fbpx

‘LAGALI SMO’: Svjetski poznati liječnik, odgovoran za 75 tisuća abortusa obraćenjem uzdrmao svijet

Autor: Vjera

Obasnio je kako su izmanipulirali svijet

Bernard Nathanson, profesor sveučilišta Cornell rođen 1926. godine, bio je ateist i jedan od najvećih svjetskih zagovornika abortusa. Tvrdoglavo se trudio da abortus učini legalnim, jeftinim i dostupnim u Sjedinjenim Državama. Vodio je najveću kliniku za pobačaje u Sjedinjenim Državama. Priznao je krivicu za izvođenje oko 75.000 pobačaja.

Međutim, u Nathansonovom životu dogodilo se čudo promjene uma i srca. Od vodećeg svjetskog promicatelja pobačaja, postao je vodeći branitelj života nerođene djece. Nakon dugogodišnje pripreme, 1996. je kršten u Katoličkoj crkvi.

Njegov otac, profesor medicine, sin židovskih imigranata, tijekom studentskih godina okrenuo se tradiciji pravoslavnog židovstva. Nije vjerovao u Boga, već samo u neku “višu silu”. Otac je bio taj koji je trajno obilježio Bernardov život i osobnost, usađujući nihilističke stavove i uvjerenja u svog sina.

Njegovi su roditelji poslali Bernarda u jednu od najboljih škola u New Yorku (Columbia Grammar School), u kojoj su studirala djeca najbogatijih židovskih obitelji. Bernard je, zagledan u oca, također okrenuo leđa religiji, smatrajući je beskorisnom i nezgodnom za život, “poput kamena oko vrata”.

Studij je započeo na medicinskom fakultetu prestižnog sveučilišta McGill 1945. Tijekom predavanja na četvrtoj godini medicine, dojmio ga se profesor psihijatrije Karl Stern. Ovaj veliki učitelj i ugledni znanstvenik također je bio Židov.




Nathanson je obožavao prof. Sterna zbog njegovih izuzetno zanimljivih predavanja i posebnog duhovnog mira. Nije još tada shvatio da je Stern prešao na katoličanstvo 1943. godine, nakon mnogo godina razmišljanja, analize i čitanja.

Proces svojeg obraćenja opisao je u svojoj knjizi Vatreni stup (Vatreni stup) koja je prvi put objavljena 1951. Nathanson je doživio pravi šok kad je to prvi put pročitao 1974.godine.

Čitanje ove knjige uvelike je pridonijelo njegovom prelasku na katoličanstvo.




Sotonski svijet pobačaja
U jesen 1945., na sveučilišnoj maturi, Bernard je upoznao šarmantnu, nedužnu 17-godišnju Ruth. Zaljubili su se na prvi pogled. Sve su više vremena provodili zajedno, planirajući vjenčanje. Ruth je zatrudnjela. Ta je činjenica uništila idilično raspoloženje ljubavnika.

Nisu željeli ovu bebu. Odlučili su je “ukloniti”. Nakon mnogih pretraga uspjeli su pronaći liječnika koji je prekinuo trudnoću a taj se postupak obavljao u privatnom uredu, još uvijek ilegalno. Kad je dijete ubijeno, Bernard i Ruth ponašali su se kao zavjerenici nakon gnusnog zločina o kojem se ne smije govoriti.
Razvio je – kako piše – “lik tvrdoglavog židovskog ateista”.
Njegova jedina briga bila je za Ruthino zdravlje i njezinu buduću reproduktivnu sposobnost. No, ubrzo su im se putevi razišli. Ovo je iskustvo postalo Nathansonovo prvo putovanje u sotonski svijet pobačaja.

Sredinom šezdesetih Bernard je završio studij te posta opstetričar i ginekolog. Stajao je na početku sjajno obećavajuće karijere. Međutim, već je imao dva neuspjela braka, uništena.

