fbpx

Pater Marko Glogović poručuje: Abortus nikada nije rješenje!

Autor: Zrinka Kasapić

Pavlin Marko Kornelije Glogović, svećenik je čije je poslanje svakodnevna borba protiv sve jače kulture smrti koja vlada našim društvom. On je svoj život posvetio Bogu i životu. Na taj način pomaže Bogu spasiti velik broj života koji su radi uskogrudnosti i grijeha trebali nestati s lica Zemlje.

Kako gledate na pro-life scenu u Hrvatskoj? Jeli to što se radi preko udruga dovoljno da bi se napravile bar neke promjene u društvu?

Pro-life pokret, u svojim raznim oblicima, kod nas već odavna postoji. Mnoge su legendarne osobe obilježile ovu borbu za život čovjeka od začeća do prirodne smrti, poput dr. Ružice Ćavar, Marija Živkovića, vlč. Marka Majstorovića, dr. Antuna Lisca i drugih, koji su vrlo dobro poznati barem nama u Crkvi. Kada su oni započinjali, radili su u drugim vremenima i na druge načine, nažalost često individualno, kroz mnoge muke i s velikim trudom. Neki od njih rade i sada, i vječna im hvala na tome. Danas mogu podijeliti nastojanja za očuvanje svetosti dostojanstva svakoga čovjeka na tri temeljne grupacije: oni koji se s dužnosti uključuju u aktivnosti i podupiru inicijative za život (službena Crkva, neke političke stranke) nadalje one, kojima je to prepoznato životno poslanje i karizma (razni apostolati, zajednice, udruge, poput onih sakupljenih u Savezu za život – CroVita) te one koji djeluju u tom istom smislu ali nemaju jasno izrečene postulate općeg pokreta za život (pro-life) a to su npr. udruge djece sa sindromom Downa i slične, koje samim svojim postojanjem svjedoče život, brigu za život i ljubav prema drugačijima, manjima, slabijima, ranjivijima. Svakako da se uvijek može činiti bolje i više. Preslabo smo povezani, ne razumijemo se možda jer se nedovoljno poznajemo; današnjica nas tereti mnogim stresovima, žurbom i preokupacijom vlastitim problemima, te se često čini kako je ludo i uzaludno trošiti svoj život zbog i za živote drugih. Mentalitet koji su nam nametnuli mediji također je jedno breme, jer očitim i stalnim pranjem mozgova dobili smo ogroman broj i vjernika, pa i “praktičnih” vjernika kojima je abortus, na primjer, opravdano dostignuće civilizacije. A takvu civilizaciju papa Ivan Pavao je nazvao “civilizacijom smrti”. Mi smo u našoj udruzi Betlehem u točno 15 posljednjih godina spasili tisuće djece i majka od propasti, od uništenja, od nepojmljivog zla. Naravno da svaka takva udruga ima itekako smisla i pozivam sve koji shvaćaju da je pitanje života temeljno pitanje čovjeka i sadašnjosti i budućnosti da svojim doprinosom, talentima i svjedočanstvom učine što mogu u ovom najljepšem mogućem pozivu i aktivnosti. Bez obzira na mudrovanja raznih ministara i masona, ili sveznajućih prosvjetitelja sa Zapada.    

Kako gledate na naše kršćansko društvo? Da li se dovoljno cijeni život po Vašem mišljenju?


