fbpx
Biskup Wilfred Anagbe/flickr/vlč. Bako Francis Awesuh

‘OVO JE VJERSKI RAT, SPORI GENOCID’, kriknuo je biskup! Tisuće masakriranih kršćana, a  svi šute i ignoriraju

Autor: Vjera

Mučenja, otmice, bičevanje, sve to prolaze kršćani i katolički svećenici danas

Otmice kao i masakar su obilježje terorističkih organizacija u Nigeriji, uključujući Boko Haram ali i “stočare Fulan” koji nisu službeno teroristi ali,  sudjeluju u velikom masakru kršćana, a svećenstvo je sve više na meti. Više od mjesec dana u proljeće 2021., otac Bako Francis Awesuh, (37), svećenik u župi sv. Ivana Pavla II u Gadanajiju, u području lokalne uprave Kachia, u državi Kaduna, bio je u zarobljeništvu muslimanskih pastira Fulani, koji su izazvali smrtonosne napade na kršćanske poljoprivrednike duž srednjeg pojasa Nigerije. Otac Awesuh opisao je svoju muku u nedavnom intervjuu za Pomoć Crkvi u potrebi.

“To se dogodilo 16. svibnja, točno u 23 sata. Čuo sam pucnjeve i brzo sam isključio televizor. Ugasivši svjetlo, vidio sam sjene i čuo korake. Pažljivo sam otvorio zavjesu da vidim što se događa. Vidio sam pet glomaznih stočara Fulana koji su bili dobro naoružani, prepoznao sam ih po odjeći i po načinu govora. Stajao sam zbunjen, ne znajući što da radim, jer sam se osjećao potpuno izgubljeno. Pokucalo se na vrata. Noge su mi se ohladile, a tijelo ukočilo. Jako sam se znojio. “Nastavili su kucati, ali sam u strahu odbio otvoriti vrata. Razvalili su vrata i probili se unutra. Jedan od muškaraca me gurnuo na pod, vezao i nemilosrdno bičevao, govoreći ka ki ka bude mana kofa da tsori (‘Ti se mučiš jer si nas tako dugo držao vani i odbijao otvoriti vrata kad smo kucali’). Skinuli su me gola do kratkih hlača. Zajedno s desetero mojih župljana bili smo oteti. Bili smo tri dana u grmlju bez hrane i vode, hranili smo se samo mangom. Bili smo gladni, umorni i slabi, a noge su nas jako boljele, a stopala su nam bila otečena dok smo hodali bosi. Drugi i treći dan padala je kiša, ali smo morali ostati ondje. Trećeg dana stigli smo u logor duboko u šumi. U tom logoru je bila mala koliba u kojoj su nas držali. Po dolasku su nam kao zarobljenicima poslužili rižu s uljem i solju. To je bila naša hrana tijekom cijelog boravka. Žene koje su otete zajedno sa mnom kuhale su. Proveli smo mjesec i pet dana tamo. Nismo se smjeli kupati tijekom cijelog našeg zatočeništva. Morali smo mokriti i vršiti nuždu u kolibi. Mirisali smo na mrtva tijela, a koliba je mirisala na mrtvačnicu.

Bili smo mučeni i prijetili su nam smrću ako se ne plati otkupnina od 50 milijuna naira (oko 120.000 dolara). Našim obiteljima je upućen poziv da plate otkupninu u zamjenu za naše živote. Naše obitelji su se molile i pregovarale s našim otmičarima, sve dok konačno nisu prihvatile iznos od 7 milijuna naira (17.000 dolara). U međuvremenu su nas neki od mojih župljana pokušali spasiti od otmičara. Troje ljudi je izgubilo život u tom procesu: Jeremiah Madaki, Everest Yero, naš župni tajnik i jedan stariji čovjek. Ušli su nam u trag. Oh, kakva tuga što sam gledao troje mojih župljana kako su hladnokrvno ubijeni, pred mojim očima — a ja nisam mogao ništa učiniti. Bilo je jako bolno! U ovom trenutku osjećao sam se bespomoćno, beznadno, beskorisno i nemirno! Htio sam, žudio sam da me odnese smrt, dok mi se u glavi stalno vrtjela scena ubojstava. Nisam mogao moliti zbog šoka u kojem sam bio. Kad god sam otvorio usta da se pomolim, riječi su mi izostajale. Sve što sam mogao reći bilo je ‘Gospodine smiluj se.’

Napokon su naše obitelji mogle platiti otkupninu i, na veću slavu Božjeg imena, pušteni smo i izašli živi. Za dlaku sam izbjegao smrt. Znam za toliko svećenika otetih prije i poslije mene koji su ubijeni čak i nakon što je plaćena otkupnina.

