BRUNO JE TOLIKO MRZIO CRKVU I SVEĆENIKE DA JE ŽALIO UBITI PAPU! Tad mu se ukazala Djevica i rekla ovo!

Autor: Vjera

Bruno Cornacchiola svim se srcem borio protiv Katoličke crkve, smatrajući je sotoninom sinagogom. Posebno je mrzio kult Majke Božje, svećenstva i Pape kojeg je planirao ubiti. Dana 12. travnja. ukazala mu se Gospa i to je bio početak nečeg velikog

Bruno Cornacchiola rođen je 1913. godine u staji u predgrađu Rima, jer su njegovi roditelji živjeli u takvom krajnjem siromaštvu. Nije kršten dok se otac nije vratio iz zatvora. Odrastao je u bezbožnom okruženju rimskih siromašnih četvrti, gdje su živjeli gotovo svi kriminalci i prostitutke. Imena Boga, Krista i Gospe čuo je tek kad su se odrasli zaklinjali ili hulili. U Brunovoj kući bilo je stalnih svađa, psovki i premlaćivanja. Stariji su preko noći pobjegli od kuće kako bi mogli dobro spavati. Bez cipela, u poderanoj odjeći, ušljivi Bruno otišao je spavati na stepenice sv. Ivana u Lateranu.

Jednog jutra za ohlađenog dječaka zainteresirao se redovnik i odveo ga u samostan časnih sestara. Tamo su ga nahranili, oprali, dali mu bolju odjeću i – što je najvažnije – sestre su ga počele učiti katekizmu. Nakon 40 dana priprema, šesnaestogodišnji Bruno primio je svoju prvu pričest. I sakrament potvrde. Nažalost, tamo je završio njegov vjeronauk. U dobi od 20 godina pozvan je u vojsku, gdje je prvi put u životu imao dovoljno hrane. Nakon napuštanja vojnog roka 1936. godine, Cornacchiola se ženi djevojkom koju poznaje od djetinjstva. Samo zahvaljujući njezinu inzistiranju pristaje na crkveno vjenčanje.

U to je vrijeme Bruno bio fasciniran ideologijom komunizma i pridružio se komunističkoj partiji. Tamo su ga partijski drugovi nagovorili da s talijanskom vojskom ode u Španjolsku na građanski rat, da tamo špijunira i sabotira komuniste. U Saragosi je Cornacchiola upoznao njemačkog vojnika koji ga se jako dojmio jer nikad nije napustio Bibliju. Ovaj je vojnik pripadao protestantskoj sekti i udahnuo je mržnju prema Papi i Katoličkoj crkvi. Razgovori s njim doveli su do toga da se Brunova odbojnost prema Katoličkoj crkvi pretvorila u tako veliku mržnju da je sebi kupio bodež i na njemu napisao “smrt Papi”.

Nakon završetka španjolskog građanskog rata 1939. godine, Bruno se vratio u Rim i počeo raditi kao dirigent u tvrtki ATAC za javni prijevoz. U to je vrijeme uspostavio kontakt s adventistima sedmog dana. Nakon treninga, ubrzo je imenovan ravnateljem Adventističke misije mladih u Rimu i Laziju. Cornacchiola se odlikovao zalaganjem i revnošću u borbi protiv kulta Majke Božje, Katoličke crkve i Pape. Stoga mu je u travnju 1947. godine naloženo da održi govor na Piazza della Croce Rossa, u kojem će ismijavati štovanje Euharistije i Majke Božje. Bila mu je to velika čast, pa je želio što bolje pripremiti svoj govor. Iz tog razloga, u subotu 12. travnja, zajedno sa svoje troje djece (11-godišnja Isola,Sedmogodišnjim Carlom i četverogodišnjim Gianfranekom) otišli su na periferiju Rima – u Tre Fontane, kako bi u miru pripremili svoj govor, na krilu prirode; istodobno je želio pustiti djecu da se slobodno igraju.

U blizini ceste pronašao je prekrasnu čistinu na kojoj su postavili kamp. Djeca su se počela igrati loptom, dok je otac bilježnicom i Biblijom, koncentrirano i revno pripremao svoj govor. Na naslovnici svog primjerka Biblije, napisao je: “Bit će to smrt Katoličke crkve na čelu s Papom.” Vrijedno je dodati da je Cornacchiola bio vrlo inteligentan, imao je lagan izgovor i oštar jezik u raspravama, a istodobno je bio brz i nasilan. Svim je srcem mrzio Katoličku crkvu, Papu, kult Majke Božje i činio je sve da uvjeri što veći broj ljudi i učini ih sljedbenicima sekte adventista sedmog dana.