Definirajmo prvo “kršćansko društvo”. Ako smo kršćani po tome što je to naša tradicija, jer imamo proštenja, jer je u školama vjeronauk, jer svećenik blagoslivlja spomenike na javnom mjestu i jer stare crkve govore o našoj pripadnosti toj vjeri… Onda jesmo kršćansko društvo. Međutim, stvarnost je ponešto drugačija. Sve se naime mijenja. “Nova vremena zahtijevaju nove metode naviještanja evanđelja” kako neprestano ponavljaju zadnji pape, a mi smo neprestano gluhi. Duh Sveti nam daruje pokrete, molitvene zajednice, koje nas žele vratiti na izvor, karizme koje nas trebaju probuditi, darove i milosti koje nas žele promijeniti. Mi se zbog vlastite komocije, zbog ljudskih obzira i zbog straha zatvaramo u papagajsko “Mi smo kršćanska zemlja” i zadovoljavamo se minimalnim. Isus je bio radikalno drugačiji. On nas tjera među beskućnike, ovisnike, prostitutke, homoseksualce, na ginekologije i na ulice, u borbu oči u oči sa Zlim. Dolaze vremena kada se više nećemo moći izvlačiti na “slavnu prošlost” i kada će On sam protresti svoje, radi našega dobra, kroz osjetljive stvarne progone u kojima će sve maske pasti. Jedva čekam. Čini mi se grozno ovo shvaćanje kršćanina kao ekstra uljudbenog, čovjeka kulture, finog, odmjerenog, mirišljavog, samopravednog, uvijek blagog i ne-grešnog… To je tako daleko od stvarnosti, svjetlosnim godinama udaljeno od Kristovog nauka, jer On nam nije donio još jednu religiju već život u ljubavi, za ljubav i od ljubavi. Onoj istinskoj. U dvanaest godina svećeništva nisam imao problema niti sa komunistima, niti sa ateistima, niti sa gejovima ali imam stalno problema sa katolicima. Gostovao sam na preko pet stotina župa u i izvan domovine, i vidim jasno jedno: mi se moramo obratiti. Ja prvi. Bog dozvoljava ovakav težak napad iz svih artiljerija na život (pedeset milijuna pobačaja godišnje!) zato da bismo se obratili, počeli nešto činiti, preispitali svoju vjeru. Pismo kaže: vjera bez djela je mrtva. Možemo imati divne dokumente i propise, ali ako nema djela, nema vjere. Živimo u gradovima u kojima teku rijeke nevine krvi… Dobro je na to ponekad pomisliti kad idemo mirno na nedjeljnu misu. Ja sam za akciju, uvijek. Iako znam da radio – ne radio, uvijek ću biti kriv. Hvala Bogu i na tome. Ne želim se crveniti na Sudu.  

Vi vodite udrugu Betlehem koja se bori za život, mislite li da ste dovoljno medijski i društveno eksponirani s obzirom na to da se borite za tako važnu stavku života a to je on sam?

Stalno patim i jadikujem, jer nemamo katoličku televiziju. Mislim da je to veliki propust. Ovako smo osuđeni na jednoumlje i nenormalnost, u svim oblicima. Naši vjernici gledaju i usvajaju magiju, bludnost, praznovjerje, okultno, new – age, gender, kocku, drogu, opsjednuća, totalne laži, a skoro da i nema alternative. Kad se ubije neki pas, tada se svi dižu na noge i zgražavaju se. Svakodnevno se masakriraju nedužna djeca u majčinoj utrobi, ali to nije važno. Nije bitno što su abortus prvi ozakonili Hitler i Lenjin, što je dijete homo sapiens i što ima ljudski DNK, besmrtnu dušu, što ga abortus neizrecivo boli, što žene poslije trpe do kraja života… Važno je samo što kaže neka američka “zvijezda”. Meni nije osobno stalo toliko do medijskih izloženosti, uopće me ne tangiraju počasti i pljesak, zaista ne. Ja bih samo da naše župe, na kojima se temelji naša Crkva, imaju redovitu molitvu za nerođene i redovite humanitarne akcije za potrebite. Ništa više ni išta manje, samo to. Ne bole me napadi zloduha niti podmuklost svijeta, tako je bilo i tako će biti. Boli me indiferentnost vjernika, malodušnost svećenika, uspavanost struktura. Posjetite naše kuće samohranih majka i djece: u pet smo posljednjih godina smjestili stotinjak djevojaka, uglavnom katolkinja Hrvatica. Očevi djece su uglavnom Hrvati katolici, kao i njihovi roditelji, kao i doktori koji su im namjeravali bolno, svirepo, neljudski oduzeti najveći Božji dar i blagoslov. Nešto se vrlo ozbiljno događa u čovjeku danas, postaje sve više hladan i otuđen, obitelji su nam u rasulu, mladi se gube, nestaje autoriteta. Mislim da smo velikim dijelom i sami krivi, jer nije dovoljno imati stotine časopisa, krasne teološke lekture, pastoralne dvorane i svjetovne metode djelovanja. Nedostaje živoga Isusa, iskustvo Duha, gorljivosti i autentičnosti. A sve to ne ovisi o medijima, dapače! Katolici u Kini žive u podzemlju, u nekim se islamskim zemljama ide u zatvor zbog Biblije, pa gledajte njihovu vjeru! Abortus, eutanazija, pedofilija, tzv. seksualne slobode i sve ostalo slično dolazi iz jednog izvora, zatrovanog i tamnog, a protiv tog se duha trebamo boriti “postom i molitvom” kaže Gospodin. Mediji mogu pomoći, ali stvar je u duhovnoj stvarnosti i u duhovnoj borbi. Kada bismo jasno spoznali da je svako nerođeno dijete Mali Isus i da je abortus oblik sotonizma i da je Isus samo Milosrđe koje liječi, oslobađa i oživljuje… Sve nam to piše u Svetom Pismu. Negdje u ladici, ne?  

