Foto: Guliver Images

Sveti Otac koji je bio izvrgnut nezapamćenom ruglu: Skinuli ga, okovali i vukli ulicama

Autor: Tomislav Kukec/7dnevno

Papinska sveta funkcija možda nikada nije tako sramotno okončana kao u slučaju sv. pape Martina I. Mučenika, čiji blagdan Katolička crkva obilježila u  subotu, 13. travnja. Bio je to čovjek neumorne energije i predanosti Crkvi i Bogu, koji je ponižavan, okovan i umalo smaknut, da bi skončao u tamnici na poluotoku Krimu, danas također mjestu sramotnih razaranja, poniženja i gubitaka nebrojenih ljudskih života.

Papa Martin I., sin Fabricija, rodom iz mjesta Todija u talijanskoj pokrajini Umbriji, život je izgubio u sedmom stoljeću zato što je, baš kao i njegov prethodnik papa Teodor I., bio oštar protivnik monoteletizma. Kristološko je to učenje koje vjeruje isključivo u Kristovu božansku narav, negirajući da je bio i čovjek.

Danas je sveprihvaćeno katoličko vjerovanje i dogma da je Isus bio Božji sin, čime je, naravno, imao božansku prirodu, ali ga je Bog poslao na Zemlju kao čovjeka, te su njegove patnje bile čovjekove patnje, a sve za iskupljenje grijeha, no u tom sedmom stoljeću, naročito u Bizantu koji je tada, dakle u Istočnom Rimskom Carstvu, strogo zagovarao monoteletizam.

Diplomatske vještine

Ipak, priča je mučna i treba je započeti još u vrijeme Teodora I., pape koji je na Petrovoj stolici sjedio od 24. studenoga 642. do 14. svibnja 649. godine, kada je iznenada umro. Papa Teodor bio je rodom iz Jeruzalema, a prije stupanja na papinsku dužnost bio je đakon, zatim i kardinal kojeg je imenovao papa Ivan IV. Postavši papa 642., Teodor se izuzetno protivio monoteletizmu tvrdeći da je riječ o herezi, a monotelite otvoreno nazivao hereticima.

Pritom se naročito zamjerio carigradskom patrijarhu Pavlu II. Kako bi zauvijek raskrstio s monoteletizmom u redovima Katoličke crkve, papa Teodor I. Sazvao je Lateransku sinodu, no umro je prije njezina početka. Naslijedio ga je papa Martin I., čovjek beskrajno vjeran Teodorovoj ideji, zbog čega je uživao i povjerenje pokojnog pape koji ga je imenovao svojim apokrizijarom, odnosno papinskim legatom, nuncijem, na bizantskom dvoru u Konstantinopolu. Kao nuncij, Martin je pokazao izvanredne diplomatske vještine, a bio je i vrlo učen čovjek čije je znanje impresioniralo poklonike, ali i zastrašivalo neprijatelje.

Bio je to prije svega carigradski patrijarh kojeg je Teodor I. dvije godine prije svoje smrti ekskomunicirao jer je zagovarao spomenuti monoteletizam. Patrijarh Pavle uživao je velik ugled kod cara Konstantina II.  Stoga nije čudno što car, kada je Teodor preminuo, nije htio dati svoje odobrenje za imenovanje Martina novim papom. Unatoč tomu, Martin je zasjeo na čelo Katoličke crkve, postavši prvi papa kojem je, u vrijeme Bizanta odnosno “bizantskog papinstva”, to pošlo za rukom bez odobrenja cara. Ne treba ni govoriti da je to produbilo neprijateljstvo između Svete Stolice i Bizanta.




Razljutio protivnike

Ipak, novog papu to nije previše zabrinjavalo jer mu je na umu bilo samo provesti svoju ideju o dokidanju heretičkog monoteletističkog razmišljanja. Stoga je prionuo poslu i nastavio tamo gdje je njegov predstavnik stao s pripremama Lateranske sinode koju je iste, 649. godine, kada je imenovan, i održao unatoč žestokom protivljenju cara Konstantina II.

Sinoda se održala u listopadu te godine, u crkvi sv. Ivana Lateranskog po kojem je dobila i ime, uz veliku podršku tada veoma uglednog teologa Maksima Ispovjednika. Monoteletizam je, očekivano, snažno osuđen i od tog se dana pa do danas smatra herezom. Sudjelovalo je, bilježe povijesni arhivi, 105 biskupa te brojni grčki monasi. Martin je sinodi nastojao dati status ekumenskog sabora, što je bio još jedan presedan. Naime, sve dotad sve koncile morali su formalno sazvati rimski ili bizantski carevi. Papa Martin još je više razljutio protivnike kad je svoje odluke i kanone u obliku enciklika poslao i svim biskupima koji su stolovali izvan područja bizantske vlasti.

Može se reći da je pritom dobro iskoristio i aktualna “društveno-politička” zbivanja jer je car Konstantin u to vrijeme bio izuzetno zauzet bizantsko-arapskim ratovima. Zbog toga nije mogao pravodobno reagirati, a novoimenovani papa njemu bi odluke slao tek na formalnu potvrdu. Kada je bizantski car shvatio što mu se radi iza leđa, potpuno se razbjesnio te je naredio trenutno uhićenje pape i njegova najbližeg saveznika Maksima Ispovjednika.