Svjetlo s neba
Dok je Bruno sjedio u sjeni eukaliptusa i pripremao svoj govor, u jednom su trenutku njegova djeca izgubila loptu i zamolila ga da im pomogne pronaći je. Prije nego što je Bruno krenuo sa sedmogodišnjim Carlom potražiti loptu, naredio je četverogodišnjem Gianfrancu da se ne miče dok se ne vrati i zamolio je svoju najstariju kćer Isolu da pazi na njegovog malog brata. Dok se spuštao niz skrovište, Cornacchiola je svako malo zavapio Gianfrancu kako bi bio siguran da je dječak na njegovom mjestu. Međutim, u jednom trenutku nije čuo odgovor i tako se brzo vratio na mjesto gdje je ostavio svog najmlađeg sina. Nažalost, djeteta više nije bilo. Zabrinut je počeo zvati dječaka i tražiti ga u šikarama i među stijenama. Tek nakon duge potrage pronašao je četverogodišnjaka koji je nepomično klečao sklopljenih ruku,zagledan u pećinu i s oduševljenjem i neopisivom radošću ponavlja: “Bella Signora!” (prekrasna dama!). Dijete je ponavljalo ove riječi uvijek iznova, kao da nekoga moli i obožava. “Što to govoriš, Gianfranco? Što vidiš?” Pitao je otac. Ali dječak nije odgovorio; bio je toliko očaran onim što je vidio da njegov otac nije mogao uspostaviti nikakav kontakt s njim.

Ovo neobično ponašanje njegovog sina uznemirilo je Brunu, ali istovremeno ga je ispunilo neobičnom strepnjom. “Napokon, moju djecu nitko nije naučio kako se moli. Kakva je to čudna igra koju su oni izmislili? ” Upitao se. “Jeste li naučili Gianfranca da glumi Bellu Signoru?” Pitao je svoje kćeri. “Uopće ne znam igru”, odgovorio je Isola i dodao, “možda je netko tamo?” Zatim je otišao do špilje i uvjerio se da nikoga nema unutra. Po povratku, djevojka je iznenada pala na koljena, prekrižila ruke i, pogleda uprtih u pećinu, počela ponavljati: “Bella Signora!”

Uzrujan, otac je pomislio da ga djeca samo ismijavaju. Nazvao je Carla koji je još uvijek tražio loptu i pitao ga: “Kakva je igra? Jeste li zakazali sastanak? ”. Dječak je samo uspio reći ocu da ne poznaje ovu igru,jer je odjednom i on kleknuo i obradovao se rekavši: “Bella Signora!” Ovo je bilo previše za Cornacchiolu.

Iznerviran, viknuo je: “Dosta sa šalama, ustanite odmah!” – međutim, djeca na to uopće nisu reagirala. Tada je s velikom ljutnjom uhvatio Karola za ramena kako bi ga podigao na noge, ali pokazalo se nemogućim – dječak je bio poput kipa teškog nekoliko tona. Pokušao je to učiniti s najmlađim Gianfrankom i najstarijom Isolom, ali i oni su i dalje bili na koljenima, poput neizbrisivih stupova mramora.

Pokušao je to učiniti s najmlađim Gianfrankom i najstarijom Isolom, ali i oni su i dalje bili na koljenima, poput neizbrisivih stupova mramora.

Ovo nevjerojatno iskustvo prestrašilo je Brunu. Mislio je da je netko zaveo njegovu djecu. Mislio je da bi u pećini mogao biti neki hipnotizirani čarobnjaka ili još gore- katolički svećenik. Stoga je počeo zvati nekoga da izađe van, ali jedini odgovor bila je šutnja.

Tada je Cornacchiola odlučio ući u pećinu kako bi silom protjerao uljeza. Međutim, unutra nije bilo nikoga. Pokušao je još jednom podići klečeću djecu, ali pokazalo se da je to apsolutno nemoguće. Stoga je očajnički zvao pomoć, ali nije bilo odgovora – nitko nije čuo. U očaju se vratio djeci koja su, još uvijek klečeći prekriženih ruku, ponavljala kao u transu: “Bella Signora! …”, “Bella Signora! …”. Bruno se ponovno pokušao povezati s njima, ali ni njegova kći, niti su oba sina na to uopće reagirala. Bilo mu je previše, osjećao se bespomoćno poput malog djeteta i napokon počeo plakati govoreći: “Što se ovdje događa?” Nakon nekog vremena, u svojoj nemoći i strahu, podigao je ruke i oči prema nebu tražeći pomoć: “Bože, samo ti meni možeš pomoći.”