Što Vaša udruga može ponuditi izgubljenim ljudima koji eto smatraju da imaju pravo ugasiti Božji život, opišite u par riječi projekte udruge Betlehem?

Djecu nam je Stvoritelj podario kao neprocjenjivi dar i čudo, a koje današnji svijet sve više odbacuje i prezire. Mi koji smo odlučili moliti i raditi za najmanje i nevine u majčinim utrobama, znamo sasvim sigurno da Dobro uvijek pobjeđuje i da nas Zlo ne može slomiti, kako god strašno izgledalo i prijetilo. Isus je bio Nerođeno Dijete! Svaka je trudnica – kraljica! Abortus nikada nije rješenje! To su gesla kojima se vodimo i kojima smo u 15 godina postojanja učinili mnogo za one koji se sami ne mogu braniti. Imamo tri kuće samohranih majki i djece (radimo još nekoliko); deset udruga u deset hrvatskih gradova; stotinjak molitvenih zajednica; inicijative za žrtve obiteljskog nasilja – za roditelje spontano izgubljene djece, za predbračnu čistoću mladih, za očuvanje života nerođene djece s Down-sindromom, podigli smo nekoliko spomen – obilježja nerođenoj djeci, podijelili smo nekoliko milijuna letaka „za život“, osnovali savjetovališta i molitvu u bolnicama, napravili smo nekoliko kapelica posvećenih Mariji Majci života, pokrenuli smo mnoge humanitarne akcije, slavili Molitvene Sabore za život i ostale duhovne obnove za obitelj, uz prisutnost tisuća ljudi. Puno molimo za supružnike željne djece i imamo seminare za izlječenje rana pobačaja… Uz sve to, naša se Udruga zalaže za svetost svećenika, te smo tako pokrenuli akciju „Gospin štit“ koja danas okuplja stotine molitvenih grupa! Vidjevši da je bogopsovka teško duhovno breme našeg naroda, uključili smo se i u pobjedu nad tim duhom, tiskavši stotine tisuća letaka protiv bogopsovke! Uz sve to, imamo i niz drugih stvarnosti, koje su doprinijele da se godišnje u nas spase stotine djece od usmrćenja abortusom te da brakovi i obitelji budu sretne i u miru! Čvrsto stojimo u istini da je abortus nezaslužena smrtna kazna za nerođeno DIJETE te čin groznog nasilja prema majci i ocu, s dugotrajnim posljedicama.

Sviđa ti se VJERA? Prati nas na FB!




Pomaže li Vam država u radu vaše udruge? Mislite li da bi trebala?

Osim nekoliko tisuća kuna godišnje koje dobivamo od Grada ili Županije, financiramo se isključivo donacijama privatnih osoba ili firmi. Dakle, živimo od Providnosti. I nikada nismo ostali bez sredstava, događaju se prava čuda. To je zato jer nismo biznismeni ni menadžeri, već oni koji su Bogu rekli “da” i oslonjeni samo na Njega krenuli u ovaj teški, krvavi rat. Bilo bi malo licemjerno da tražimo novac od Države, koja taj novac zarađuje i na abortusima. Hvala, imamo koliko trebamo, a kad nemamo, uskače sveti Josip. Bilo bi možda lijepo da se za skloništa za ljude brinu kao i za skloništa za životinje, ali tako je kako je. “Postoje dvije vrste vlasti: loša i gora” (sv. Augustin). Ne odbijamo nijedan dar, ali najdraži nam je dar – prisutnost. I razumijevanje. Malo smo idealisti, ali kako reče Majka Terezija: “Ne možeš istinski ljubiti ako nisi malo lud”.

