fbpx
Foto: Fr. Martin Flum

Svećenik ‘nestao’ pred očima župljana! Oni u suzama: Bez struje, vode, grijanja otišao je u rat sa Sotonom

Autor: Vjera

Župljani koje je ostavio za sobom vjeruju da je vlč. Flum važan kao i svaka pojedinačna osoba na svijetu – ali daleko više od Joea Bidena ili pape Franje, pa čak i od Marka Zuckerberga i Billa Gatesa.

Prije kratkog vremena, u selu Marylanda, svećenik za kojeg skromni narod kaže da je sličan Maximilianu Kolbeu upalio je svoj stari srebrni pick-up i lagano izašao s parkirališta u svojoj župi sv. Micheala. Prebacio je u drugu brzinu i prošao pored skupine župljana natečenih očiju koji su stajali pokraj marijanske pećine u Pennsylvaniji koju je izgradio za njih nekoliko tjedana prije. Svećenik se nasmijao iza svoje duge, bijele brade, skrenuo udesno i prošao pokraj susjedovih paunova koji se šepure, čiji su vriskovi često prekidali njegove noći prije zore.

Vlč. Martin Flum vozio je prema zapadu sve dok — puf — njegov kamion s velikom kilometražom i izblijedjela naljepnica MARY-land na braniku nisu nestali na zavoju ceste.

On je nestao.

Nikada ga više neće vidjeti. Oni koji su ostali stajati na parkiralištu – onom istom koji im je samo nekoliko dana ranije popločao, konačno bi mogli zaplakati. Većini se toga dana činilo da im je giljotina rascijepila dušu – jedna polovica će čuvati uspomene, a druga je ostavljena da tuguje. Župljanima je utjeha ipak bila poznavanje vlč. Flumova odredišta: njihov duhovni otac, znali su, uskoro će početi uništavati svaku razinu udobnosti kako bi proveo ostatak svog života kao posvećeni pustinjak, nudeći svoj život kao rob Mariji i njezinoj Fatimskoj zamolbi.

“Nema dubokog uvjerenja u nevjernicima dok ne vide ruke s ožiljcima i slomljeno srce svećenika koji je žrtva s Kristom”, napisao je nadbiskup Fulton Sheen. “Smrtvljeni svećenik, svećenik koji je odvojen od svijeta – nadahnjuje, izgrađuje i kristificira duše.”

Vlč. Flum je sada u šumi, gdje vjeruje da bi uskoro mogao zaratiti sa Sotonom; on će ostatak svog svećeništva provesti u ćeliji 11′ x 14′, koju je sagradio na posjedu reda redovnica u klauzuri. Zvuk samostanskih zvona koji obilježava njegove sate, obilježava njegove dane nevidljivog sjedinjenja s Bogom, jedva se čuje kroz gustiš desetaka tisuća stabala. Ostatak svojih dana će provesti sam s Bogom u tišini.

Dugi period 2020.-2021., ljudi ovog grada u Marylandu – gradu bez svijetala, gdje farmeri oru polja i cijepaju svoja drva za ogrjev, a noćno nebo je zagušeno zvijezdama – osjećali su da žive uz sveto naslijeđe; stari duh u izblijedjeloj mantiji iz uređenijih dana. Iako je mjesto razasuto tvrdoglavim dušama, građani danas i dalje zastaju usred rečenice i bulje u fiksne točke u prostoru na spomen fra. Flumova imena. Ovi skromni katolici znaju kakvu im je neproračunljivu i neprekidnu brigu pružio kada su biskupi diljem svijeta, začuđujuće, počeli zaključavati vrata crkve kada je proljetno cvijeće počelo pupati 2020.

Kad su mise pale u mrak, ovi zaprepašteni seljaci pogledali su svog župnika, kojeg su već smatrali svetim i neobičnim svećenikom. Kad je katolički svijet pokleknuo, vlč. Flum se nasmiješio kroz tu čupavu bijelu bradu. Tajna njegova pastirstva u tim danima zauvijek će biti pokopana u krvotoku ovih seljaka, ali jedno je jasno: tijekom cijele pandemije oni su se usidrili u krilu njegove očinske brige za njih.




“Bio je otac mojoj duši kad su se crkve zatvarale”, rekao je bivši župljanin sv. “Počeo je činiti ono što ne bi činio drugi svećenik. Ne rekavši ništa, vodio je kako pastir mora voditi. Činilo se da postoji sveti intenzitet za njegovo usamljeno stado.”

Vlč. Flumov duhovni rad postao je legendaran jer nije dopustio da javno uskraćivanje sakramenata zaustavi njegov rad na posvećenju duša koje su mu povjerene na brigu. Tijekom pandemije ovdje je alkoholičar prestao piti. Mladić je ušao u sjemenište. Jedna mlada dama počela je razabirati vjerski život. Brak antagoniziranog para je izliječen. U Crkvu je dovedena obitelj. Popis traje dalje; sve se odvijalo dok su crkvena vrata bila zaključana.