Čim je izgovorio ove riječi, iznenada je ugledao dvije snježnobijele, prozirne ruke koje su mu se približile očima, skidajući s njih veo. Pozlilo mu je, ali nakon nekog vremena bio je obavijen nekim tajanstvenim, izvanrednim svjetlom; osjećao je da doživljava drugačiju stvarnost, da je njegova duša oslobođena od materijalnog tijela. Preplavili su ga neopisiva radost i mir, nešto tako zapanjujuće lijepo da nikada prije nije osjetio takvo postojanje i ljepotu.

Nakon nekog vremena Bruno je povratio sposobnost vida, a onda je primijetio da je iznenada iz ovog neobičnog svjetla izronio lik mlade žene – srednje visine, tamne puti i semitskih crta, čiju ljepotu ljudski jezik ne može izraziti.

Žena je imala crnu kosu, bila je odjevena u zeleni ogrtač do bosih nogu, a ispod nje snježnobijela haljina, opasana ružičastim remenom, i sva je bila okružena aureolom zlatnih zraka. U desnoj je ruci držala Bibliju, a lijeva je bila stavljena preko nje. Isprva je Bruno želio vrisnuti od oduševljenja, ali nije mogao sasvim izgovoriti glas. U međuvremenu se na mjestu ukazanja pojavio prekrasan miris cvijeća. Cornacchiola je pao na koljena pokraj svoje djece i u oduševljenju, sklopljenih ruku, i on je počeo ponavljati: “Bella Signora!”

“Ako je netko primio izvanrednu milost gledanja nebeske ljepote, ne može poželjeti ništa drugo osim da može uživati ​​u vječnosti nakon smrti” – rekao je Bruno Cornacchiola godinama kasnije.

Poruka “Lijepe dame”
“Lijepa dama” u jednom je trenutku počela govoriti Bruni:

„Ja sam Djevica Otkrivenja, a Otkrivenje su Božje riječi koje također govore o Meni … Progoniš Me, ali krajnje je vrijeme da to prekineš. Povrati se svetoj zajednici Katoličke crkve.”

Gospin glas zvučao je poput najsuptilnije glazbe, a njezin je lijepi lik zračio nebeskom svjetlošću ljubavi. Marija je sat i dvadeset minuta razgovarala s Cornacchiolom. Osim osobnih tema koje se tiču ​​samog Brune, dotaknula se i pitanja cijele Crkve, posebno svećenika, i dala posebnu poruku Svetom Ocu.

U jednom je trenutku Gospa pokazala na crnu sutanu i slomljeni križ koji joj je ležao kraj nogu i rekla:

„Ovo je znak da će Crkva patiti, da će doživjeti veliki progon, a neki će napustiti svećeništvo … Stojte čvrsto u vjeri.
Marija je Brunu upozorila da će morati proći kroz teško iskustvo duhovne patnje, da će se susresti s nerazumijevanjem – ali ne treba se ničega bojati, jer će se ona sama brinuti o njemu kao majka. Zamolila ga je da puno moli, moli krunicu svaki dan, čita Sveto pismo, što češće sudjeluje u euharistiji, obožava Isusa nazočnog u Presvetom sakramentu i redovito prima sakrament pokore. Također je zatražila da se na poseban način moli za obraćenje grešnika, za nevjernike i za jedinstvo kršćana u jednoj Crkvi. Rekla je:

“Svaka” Zdravo Marijo “, kad se govori s vjerom i ljubavlju, slična je zlatnoj strijeli koja dopire do Isusova srca.”
Kako bi otklonila sve sumnje, čak i tada, tri godine prije proglašenja dogme o svojoj Velikoj Gospi, rekla je:

“Moje se tijelo nije slomilo. Moj Sin i anđeli došli su da me odvedu u trenutku mog odlaska s ovog svijeta. ”
Želeći osloboditi Brunu svake sumnje u stvarnost sastanka s njom, Mary je rekla:

„Želim ti dati nepobitan dokaz da je ono što trenutno proživljavaš iskustvo Božje stvarnosti, a ne prijevaran čin zlog duha, kako će vam neki htjeti sugerirati. Trebate se obratiti svakom svećeniku kojeg sretnete izgovarajući sljedeće riječi: “Mogu li razgovarati s vama?” Ako vam odgovori: “Ave Maria, sine”, to će biti znak da je ovo svećenik kojeg sam izabrala. Otvorite mu svoje srce i on će vam pokazati drugog svećenika, govoreći: “Priskočit će vam u pomoć”
Na kraju susreta Gospa se lagano naklonila, okrenula i prodrla u zid grota, polako se udaljavajući prema bazilici svetog Petra.