Što je to što nedostaje pro-life sceni u Hrvatskoj da možemo promijeniti odnos društva prema životu?




Nedostaje nam samo jedno – hrabrosti. U SAD-u je samo jedna katolička grupacija (Helpers of God’s precious infants) postigla zatvaranje preko 300 klinika za abortuse. Jer su iz dana u dan molili pred tim modernim logorima smrti, vapeći, plačući, svjedočeći život. S njima su bili i njihovi kardinali i biskupi. Nedavno sam gostovao pred oko 800 mladih. Na kraju Mise rekao sam, ajmo sada na ulice i u kafiće i dajmo ono što smo dobili, Isusa. Malo su se nasmijali i otišli. U kafiće. Ali ja sam stvarno to mislio! Zamislite da ja kao svećenik odem pred bolnicu u kojoj se godišnje smakne oko 300 djece. I da štrajkam glađu. Prvo bih morao tražiti nadbiskupa dozvolu. Onda i mjesnog župnika. Onda bih se trebao pravdati pred subraćom u samostanu. Onda bi me mnogi župljani osudili kao “potpuno skrenutog”. Onda bih morao gledati tatu i mamu kako plaču. Onda bi me iz Večernjeg i Jutarnjeg proglasili neubrojivim fanatikom. Onda bih morao unajmiti zaštitare… Radije dakle zaključujem da ću moliti u samostanskoj kapelici i svi smo mirni i zadovoljni. Pa ipak, za pitanje života trebam dati svoj život! Izgubiti obraz! Biti ponižen, ismijan, odbačen. Vrijedi! Samo jedan jedini spašeni dječaćić ili curica neizmjerna je nagrada svima nama koji smo na prvoj liniji fronte i nosimo rane za koje ni najbliži ne znaju ili ih ne razumiju… Vrijedi! Zaista vrijedi! Možemo nabrajati, da nam nedostaju i podrška svećenika, i vremena, i novaca i ujedinjenje hrvatske sramotno razjedinjene desnice, i povratak Svetog Nikole… U biti, samo nam nedostaje hrabrosti. Deseci tisuća ubijenih nerođenih godišnje u Lijepoj Našoj: zašto, zbog čega? U ime čega? Nema blagoslova i nema budućnosti narodu koji usmrćuje svoju djecu. I to je rekao sveti Papa. Bogu je sve moguće, ako samo okrenemo svoja srca k Njemu.

Kako običan čovjek može pomoći Vašoj udruzi i kako može pridonijeti slavljenju života?

Sve o nama možete pročitati na www.stopabortus.com. Trebamo odvažne ljude, koji ne pričaju puno već rade puno, ljude s vizijom i milosrdnim srcem. Prije svega, ljude vjere. Jer, trebaš vjerovati da je Bogu moguće 18-godišnju Anu s operacijskog stola pridići i izvesti van iz bolnice… Susrećemo se neprestano s problemom obiteljskog zlostavljanja, s bolestima u trudnoći, s ljutim roditeljima, ekonomskom krizom, posljedicama droge i slično. Prema svijetu, najlogičnije bi bilo uništiti to dijete da i ono “ne pati”. Bog ima sasvim drugu logiku. Usprkos svemu, mi slijedimo Božju logiku. I nikada nam se nije dogodilo da je majka rađajući požalila taj svoj izbor. Dakle, imam samo jednu molbu i poruku: moli i radi. Vjernici od mene svećenika očekuju svetost, duhovnost, utjehu i srce. Ja od vjernika očekujem da dignu glas za one koji se sami ne mogu braniti. Koji imaju samo posteljicu i tebe. I mene. Hrabro! 

Autor:Zrinka Kasapić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.