Istina je. Vlč. Flum je sada nestao. U ovim bizarnim danima otkazanih svećenika, on se, na neki način, poništio kako bi se potpuno prepustio Bogu. Mnogi u skromnom gradu, međutim, jednostavno vjeruju da je vlč. Flum ponudio svoj život kao izliveni kalež neprestane molitve i pokore kako bi ga preusmjerio u nemirni i patnički svijet. Iako muče zbog njegovog odlaska, znaju zašto je donio odluku: osjetio je poziv u pozivu da se ponudi kao holokaust da izmoli Božju milost Njegovoj grijehom umrljanoj Crkvi i njezinu mlakom, pa čak i gorljivom svećenstvu. Nepokretna ikona vlč. Fluma sada živi u svojim bivšim župljanima. To je slika zaklanog janjeta.

“[Svećenik] vuče cijelo čovječanstvo do oltara, gdje spaja nebo i zemlju”, napisao je nadbiskup Sheen. “Korisno nam je da ne budemo svećenici osim ako nismo žrtve, jer samo oni koji umru s Njim živjeti će s njim.”




Vlč. Flumovi dani počinju pod mjesečinom, obično oko 3 sata ujutro. On čini znak križa i prisjeća se Kristove muke kako bi mu pomogao da nasljeduje raspetoga Gospodina tijekom cijelog dana. Prva njegova Liturgija puno je punija, bogatija i duža od one koju su molili gotovo svi drugi klerici. Pustinjak dobiva više psalama i noćnih riječi za molitvu i razmatranje.
U doba kada se crkve prazne, vlč. Flum je svoje svećenstvo usredotočio na zahtjev Gospe Fatimske za pokorom za siromašne grešnike. Njegova ćelija nema grijanje, vodovod ili struju. Hvatač kiše hvata njegovu vodu za piće, mali vrt mu osigurava hranu. Često će vršiti cjelonoćna bdjenja dok se ne savije za spavanje ispred monstrance. Cijela njegova “kuća” je kapela ne veća od vaše spavaće sobe iz djetinjstva.

Iako je u Katoličkoj crkvi život posvećenog pustinjaka uvelike izgubljen iz vida, vlč. Flum – poput sv. Dominika Loricatusa, pape Celestina V., sv. Charbela i drugih prije njega – vjeruje da je Bog u cijelom kršćanstvu dosljedno surađivao s onima koji su spremni ponuditi “nevidljiva” djela neprekidne molitve, pokore i mrtvljenja.

“Postoji opis crkvenog oca da je postojao grad zahvaćen grijehom – ali su ga demoni ostavili na miru, koji su umjesto toga napali samostan ispred gradskih vrata,” rekao je vlč. je Flum župljanima prije odlaska. “Demoni su znali da se moraju više potruditi da unište grad uznemiravajući i uništavajući molitve redovnika koji su se sami prinijeli za taj grad.”

U vrlo stvarnom smislu, taj grad prošlih dana današnji je svijet i Crkva u krizi. Razlog je to zašto je Flumovo duhovno očinstvo poprimilo žarki intenzitet kada je pandemija stigla kao naizgled nevidljiv otrovni plin.

Iako mu je župa bila malena, počeo je svakodnevno klanjati pred Presvetom od 6 do 21 sat. Matematički gledano, bilo je gotovo nemoguće to učiniti. Pokupiti čuvare (tada su još uvijek bili u strahu od virusa) iz male farmerske zajednice kako bi pokrili 105 sati tjednog klanjanja činilo se jednostavno kao vožnja biciklom do Mjeseca. Njihov svećenik im je, međutim, rekao da će pokriti sve sate dok ljudi ne dođu na klanjanje. Tako je u biti, neko vrijeme tamo, počeo živjeti u svojoj crkvi. Često bi vjernici zalutali unutra i vidjeli ga potpuno ispruženog, s nosom i koljenima na podu, kako klanja pri svjetlu svijeća.

Međutim, s vremenom je svaki sat postao ispunjen. Vidjeli su svjedočanstvo pravog pastira koji ih je volio, čovjeka koji je razumio najmoćnije trenutke u životu koji su se dogodili pred euharistijom. Pitaju se sada je li sve te stotine sati provedenih sam uz svijeće ispred monstrance čuo glas koji ga je pozvao da razapne svoj život u šumi.

“Pustinjak živi kao znak i svjedok svećenicima da Bogu pripada sve – potpun – nema igara, nema zabave, itd.; trebamo živjeti u potpunosti za duše i samo za duše. Bit ću najbolji što mogu. “Ipak sam tek početnik. Ne postaje se samo tako pustinjak, rekao je”

“Kao što Sveto pismo kaže: ‘Učvrstio je svoje lice kao kremen.’ Pustinjak zna svoju zadaću; a njegova je zadaća ići na križ.”