Transformacija
Karlo je prvi povikao: “Tata, vidi, još uvijek se vidi njezin zeleni ogrtač” i ispruženih ruku potrčao je prema pećini nakon odlazeće Majke Božje; međutim, zabio se u kamen i počeo plakati od boli. Kako su se djeca vraćala u svoje normalno stanje osjetila, počela su iznova i iznova pitati oca: „Tko je bila ta lijepa Dama? Što ti je rekla? ” “Bila je to Majka Božja! Sve ću vam reći kasnije ”, odgovorio je Bruno. Bio je blijed od ovog neočekivanog, šokantnog iskustva. Zatim je, kao da se želi uvjeriti da to nije san, počeo svoju djecu redom pitati što su vidjela. Njihovi su ga odgovori uvjerili da su i oni vidjeli “prelijepu damu” poput njega, ali da nisu čuli ništa od nje. Za Cornacchiolu je bilo utoliko intenzivnije što nije mogao razumjeti zašto je on kao takav velik grešnik kakav je, od Boga dobio dar da vidi Majku Božju.

Prvo su on i djeca počeli uklanjati sve nečistoće iz špilje. Kao što se kasnije prisjetio: „Odjednom je, neočekivano, sva zemlja koju smo čistili u pećini počela intenzivno mirisati. I prašina koja je plutala mirisala je. Kakav krasan, intenzivan miris! Zemlja je mirisala, a i zidovi u špilji – ukratko, tamo je sve mirisalo. Plakao sam s velikim osjećajima, a djeca su od radosti povikala: “Vidjeli smo lijepu damu!”. Nakon čišćenja pećine, Bruno je sjeo, ukratko opisujući što se dogodilo. Zatim je na zidu špilje urezao natpis koji kaže:

“U ovoj grotlu 12. travnja 1947. Blažena Djevica Marija ukazala se protestantu Brunu Cornacchioliju i njegovoj djeci.”

Kad je završio, rekao je svojoj kćeri i sinovima: „Uvijek sam vam govorio da u crkvi nema Isusa, da su to laži koju su izmislili svećenici. Sad ću vam pokazati gdje je Isus. Potom su se svi zajedno spustili s brda i otišli do obližnje crkve u samostanu trapista u Tre Fontane – mjestu mučeništva sv. Pavla apostola. Kad su ušli u hram, neko su vrijeme šutjeli. Pokazao je djeci tabernakul, rekao im: „Lijepa Gospa rekla mi je u pećini da je Isus ovdje. Ranije sam vam rekao da ne vjerujete i zato sam vam zabranio molitvu. Sada znamo da je Isus tamo. Pomolimo se i štujemo Ga u tišini! ”.

Kad su se Cornacchiola i djeca nakon molitve vratili kući, njegova supruga Jolanda primijetila je da je njezin suprug dirnut suzama i da je bio vrlo blijed. Pa ga je počela pitati: “Što ti se dogodilo?” “Vidjeli smo Majku Božju”, odgovorio je Bruno. I u istom je trenutku shvatio koliko je do sada zla učinio svojoj ženi. Jer on ju je često tukao i izdavao; također je proveo noć prije ukazanja Majke Božje izvan svog doma, u preljubu sa svojim prijateljem. Svjestan ogromnosti zla koje je počinio, Cornacchiola je kleknuo pred suprugom i plačući je molio za oprost. Iznenađena i dirnuta, Jolanda je također kleknula, a Bruno je rekao: „Ispričavam se svim srcem za sve izdaje, patnje i neugodnosti koje sam ti nanio i molim te da mi oprostiš za sve ovo. Naučio sam te mnogim lošim stvarima. Hulio sam na Euharistiju, Gospu, Papu, svećenike i sakramente. A jadnom grešniku poput mene ukazala se Bezgrješna Djevica Marija ”. Zagrljeni, počeli su zajedno plakati, pokušavajući prvi put u životu moliti krunicu zajedno. U ovom stavu jedinstva u molitvi i uzajamnoj ljubavi nastavili su do jutra.

