SRBOVANJE I POGANIZAM: Česta pojava na hrvatskim svadbama, zabrinjava li to koga?

Autor: Dražen Bušić

Tužna je činjenica da se u Hrvatskoj sklapa sve manje crkvenih brakova i da ih se istovremeno sve više raspada. Očito se na crkveni brak, unatoč svim školskim vjeronaucima i ostalim pastoralnim metodama, sve manje gleda kao na svetinju, nešto Bogom dano, poželjno i sveto.

Čak i oni koji se odluče na crkveno vjenčanje, kao da odmah nakon izlaska iz crkve, zaborave pred kime su se obvezali ljubiti i poštovati supružnika u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Napuštaju Božji hram i dok se nisu niti osvrsnuli već završavaju pod slapovima poganizma. Prvo što ih dočeka je riža i cvjetne latice za sreću. Malo prije primili su Božji blagoslov po Božjem službeniku (svećeniku ili đakonu) ali kao da to nije bilo dovoljno, malo poganizma i uvezenog praznovjerja već je tu. Misle, ne može škoditi. Ili ipak može? Može, i te kako. Zapravo, to je grijeh protiv Prve Božje zapovijedi, tim više ako su i sami mladenci to isplanirali (neke se o tome ne pita, jednostavno ih se zatrpa).

U dvorani slavlja, sklapanju braka trebalo bi uslijediti slavlje na najvišem nivou jer je crkveni brak nešto veliko – sakrament! Muž i žena postaju vidljivi znak Božje prisutnosti u svijetu! Sam Krist je prisutan za to vrijeme a to je tek početak jer onoliko koliko mu supružnici dozvole, ostati će kroz njihov zajednički život uz njih. Ostaje li Krist i u dvorani slavlja i kako mu je tamo? Pa ako se slavi Bog jer je ujedinio dvoje ljudi da se ljube i donose Božju prisutnost ovome svijetu, ostaje i raduje se. No, kad je ‘ulazna pjesma’, kao po nekoj matrici: ‘…voljena bila a ostavljena, prokleta bila za sva vremena…’, ostaje li i nakon toga u dvorani? Ako ostaje, sigurno jako trpi! Nakon svih blagoslova primljenih u crkvi, dvorana slavlja ovakvim se stihovima pretvara u mrtvačnicu pa ne treba čuditi da neki svećenici i vjernici kad ih se pozove na slavlje, odbijaju doći znajući što će se tamo odigravati.

Kako večer ‘curi’ redaju se i druge poganske igre poput bacanja buketa preko ramena (mladenka), i podvezice (mladenac) koji ju je u krajnje ponižavajućem činu, poput kakvog psa ustima skidao s mladenkine noge. Glazba je sve više istočna varijanta, trešti Aca Lukas na sasvim solidnoj ekavici a užičko kolo se vrti barem dva, tri puta tijekom večeri. Govorim o hrvatskim katoličkim svadbama! PRESTRAŠNO! Ne bi li potencijalnim mladencima tijekom priprave za brak trebalo progovoriti i o ovome, o kulturi primanja i slavljenja sakramenta braka? Roditelji gdje ste, pastiri gdje ste? Mi o sebi  mislimo da smo jako kulturan narod, k tome vjeran Kristu. U prosjeku, daleko smo mi od toga. Opisana svadba čest je slučaj a ne iznimka, nekako se s vremenom štošta izopačilo. Ne sve, poznate su mi svadbe koje su protekle isključivo u svjedočkom i slavljeničkom tonu s pregršt zdravog humora (pri čemu mislim i na svoju) i stvarno se u dvorani slavlja mogao osjetiti Kristov duh sve do kraja.

Treba li mijenjati postojeće stanje, pošast o kojoj pišem? Treba, jer kako se počne, često tako i završi. U poganizmu i primitivizmu. Kud ćeš ‘bolje’!? Ma braćo Hrvati, ne dajmo naše svetinje, budimo ponosni na ono što jesmo i ono što imamo. A imamo mnogo, samo, kao da toga nismo svjesni. Ne treba nam ništa od onoga što dolazi s istoka, bliskog ili dalekog, imamo mi svoje običaje, prekrasne ljubavne i duhovne pjesme i pradjedovsku vjeru u Krista koju samo moramo produbiti. Od toga nam ništa više niti nije potrebno. Tako kaže Biblija. Vjerujmo Njegovoj Riječi!

Autor:Dražen Bušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.