje staviti pod kontrolu upitala sam tiho Josipa: “A ti? Jedeš li puno ovog mesa?”
Sestro, kad sam na ulici susreo ove izbjeglice, bez igdje ičega, – njihova kuća u Bijelom polju izgorjela je do temelja – doveo sam ih u svoju kuću i rekao sam sebi: Ovi su ljudi sve izgubili, a ja još uvijek imam kuću. Neću ništa izdvojiti za svoju obitelj. Sve što imam podjelit ću s njima. Kad sve izgubimo, nitko neće ništa imati.
Već je prošlo mjesec dana, a ja s tim mesom i za ručak i za večeru hranim i svoju obitelj i izbjeglice. Nas je šestero a njih je sedmero. Sveukupno trinaestero.
Ali, sestro postoje i susjedi…Oni znaju da imam generator pa dolaze s plastičnim vrečicama. Ne mogu a da im nešto ne dam. I oni imaju djecu. A svi smo mi vjernici. Dakle i njima dajem malo mesa. Sestro nemate pojma koliko smo mi mesa uzeli iz zamrzivača dok je rat počeo. Nekoliko krava ne bi bilo dovoljno da nas ospkrbi ovom količinom. Tako je sestro.
I Josip je još dodao – nešto što je osnovno za sve hrvatske vjernike – što na tako dobar način otkriva temelj ove herojske ljubavi u vrijeme takve nestašice: Bože sačuvaj!

Svjedočanstvo sestre Emmanuele Maillard: (Skriveno dijete Međugorja)

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.