Ispunjenje najave
Od dana Gospina ukazanja, Cornacchiolin život bio je obilježen velikom patnjom. Duhovni šok nadnaravnog iskustva nastavio se i očitovao se na njegovom licu i držanju. Bruno je iskusio pravu tjeskobu duha dok je čekao znak koji mu je Bezgrješna obećala. Iako više nije bio protestant, još uvijek se službeno nije vratio u zajednicu Katoličke crkve. Iz tog razloga još nije mogao priznati i zato je stalno u srcu nosio teret grijeha i bol i tjeskobu savjesti. Po naredbi Gospe od svakog svećenika kojeg je susreo – bilo na ulici, u tramvaju ili u crkvi – pitao bi odmah, izgovarajući formulu koju je čuo od nje: “Mogu li razgovarati sa svećenikom?” Ali njihovi su se odgovori razlikovali od onoga koji mu je dao Bezgrješni. Dani su prolazili a Bruno još uvijek nije mogao pronaći svećenika o kojem mu je Gospa rekla. To ga je dovelo do velike frustracije i malodušja; Osjećao se sve gore i gore u tijelu i duši i napokon je prestao ići na posao.

Progonile su ga čak i misli o samoubojstvu i bogohulstvu. Zabrinuta, Jolanda je jednog dana upitala supruga: „Što je s tobom? Mršaviš u očima. “Prošlo je 17 dana od ukazanja, a još uvijek ne mogu pronaći svećenika na kojeg je Marija ukazala”, odgovorio je Bruno.

Tek nakon razgovora sa suprugom shvatio je da još nije upoznao svećenstvo iz svoje župe. Odmah je otišao tamo. Kad je vidio mladog svećenika kako izlazi iz sakristije, zgrabio ga je i pitao: “Mogu li razgovarati sa svećenikom?” Tada je začuo dugo očekivani odgovor, točno onako kako mu je Marija dala: “Ave, Marijo, sine.” “Ja sam protestant i želio bih postati katolik”, rekao je tada Bruno. Tada ga je mladi svećenik ukazao na drugog, starijeg svećenika koji je u to vrijeme bio u sakristiji, rekavši: “Priskočit će vam u pomoć.”

Bruni je postalo očito da je to znak koji je obećala Gospa. Svećenik u sakristiji bio je Gilberto Carniel, koji je već bio pripremio mnoge protestante koji su se željeli vratiti u Katoličku crkvu.
Upravo je tog svećenika Cornacchiol brutalno protjerao iz svog doma kad je tijekom božićnih dana došao u pastoralni posjet svojoj obitelji. Međutim, ovaj je put Bruno kleknuo pred njega i kratko mu ispričao priču o svom obraćenju. Dirnut, otac Gilberto ga je prigrlio i obvezao se održati niz kateheza s njim i njegovom suprugom i djecom kako bi ih sve pripremio za povratak u Katoličku crkvu.

Od tada, kad se ispunilo Gospino proročanstvo, Bruno je povratio svoju unutarnju ravnotežu. Službeni povratak u Katoličku crkvu obitelji Cornacchiol zakazan je za 8. svibnja. Dva dana prije tog datuma, Bruno je otišao u grotlo ukazanja u Tre Fontane, s gorljivim zahtjevom za pomoć i, istodobno, u velikoj čežnji za ponovnim susretom s Marijom, jer onaj tko je samo jednom vidio Bezgrješnu Djevicu, neće biti pušten iz te čežnje do kraja svog života.

Čim je stigao do špilje ukazanja, odmah je pao na koljena i usrdno se molio. Nakon nekog vremena u špilji se pojavila neobična svjetlost iz koje je izronio lik Majke Božje. Marija tada nije rekla ništa, ali se nasmiješila i pogledala Bruna s ljubavlju. Bila mu je to najveća nagrada i potvrda da je krenuo pravim putem.

Sutradan su Cornacchiola i njegova supruga pristupili sakramentu pokore i ispovijedali vjeru. Tako su se službeno vratili, zajedno sa svojom djecom, u zajednicu Katoličke crkve. Nakon iskrenog priznanja, Bruno je osjetio veliko olakšanje. Isus ga je potpuno oslobodio tereta grijeha koji su ga satrli dugi niz godina; napokon je iskusio unutarnju slobodu i neopisivu radost i mir. Od tada je Bruno Cornacchiola redovito ispovijedao i svakodnevno sudjelovao u euharistiji, jer je znao da je stanje teškog grijeha i nedostatak posvećujuće milosti najtragičnija situacija u kojoj se čovjek može naći.

