fbpx
Foto: Unsplash, Ilustracija

Svećenik u Brazilu godinama prima mistične vizije! 16 godina sanjao je isti san o tri dana tame koja će zadesiti čovječanstvo

Autor: Vjera

Kaže da je čuo pakao, a dozvoljava da se ovo dijeli kako bi se ljudi pripremili

Otac Oliveira je brazilski svećenik koji živi u Rio Grande do Sul u Brazilu. Godinama prima mistične vizije i proročanska otkrivenja od Boga. Ovaj svećenik se ne želi promovirati kao vidioc, ali dopušta dijeljenje sadržaja kako bi ljudi učili i mijenjali svoje živote. Njegovi duhovni dnevnici dijele se portugalskim i španjolskim govornim područjem, a samo neki sadržaji, prevedeni su na engleski.

Ovaj svećenik tvrdi da je početkom 2020. vidio muku i kušnje koje će zadesiti svijet do 2029. Tu godinu ne smatra krajem svijeta, nego zatvaranjem jednog poglavlja u povijesti spasenja čovječanstva. Ovdje možete pročitati što je zapisao o viziji za razdoblje 2020 – 2029.

Zanimljivo je, ovaj svećenik je 16 godina po nekoliko puta tjedno sanjao san o “Tri dana tame”. Riječ je moćnom Biblijskom događaju koji bi po prorocima i misticima mogao zadesiti čovječanstvo u posljednjim vremenima.


San oca Oliveira sadrži upozorenja. On opisuje strahotu tih dana ali i milost koja će zavladati u skrovištima.

Ovo je njegov zapis:

“Sanjao sam isti san 16 godina počevši od 2003., s različitom učestalošću jednom ili dva puta tjedno, ponekad potpun, a u nekim prilikama skraćen kad bih se probudio usred sna. Tijekom godina mijenjali su se ljudi i mjesto gdje su se događaji dogodili. Ali same činjenice, uključujući i ono što sam čuo i rekao, uvijek su bile iste.

San je uvijek počinjao na isti način. Stajao sam kraj vrata jedne kuće (kao što sam rekao, tijekom godina mjesto je izgledalo drugačije). Bio sam vani i gledao u nebo. U jednom sam trenutku vidio da je sunčani disk pocrvenio, ali tonom drugačijim od onog u sumrak ili zoru. Sunce je bilo blizu horizonta. Bilo je nešto poput vatre na nebu, s bojom između jarko crvene i plave. Bilo je nalik oblacima, ali kako ih nikad prije nisam vidio, izgledalo mi je kao vatra.

Tada sam vidio mnogo ptica. Sjećam se da sam ih prvi put vidio kako sve lete u istom smjeru. Onda se prebrzo smračilo, slično kao kad se sprema oluja. U tom trenutku je uvijek bio netko blizak meni (osoba je također varirala kroz snove) tko je postavljao pitanje: “Što se događa?” I moj odgovor je uvijek bio isti: “Počinje!” U tom je trenutku bilo jako hladno. Tada sam se već vidio u kući.

Netko je oblagao prozore drvetom, kartonom, dekama, itd. Materijali koje sam u tom trenutku koristio također su varirali tijekom godina, ali zadatak je uvijek bio isti: zatvarali smo sve otvore na mjestu. Sa mnom je bilo nekoliko ljudi, koje sam sve poznavao. Pomagali su zatvarati prozore i vrata, nosili hranu ili pokrivače s jedne ili s druge strane. Uvijek je u ovom dijelu sna netko počeo sve ispitivati ​​govoreći stvari poput: “Ovo nije potrebno! To je pretjerivanje! Na televiziji su već rekli da će se to dogoditi!” i uvijek sam im na kraju naredio da nastave s radom.




Dva detalja koja su se dogodila svaki put su: gledanje u svoj odraz u prozoru i primjećivanje moje bijele kose i brade; i kad god smo bili skoro sve zatvorili, u zadnji tren je stigao neki poznanik i osjetilo se veliko olakšanje.

Slijed snova ostao je isti. Od tog trenutka sve je bilo vrlo mračno. Nisam mogao razaznati lica svih u kući; činilo se da je broj između 20 i 30 ljudi. Bilo je upaljeno svjetlo, uvijek u sredini. Prvi put kad sam sanjao, na sredini sobe bile su velike i male svijeće (oko pet ili šest). Ponekad je to bio kamin (ovo se često ponavljalo), ali uvijek sa svijećama ispred, ili svjetlima za nuždu uz svijeće.

U trećem dijelu sna svi su se okupili u mraku, s malim svjetlom u sredini. Svi su imali krunicu u ruci. Uvijek je netko u ovom trenutku rekao da je “prehladno”, a moj odgovor je bio isti: “Već je počelo, bolje da molimo i šutimo”. Nakon tog trenutka došao je najgori dio sna.




Počeo sam čuti zvukove poput munja i grmljavine; ponekad je zvučalo kao bombe koje pucaju, jak vjetar i zviždanje. Kroz nekoliko preostalih pukotina moglo se vidjeti svjetlo koje bljeska od tih zraka ili bombi (teško je znati odakle dolazi svjetlo). Strah koji smo osjećali bio je velik u to vrijeme. Treslo se u kući kroz pod i zidove.

Slijed se nastavio na uznemirujući način. Vani sam počeo čuti vrisku i veliku buku, kao da puno ljudi trči ulicama. Čuli su se pucnjevi, razbijanje stvari, vrištanje ljudi, zvukovi životinja poput svinja, konja i volova. Kad bih ovaj zvuk mogao opisati kao “zvuk pakla”, ne bih oklijevao tako ga nazvati. U ovom trenutku >>>više na vjera.hr

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.