Poslije sam bio traumatiziran i prošao sam savjetovanje; Također sam proveo neko vrijeme u bolnici. Danas se još uvijek skrivam, iz sigurnosnih razloga, i kako bih se potpuno oporavio. Ljubav koju sam dobio i doživio od svoje obitelji, prijatelja, a posebno Crkve, bila je ogromna. Napadi Fulanija postali su vrlo česti u državi Kaduna. Stoga pozivam međunarodnu zajednicu da nam priskoči u pomoć.”

“Molimo Zapad da nam pomogne”

Podsjetimo, godine 2018. ubijeno je prema nekim procjenama čak 6 tisuća kršćana u Nigeriji na monstrozne načine, što je izazvalo prosvjede i krik tamošnjih ljudi koji upozoravaju da je u pitanju genocid na koji nitko ne reagira. Na isto reagirala je samo hrvatska zastupnica u Europskom Parlamentu Marijana Petir  koja je tražila reakciju i odgovor Europske Komisije. Pitala je planira li EU komisija pokolj u Nigeriji okarakterizirati kao genocid i procesuirati to nasilje kao takvo. Oni su to odbili i okarakterizirali su ove napade na nigerijske kršćane kao na “sukobe stočara i ratara”, odnosno nadmetanje nomadskih stočara i sjedilačkih ratara za zemljište.

No, tijekom nedavnog webinara koji je organizirala organizacija Pomoć Crkvi u nevolji, jedan biskup i nekoliko svećenika iz Nigerije, upozorili su da nasilje koje muči zemlju posljednjih nekoliko godina nije samo zbog “sukoba” između muslimanskih stočara i kršćanskih zemljoradnika oko zemlje, te da ove organizacije uz pomoć visoke politike Nigerije neometano ubijaju ljude pod krinkom sukoba oko zemlje.

“Ne radi se samo o pitanjima ispaše. Za mene je ovo vjerski rat”, izjavio je biskup Wilfred Anagbe iz biskupije Makurdi u državi Benue. Oni imaju agendu, a to je islamizacija ove zemlje. I to čine tako što pažljivo eliminiraju sve kršćane i zauzimaju teritorije. Ako se radi o ispaši, zašto ubijati ljude? I zašto im spaljivati ​​domove?” upitao je.




Johan Viljoen, direktor Mirovnog instituta Denis Hurley u Južnoj Africi koji trenutno istražuje napade oružanih stočara Fulani u jugoistočnoj Nigeriji, govori o “usuglašenoj, dobro planiranoj okupaciji. Sve se to događa pod okriljem organizacije Miyetti Allaha, čiji je pokrovitelj predsjednik Buhari”, rekao je.

Uključenost države na visokoj razini jedan je od razloga zašto su se oružane snage pokazale nespremne umiješati se i kontrolirati nasilje. “Mislim da vojska ništa ne pokušava riješiti.”, objasnio je g. Viljoen, rekavši da unatoč strašnom masakru nad ljudima “ni jedan Fulani (stočar) nije procesuiran zbog nasilja”.

Biskup Wilfred je naglasio da su oružane snage pod izravnom kontrolom predsjednika i, nadalje, “svi šefovi službi, od mornarice, vojske, zrakoplovstva i policije su muslimani”.

Službene brojke upućuju na oko 3000 mrtvih u valu nasilja u posljednjih nekoliko godina, ali one na terenu kažu da bi taj broj mogao biti i do 36.000, s mnogo više raseljenih, siromašnih ili duboko traumatiziranih svojim iskustvima. Budući da mnoge nevladine organizacije napuštaju opasne zone, Katolička crkva i njezine institucije, s kojima organizacija Pomoć Crkvi u nevolji,  blisko surađuje, jedina su pouzdana alternativa za dobivanje pomoći, ljudi na terenu.




Predstavnici Crkve mole one koji su na Zapadu da pomognu u pružanju pomoći, ali i drugim kanalima. “Moramo oduzeti priču od vlade Nigerije,” rekao je vlč. Remigius Ihyula, također iz biskupije Makurdi. “Poslili su štićenike u veleposlanstva diljem svijeta, tako da narativ čini da se ništa ne događa”.

Vlč. Joseph Fidelis, iz biskupije Maiduguri, izrazio je frustraciju kada čuje da ljudi govore o “sukobama”  između suprotstavljenih skupina. “To nije sukob, to je polagani genocid. Izmještati ljude iz domovine njihovih predaka, lišiti ih sredstava za život i klati ih je oblik genocida,” napomenuo je.

Nigerija je najnaseljenija država Afrike. Nema službenih podataka, ali procjene ukazuju na ravnomjeran podjelu između muslimana i kršćana, pri čemu prvi dominiraju na sjeveru, a drugi na jugu. Nasilje se sada proširilo cijelom zemljom, stradavaju i kršćani i ‘loši’ muslimani, prijeti stabilnost cijeloj zemlji, a svi šute.

 Vjera   /  Aleteia 

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.