Novo svetište
22. i 30. svibnja 1947. Bruno odlazi u Tre Fontane. Tijekom molitve krunice ondje mu se ukazuje Majka Božja. Cornacchiola s tugom izjavljuje da je špilja mjesto pokušaja i nečistih grijeha. Stoga napiše apel i objesi ga na ulazu u špilju:

„Ne oskvrnite ovo mjesto nečistim grijesima. Tko ustraje u tim grijesima, neka ih postavi pred noge Djevice Otkrivenja, neka ide na ispovijed i piće s ovog izvora beskrajne milosti. Marija je slatka Majka svih grešnika. To je učinila za mene grešnika: bio sam ratoborni sluga Sotone u protestantskoj sekti, neprijatelj Crkve i Djevice Marije; ovdje se 12. travnja 1947. ukazala Djevica Otkrivenja za mene i moju djecu, tražeći da se vratim u Katoličku, Apostolsku i Rimsku crkvu (…). Božje Beskrajno milosrđe pobijedilo je ovog neprijatelja, koji sada moli za oprost i milost pred Njegovim nogama. Volite je, Marija je naša voljena Majka. Volite Crkvu sa svojom djecom! On je plašt koji nas štiti od pakla koji se širi svijetom. Molite puno,i tada ćete odbaciti tjelesne kušnje. Molite! ”.
Nakon nekoliko dana žalba je dostavljena policijskoj postaji koja je ubrzo pronašla svog autora. Bruno i njegova djeca detaljno su ispitani i utvrđeno je da ne lažu. Nakon što su se članci o ukazanjima u Tre Fontaneu pojavili u novinama kao što su Il Messaggero, Il Popolo i Il Giornale d’Italia, gomile ljudi počele su hrliti u grotlo ukazanja. Došli su i smrtno bolesni, od kojih su mnogi čudesno izliječeni. Vijesti o ozdravljenjima koja se brzo šire i ponovljeni čudesni fenomeni “vrtećeg sunca” dodatno su povećali priljev hodočasnika.

Cornacchiola je nastavio raditi kao kondukter tramvaja, ali od obraćenja svakodnevno je molio krunicu i čitao Sveto pismo. i sudjelovao u svetoj misi, redovito se ispovijedao i bio uključen u život svoje župe. Osim toga, često je odlazio u pećinu Tre Fontane da bi se tamo pomolio i hodočasnicima ispričao priču o svom obraćenju. Bruno je brzo shvatio da obraćenje nije jednokratni čin, već proces promjene srca koji bi trajao cijeli život. Uzrok ove preobrazbe je sam Krist, ali uz neprestani pristanak i suradnju čovjeka. Dok se svakodnevno trudio živjeti svoju vjeru, Bruno je shvatio koliko su pravovremene bile Isusove riječi: “Ako netko želi krenuti za mnom, neka se odrekne sebe, uzmi svoj križ i slijedi me!” (Mk 8,34).

Dana 9. listopada 1949. Bruno Cornacchiola imao je tu sreću da je u audijenciji susreo papu Pija XII. Sa suzama u očima rekao je Svetom Ocu o svom obraćenju, predavši mu svoju Bibliju, rekao je: “Ovo je Protestantsko pismo, koje sam pogrešno protumačio – i tako sam ubio mnoge ljudske duše.” A kad je Piju XII uručio bodež s natpisom “smrt papi”, rekao je sa suzama: “Molim za oprost, jer sam ovim bodežom planirao napad na Njegovu Svetost.” Sveti otac je tada blagoslovio Brunu i sa smiješkom odgovorio:

“Dragi sine, na taj bi način dao Crkvi novog mučenika, a za Krista još jednu pobjedu ljubavi.”
Do kraja svojih dana Bruno Cornacchiola hrabro je naviještao Evanđelje riječima i primjerima kršćanskog života. Umro je na glasu svetosti 2001. Godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima. 1982. godine završena je izgradnja nove kapele, a 12. travnja 1987., povodom 40. obljetnice Gospinih ukazanja, kardinal Ugo Poletti predvodio je tamošnju svečanu misu. Deset godina kasnije, Sveti Otac Ivan Pavao II odobrio je ime ovom mjestu: “Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri fontane”.

Izvori: Angelo Maria Tentori: La Bella Signora delle Fontane, Paoline 2000; Mario Pacifico: La Vergine della Rivelazione alle Tre Fontane: storia, pietā, messaggio, Roma 1993.

Sli

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.