Turbulentno razdoblje

Ipak, ni to nije išlo glatko za Konstantina II. On je, naime, prema povijesnim izvorima, najprije u Italiju poslao svog namjesnika Olimpija koji je imao naoko jednostavan zadatak – uhvatiti papu Martina I. živog i dovesti ga kao zarobljenika u Carigrad. Olimpij je imao drugačije ambicije. Najprije je, čim je stigao u zemlju, stao na papinu stranu, a onda se proglasio i gospodarom Italije. Kako je imao blagoslov pape Martina I. jer je takva situacija obojici odgovarala, uspio je vladati Italijom pune tri godine. Možda bi to potrajalo i dulje da Olimpij nije poginuo u jednoj od bitaka sa Saracenima.

Za papu Martina I., koji je dotad relativno nesmetano izvršavao svoje papinske dužnosti, počelo je novo turbulentno razdoblje. Car je sve to vrijeme strpljivo čekao novu priliku te je u pohod na papu poslao svog drugog namjesnika, koji je ovog puta stigao s velikom vojskom. Bio je to Kaliopa. Doznavši što mu se sprema, papa se bezuspješno pokušao sakriti bijegom u svoju biskupsku crkvu. Bio je tada već i prilično narušenog zdravlja. No, 17. lipnja 653. godine njegov bijeg prekinuo je Kaliopa sa svojim nemilosrdnim trupama. Papa je zarobljen i odveden, najprije na otok Naksos u Egejskom moru, a potom i u Carigrad.

Mučno putovanje bolesnog pape trajalo je puna tri mjeseca, da bi 17. rujna 653. napokon došao pred svog najvećeg neprijatelja, cara Konstantina II. Uslijedila je stravična muka čovjeka kojeg Crkva slavi kao sveca i mučenika. Došavši u Carigrad, papa je izvrgnut ruglu svjetine na gradskim ulicama. Skinuli su mu papinske halje, okovali ga željezom i vukli carigradskim ulicama među razjarenom svjetinom. Tukli su ga, a kada bi od nemoći pao, vukli su ga prašnjavim cestama sve do Diomedove tamnice. Ondje je iščekivao suđenje iako je unaprijed znao da je sve to igrokaz i da će, što god rekao i kako god se postavio, biti proglašen krivim. Konstantinov pomahnitali um htio je samo papinu glavu. Tako je i bilo.

Sedamnaest pisama

U Carigradu je uistinu priređeno suđenje, na kojemu je papa bio silom degradiran i zbog “veleizdaje” osuđen na smrt. Neslomljivi papa tada je, kako su zabilježili povjesničari, izjavio: “Činite od mene što hoćete. Bilo koja smrt za mene će biti blagodat!” Još se jednom nešto umiješalo u njegovu sudbinu u novom, sasvim neočekivanom raspletu ove nesvakidašnje pripovijesti. Carigradski patrijarh Pavle, isti onaj koji je istinski prezirao Martina i Katoličku crkvu zbog ekskomunikacije i osude monoteletizma, bio je na samrti. Od svog je cara uspio izmoliti da Martinu poštedi život. Kako je Konstantin vazda bio privržen svom patrijarhu, odlučio mu je, umirućem, tu posljednju želju ispuniti, ali to svakako nije bio kraj Martinovim mukama niti znak da je on sada slobodan čovjek.

Carevom je odredbom, naime, Martin, koji u tom trenutku više nije bio službeni papa, a u Svetoj Stolici ga je naslijedio u izgnanstvu papa Eugen I., otjeran je u izgnanstvo. Završio je u Hersonu na jugozapadu poluotoka Krima na Crnom moru. Onamo je stigao 15. svibnja 655., a 16. rujna 655. preminuo je kao posljednji papa mučenik. U jednom pismu s Krima papa Martin gorko se potužio: “Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali, i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći posve zaboravili i uopće ne žele znati živim li još ili ne živim.”

Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler posve ostavio na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i carskim pritiskom te je još za Martinova života izabrao novog papu, Eugena I. Martin je pokopan u Carigradu, a njegove relikvije kasnije su prenesene u Rim. Čuvaju se u crkvi koja nosi njegovo ime, San Martino ai Monti. Sačuvano je sedamnaest pisama pape Martina I., koja su uvrštena i u Migneovu knjigu “Patrologia latina”. Na stranicama riječke Župe sv. Ivana Padovanskog da se naslutiti kako je papa Martin I. možda imao veze i s Hrvatskom, iako je to teško dokazivo. Štoviše, možda je bio prvi čovjek koji je kao diplomat Crkve pregovarao s Hrvatima. Naime, Crkva danas pod imenom Martin slavi sedamnaest svetaca.

Papa Franjo otišao na ispovijed pa ostao potpuno zatečen: ‘Ne znam što se dogodilo’

Lateranski mozaik

“Nisu nam poznate Martinove veze s Hrvatima u novoj domovini. Ipak treba upozoriti kako je Martin I. bio neposredni nasljednik Ivana IV. Dalmatinca (640. – 643.) i Teodora I. (643. – 649.), koji su u Lateranu podigli oratorij svetog Venancija i ukrasili ga moćima i mozaikom solinsko-istarskih mučenika, a njihove je moći u Rim po Ivanovu nalogu donio upravo ‘opat Martin’. Ako se pod ta dva istoimena Martina krije jedna osoba, onda je sveti Martin I. bio čovjek koji je u ime Svete Stolice poveo prve poznate diplomatske pregovore s tek pridošlim Hrvatima u novoj domovini. Lateranski mozaik, što su ga promatrale oči svetog Martina pape, i danas svjedoči o prvim vezama namjesnika Kristovih s našim narodom”, stoji u zapisu.

Kako bilo, djelo pape Martina dovršeno je desetljećima nakon njegove smrti. Martinovo protivljenje monoteletizmu kasnije je postalo službeni stav Crkve, kada su na Trećem carigradskom saboru 681. godine monoteliti proglašeni hereticima.

 

Autor:Tomislav Kukec/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.