U to vrijeme začeo je dijete sa ženom koja ga je jako voljela. Molila ga je da joj dopusti da ga rodi. Ali Nathanson je bio uporan: tražio je da ona odmah prekine trudnoću, jer si nije mogao priuštiti uzdržavanje djeteta, a ako se ne podvrgne pobačaju, neće je oženiti.




Ponudio joj je da osobno pobaci njihovo dijete. Ubio ih je na vrlo profesionalan način. Nije imao grižnje savjesti niti čak i najmanje sumnje da je pogriješio. U svojoj svijesti o pobačaju imao je samo osjećaj dobro obavljenog posla.

1968. godine dr. Nathanson postao je jedan od osnivača Nacionalne lige za borbu pobačaja (NARAL) koja je trebala legalizirati pobačaj u SAD-u.

Nakon njegove legalizacije 1970. godine, u državi New York, nominiran je za ravnatelja najveće klinike za pobačaje na svijetu. Nosi odgovornost za 75.000 pobačaja.

U jednom od svojih članaka napisanih neposredno prije obraćenja, pod naslovom: Ispovijesti bivšeg izvršitelja pobačaja, Nathanson je opisao taktiku kojom su se on i njegovi kolege iz NARAL-a koristili kako bi ozakonili pobačaj. Sjetite se da je 1960-ih većina Amerikanaca bila protiv pobačaja.

U roku od 5 godina, zahvaljujući intenzivnoj reklamnoj kampanji, “stručnjaci” iz NARAL-a uvjerili su Vrhovni sud Sjedinjenih Država i 1973. godine sud je donio odluku kojom se legalizira pobačaj na zahtjev i bez ograničenja, sve do 9. mjeseca trudnoće.

“Kako smo to uspjeli? Važno je razumjeti taktiku koju smo koristili, jer se ona još uvijek primjenjuje u zapadnim zemljama u daljnjoj liberalizaciji zakona o pobačaju. “

Prvi ključ učinkovitosti njihove taktike bilo je uvjeravanje medija da je prihvaćanje pobačaja znak prosvijetljenog liberalizma. Znali su da bi, da je provedeno istraživanje javnog mnijenja, izgubili. Stoga su izmislili statističke podatke na temelju fiktivnih anketa.

Mediji su izvijestili da, prema posljednjim anketama, 60% Amerikanaca podržava pobačaj. Kao informaciju naveli su da svake godine 10.000 ljudi umre od ilegalnog pobačaja, dok je stvarni broj bio mnogo manji.

Tvrdili su da više od milijun žena u Sjedinjenim Državama godišnje izvrši ilegalne pobačaje, dok ih je zapravo bilo oko 100.000. Stalno ponavljanje velikih laži u javnim medijima uvjerilo je i publiku.

Pokazalo se da je ovakva propagandna kampanja bila vrlo učinkovita. U roku od 5 godina uspjeli su uvjeriti većinu stanovništva da pobačaj treba što prije legalizirati.

Drugi element njihove taktike bilo je igranje na tzv. Katoličku kartu. Stalno su klevetali Katoličku crkvu i njene “zaostale” poglede, ukazujući na crkvene hijerarhe kao licemjerne gadove koji se protive pobačaju kako bi ograničili slobodu izbora. Ta se tema ponavljala uvijek iznova. Hranili su medije raznim lažima poput:

“Svi znamo da se samo svećenstvo protivi prekidu trudnoće, dok je velika većina laika katolika za pobačaj.”

Treći je postupak bio učiniti propagandnu kampanju vjerodostojnom blokiranjem podataka o znanstvenim dokazima da ljudski život započinje:

„Tvrdili smo da znanost nikada neće moći definirati život jer to nije u njenoj nadležnosti, već samo u filozofiji i teologiji. Bila je to velika laž jer fetologija (znanost o podrijetlu ljudskog života) predstavlja neporeciv dokaz da ljudski život započinje začećem i da mu treba ista zaštita kakvu uživamo i mi. “

Kako se danas vraćam, piše Nathanson, dvadeset i pet godina od one odvratne igre koja se odvijala među tijelima trudnica i njihove ubijene djece, iznenađen sam apsolutnim nedostatkom kritike prema zadatku koji smo si zadali, potpuno moralnim i duhovno praznim košmarskim pothvatom. Mi smo imali neupitnu vjeru u visoku moralnu razinu naših postupaka. Ipak, ono što smo radili bilo je čisto zlo!