Župljani koje je ostavio za sobom vjeruju da je vlč. Flum važan kao i svaka pojedinačna osoba na svijetu – ali daleko više od Joea Bidena ili pape Franje, pa čak i od Marka Zuckerberga i Billa Gatesa. Oni znaju da je sama priroda njegovog poziva izazvala rat sa Sotonom. Dok su se sv. Benedikt (u špilji), sveti Antun (u pustinji) i sveti Ivan Vianney (u svojoj odaji kreveta) borili protiv demona, vlč. Flum prirodno iščekuje osobne posjete demonskih napadača – posebno zato što je prihvatio hermetički život kako bi se molio za mučene svećenike.

Kada smo moja supruga Krista i ja nekoliko dana prije njegovog odlaska pozvali našeg bivšeg župnika na večeru, govorio je o duhovnom ratu u koji će ući.

“Postoji puno povjerenje u Boga, ali postoji i neka strepnja u tom području . Sotonin intelekt je moćniji od mog, ali je Božja milost moćnija”, rekao je. “Ako ostanem u stanju milosti – a nisam svojeglav i sjećam se da borba protiv demona ne ovisi o meni – postoji samopouzdanje. Tu je i Marija, moj anđeo čuvar, i sveti Mihael kojeg ću povesti sa sobom. Naravno, postoji pravi strah poštovanja od entiteta koji rade na tome da me odvuku od Boga, ali znam i što je Tereza Avilska na kraju rekla Sotoni: ‘Oh, to si samo ti’.”

Nastavio je: “Postoji određeni mir koji dolazi od priznavanja metoda i rada demona. Ljudi se boje demona, ali moramo razumjeti tko je on i što je – i što je najvažnije, da je poražen. On je trgovac, mađioničar. Pokušava nas prevariti da vjerujemo da je opasniji od njega. On je lažov. Sva njegova moć proizlazi iz toga kako ga je Bog stvorio. Međutim, kada živimo u milosti Gospodnjoj, demon zna da dolazi i protiv mene i protiv Gospodina.

“Suočavanje s demonom moglo bi biti kao da ideš na svoju prvu borbu i povedeš sa sobom svog starijeg brata – dakle, bojiš se, ali ne toliko. Osjećaš se, na neki način, vrlo zaštićeno.”

Krista i ja smo tijekom večere bili pogođeni dezorijentirajućom i zapanjujućom pomisli da nikada više nećemo vidjeti. Krista je šutjela većinu noći, shrvana naizgled duhom koji je sjedio preko puta nje. Pohađala je svakodnevnu misu u St. Michaelu posljednjih 14 mjeseci – 45-minutnu vožnju u jednom smjeru – gdje ju je njezin duhovni ravnatelj doveo do novog razumijevanja Trojstva i Božje intenzivne ljubavi prema njoj.

Sjedeći na stražnjem trijemu pod sve tamnijim nebom, upitao sam ga što je dovelo do tako radikalnog odlaska nakon što sam dva desetljeća služio kao dijecezanski svećenik. “Znam da je to neobičan Božji poziv, ali je stvaran”, rekao je vlč. Flum. “Dugi niz godina, čak i u sjemeništu, postojala je sve veća želja za kontinuiranom kontemplativnom molitvom, gdje je ‘samo Bog’ jedina želja. Pustinjak slijedi svoj poziv jer ga Bog poziva u pustinju odnosa isključivo s Njim. „Osobito obilježje pustinjaka je odvojenost od svih ostalih i potpuno predanje Bogu. Crkva treba svoje članove da istinski žive svoj poziv. Ako ruka odluči biti uho, tijelo nešto gubi. Crkva je osiromašena; tako je na pravi način strogi pustinjački život vrsta služenja Crkvi. Neobično je, ali dugo sam se osjećao pozvanim živjeti to.”

Vlč. Flum je nastavio: “Često su hermetički život, oni koji ga nisu poznavali, doživljavali kao odmor – gdje bi se izgradila mala koliba i promiješala juha i sa svog drvenog trijema promatrale ptice i izlazak sunca. Ali ne. Pustinjakov život je ‘samo Bog.’ To je živjeti raspeti Kristov život; to je življenje Njegove strasti na način na koji aktivni svećenik ne može.

“Ako svećenik uistinu želi nasljedovati Krista, on će živjeti pokorničkim životom. Živjet će život u molitvi i pokori. Pustinjak je podsjetnik svećeniku da bi ovaj život trebao biti pokora. To je život zvanja u njegovoj punini.” Dodao je: “Zbog svojih dužnosti, dijecezanski svećenik nije u stanju živjeti ovaj oblik pokorničkog života – pustinjak ga, doduše, može. Pustinjak treba još intenzivnije oponašati Krista. Život postaje sam Bog.”

crisis magazine

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.