Progledao
1973. Nathanson je postao voditelj odsjeka za rodilje u bolnici Sveti Luka u New Yorku. Tamo je prvi put instaliran ultrazvuk – najsuvremeniji aparat u to vrijeme, zahvaljujući kojem je bilo moguće pregledati i fetus u majčinoj utrobi. Ultrazvučni skener otvorio je novi svijet za Nathansona. Ginekolog se prisjeća:

„Bilo je to prvi put da smo stvarno mogli vidjeti ljudski život – izmjeriti ga, promatrati, gledati i povezati se s njim i voljeti ga. Slike bebe prikazane na ultrazvuku ostavljaju nevjerojatno snažan dojam na gledatelja ”.
Nakon uvođenja ultrazvučnog skenera, Nathansonov pristup ljudskom životu promijenio se radikalno:

Zahvaljujući ultrazvuku mogli smo ne samo vidjeti da je fetus normalno funkcionirajući organizam, već i izmjeriti njegove vitalne funkcije, izvagati ga i odrediti dob, vidjeti kako guta i mokri, vidjeti kako spava i kad je budan te promatrati kako se kreće ništa manje namjerno od novorođene bebe.
Od tog trenutka Nathanson više nije bio uvjeren u ispravnost pobačaja na zahtjev. Drastično je ograničio broj “operacija” koje je izvodio na slučajeve za koje je smatrao da imaju medicinsko opravdanje. Posljednji pobačaj izveo je 1979. godine.

Od 1984. postavljao si je sve više pitanja o prekidu trudnoće. Želio je znati što se zapravo događalo tijekom njegova izvršenja. Napokon, izveo ih je toliko, ali to je učinio bez razmišljanja, mehanički, slijepo.

Želio je znati što se zapravo tada događalo. Stoga je zamolio svog prijatelja Jaya, koji je dnevno izvodio do 20 pobačaja, da tijekom “zahvata” uključi ultrazvuk i da postupak pobačaja snima na film. Kolega je to učinio s velikom marljivošću.

Kasnije, kad su oboje pogledali kasete u montažnom studiju, bili su šokirani, a Jay je rekao da više nikada neće prekinuti trudnoću.

“Bio je to šok za korijene moje duše”, kasnije je napisao Nathanson.
Bilo je to prvi put da je vidio što se zapravo dogodilo tijekom pobačaja i što je zapravo bilo. Nakon nekog vremena snimljen je film The Silent Scream (Tihi krik). Bio je to dokumentarac o jezivom zločinu počinjenom nad najnevinijem i najmanjim bićem. Prikazuje bebu staru 12 tijedana u maternici koja se pokušala spasiti. Film je premijerno prikazan 3. siječnja 1985. na Floridi i njegova je projekcija izazvala senzaciju.

Liberali su užasno vrisnuli jer je ovaj dokumentarac predstavljao veliku prijetnju snagama za pobačaj. Liberalni mediji pokušali su u potpunosti blokirati ovu istinu da dođe do širih krugova američkog društva.

Nijedna TV mreža nikada nije htjela prikazati film, niti se čak složila da će kupiti vrijeme za reklame hvaleći izbor života. To je bio jasan dokaz koliko medijima dominiraju ljudi koji zagovaraju kulturu smrti.

Znanstvene činjenice otvorile su Nathansonovo srce: prihvatio je neospornu istinu da ljudski život započinje začećem, a svaki prekid trudnoće ubojstvo je nevinog i neobranjivog ljudskog bića. Doktor Nathanson promijenio je svoje stavove o pobačaju na znanstvenoj, a ne vjerskoj osnovi.

Put do Katoličke crkve
Duhovno putovanje u vjeru u Boga bilo je izuzetno teško za Bernarda Nathansona. Prvo je došlo do otkrića svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, a tek onda do vjere u Boga.

„Nisam tražio ništa duhovno; moje su želje uglavnom bile zemaljske i tjelesne, moje težnje su bile konkretne i opipljive, lako se mogle iskupiti. Još gore, prezirao sam duhovna pitanja, kako i priliči židovskom ateisti ukočenog vrata ”, piše Nathanson.
U godinama 1978. – 1988. prošao je izuzetno teško razdoblje. Učinke svog grešnog života počeo je osjećati na izuzetno bolan način:

Budio se svake večeri i gledao u tamu, progonile su ga misli o samoubojstvu, a teret je postao neizdrživ.

Svoju duhovnu bol i očaj pokušavao je izliječiti sedativima, alkoholom, knjigama o samopomoći, odlaskom psihijatru – ništa nije pomoglo.

Istodobno, dr. Nathanson se sve više uključio u aktivnosti pokreta obrane života. Putovao je diljem Sjedinjenih Država kako bi držao predavanja, napisao knjige, uključio se u političke aktivnosti … Prisustvujući skupovima pro-life aktivista, jasno je dao do znanja da ga s njima ujedinjuje samo protivljenje pobačaju, dok je on bio rezerviran za vjeru u Boga.

No ipak tijekom ove borbe za život s čudom je gledao u ljude koji neprestano mole za nerođene, za majke, očeve, za izvršitelje pobačaja. Nije mu bilo jasno kako se netko tako može do kraja dati za druge i ništa ne tražiti zauzvrat, samo stajati tamo i trpjeti pogrde svih.
Ubrzo je shvatio da je to Bog u njima. Počeo je shvaćati ogromnu silinu svog grijeha ali istovremenu i činjenicu da je Netko umro prije 2 tisuće godina za njegove grijehe.
„Bilo mi je suđeno putovati zemaljskom kuglom u potrazi za Onim bez kojeg bih bio osuđen, ali sada sam dohvatio rub Njegove halje u očaju, s užasom, u nebeskom pristupu najčišće potrebe,” svjedoči.

A tada mu je u ruke dospjela knjiga njegovog junaka s fakultetskih godina, Karla Sterna – koji je prolazio kroz duhovnu transformaciju u točno vrijeme kad me je educirao u umjetnosti učenja o ljudskom umu, njegovu poretku i izvorima – i riječima koje je napisao svom bratu:

»U to nema sumnje: trčali smo k njemu ili smo bježali od njega, a on je cijelo vrijeme bio u središtu svega.”

Nathanson je bio svjestan da se mnogi u pokretu za život mole za njega. Duhovna se preobrazba dogodila u njemu na nježan i prirodan način, donijevši mu unutarnje olakšanje i mir. Počeo se susretati s vlč. John McCloskeyem, koji je postao njegov duhovni vodič na teškim putovima vjere.

O svojoj odluci da pređe na katoličanstvo počeo je javno govoriti 1994. godine. Kršten je 9. prosinca 1996. u katedrali svetog Patrika.

Prijatelji Židovi prihvatili su njegovu odluku ljubazno. Sam doktor Nathanson rekao je:

„Prihvaćajući Krista, još više cijenim činjenicu da pripadam židovskoj kulturi, naciji i tradiciji. Uvijek će biti tako i ja sam ponosan na to.
Od tada je redovito prisustvovao misi, ispovijedao se, živio život duboke molitve, a kao znanstvenik u svojim je knjigama, filmovima i brojnim konferencijama svjedočio da je ljudski život svet koliko i Bog – darovatelj ovoga života, nitko i nikada nema pravo nikome oduzeti ljudski život.

Pretvorba prof. Bernard Nathanson, koji je od vodećeg svjetskog pobačaja i “ateista tvrde šije” postao revni katolik i vodeći branitelj života nerođene djece, nedvojbeno je jedno od najvećih obraćenja 20. stoljeća.

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.