fbpx

Okultna inicijacija u Družbu ‘Braća hrvatskog Zmaja’ vrši se iznad Kamenitih vrata!

Autor: Ivan Vidović

Očito katolici inicirani u ovu Družbu nisu svjesni dubine simboličnog čina kroz koji prolaze; nisu svjesni značenja inicijacije.

Ponovno se javlja pitanje: zašto je Družba svoje ime utemeljila na zmajskoj simbolici kada zmaj otjelotvoruje pogansko i pretkršćansko vjerovanje, zašto su njega, a ne svetog Jurja, koji ga je pobijedio, imenovali svojevrsnim duhom zaštitnikom Hrvatske u smislu da on čuva hrvatski grb – simbol Hrvatske,  i nazivaju se njegovom braćom?

Također je pitanje zašto Družba „Braća hrvatskog Zmaja“, koja kod primanja novih članova ne obraća pozornost na vjeru, naciju, stranku, zanimanje, svjetonazor, društveni položaj, već isključivo ističe kulturnu baštinu i čuvanje opstojnosti hrvatskog naroda i države, provodi u 21. stoljeću inicijacijski obred s poganskom, okultnom simbolikom, a u javnosti se nastoji predstaviti s katoličkim, kršćanskim štihom?

Jedino logičko objašnjenje je to da privuče članove katoličkog svjetonazora i dobije potporu Crkve. A zapravo okultnom simbolikom i mističnim obredima izruguje katoličanstvo (kršćanstvo) i Sveto pismo. O tome nema sumnje jer u knjizi J. Kolarića Deset godina obnovljene Družbe‚”Braća Hrvatskoga Zmaja” u opisu obreda zazmajenja piše da Veliki Meštar inicijantu govori kako je njima zmaj simbol svjetlosti i vatre, tj. spoznaje i prosvjetljenja, što se izričito naglašava. Zar to nije upravo bit poganskih vjerovanja? Zar to nije ruganje Duhu Svetomu?


Vidimo da je doista riječ o zmaju kao mističnoj sili koja prosvjetljuje i daje spoznaju. Za kršćanina je to idolopoklonstvo i krivoboštvo. I još je toj sili povjereno simbolično čuvanje Hrvatske u Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“! Kao da biste vuku povjerili janje!

I ovdje bismo mogli stati, ali ima toga još.

U Družbi „Braća hrvatskog Zmaja“ koristi se obredni štap, simbol moći i vlasti (sjetimo se Mojsija i Arona i čuda sa štapom, biskupskog, pastirskog, papinskog štapa, ali i čarobnjačkog, vilinskog, vještičjeg (metle) štapa!). Oko njihovog je štapa, kojeg koristi Veliki meštar, omotan je iskeženi zmaj. Očito njegov autoritet zastupa Veliki meštar u obredu.

U alkemiji ouroboros – zmija Merkurova (Hermesova, Thotova) je zmaj koji stvara i uništava sam sebe. Katolik, koji je kršten i „umro sebi da bi živio Bogu“ treba se zapitati: tko se u ovoj zmajskoj inicijaciji treba uništiti, a tko roditi, i kakvog duha čovjek treba primiti?

Jer pri inicijaciji novih članova u Družbu kandidati uzimaju novo ime – simbol novog identiteta (čiji je prvi dio obvezno Zmaj od…), a birajući između sedam svijeća, odabiru svoju luč koju imaju slijediti (ponovno simbol svjetlosti poganskog božanstava s luči – npr. Prometej, kradljivac božanskog ognja,  i alkemijska simbolika broja sedam). Jedna od njih je i Dobrotvornost predstavljena crnom svijećom.

Dobrota je oznaka kršćanskog Boga – jedino je on dobar i od njega dolazi svaka dobrotvornost. Pa kako je onda ona predstavljena crnom svijećom, kad se dobro zna tko je Crni?




U obredu inicijacije u Družbu „Braća hrvatskog Zmaja“ čin pijenja vina pomiješanog s pepelom lipe, zapravo predstavlja parodiju Kristove žrtve. I ovdje je očita poganska simbolika – dok pepeo za kršćane znači smrt, pokoru, prolaznost, priznavanje vlastite grješnosti i bespomoćnosti te spasenje Kristovom žrtvom (Euharistija), lipa je poganski simbol slavenskog božanstva u okviru kulta stabala i obnove života, što su ga imali svi pogani – i za braću je ona „sveto stablo naših pradjedova“, a uzimanje njenog pepela u ovom obredu očito je sušta suprotnost Kruhu Života i bogohulni čin za kršćane.

I na kraju, ponovno o sv. Jurju. Slijedom ovoga, ni lik Jurja za Družbu „Braća hrvatskog Zmaja“ ne može se poistovjetiti sa sv. Jurjem, mučenikom i svjedokom Kristovim.

Kako bi im mogao biti zaštitnik ako su braća onog zmaja kojeg je sv. Juraj pobijedio? Nema logike ni smisla, zar ne?




No, ukoliko je Juraj za „Braću hrvatskog Zmaja“ slika poganskog božanstva kao i zmaj, a nema razloga da ne bude s obzirom na svu navedenu simboliku, tada i ovaj izbor ima sasvim logično objašnjenje. Naime, Jarilo (drugi hrvatski nazivi: Juraj, Zeleni Jura; poljski: Jaryło; ruski: Ярило) u slavenskoj je mitologiji i vjeri bog vegetacije, plodnosti i proljeća.

Jarilo predstavlja oblik od mila imena Jarovit. Praslavenskim pridjevom jarъ izriče se obilježenost mladom životnom silom, snažnom silom rasta. Ta se sila očituje u proljeće, a onda se život odvija u ponavljanom kružnom tijeku godišnjih doba, što su Slaveni iskazivali, kao i ostali pogani kroz mitske slike i simbole njegujući kult bilja i drveća. Onda bi se i njihovo geslo ZA ŽRTVENIKE I OGNJIŠTA moralo razumjeti u tom poganskom duhu jer su stari Slaveni imali mnogobrojne žrtvenike i kult ognjišta.

U skladu sa svim ovim spoznajama, nije nelogično posumnjati u slučajni izbor zmajskog sjedišta. Po svemu sudeći, i ovdje je riječ o simbolici. Braća su predložila Gradu nešto nakon svoga osnivanja da će obnoviti Kamenita vrata te se potrudili oko obnove. Napravili su muzej, knjižnicu i arhiv pa su tako dobili kulu iznad Kamenitih vrata, gdje je smještena slika Majke Božje, čudesno sačuvana u požaru što je poharao taj dio Zagreba 1731. godine te su joj Zagrepčani izgradili oltar unutar Kamenitih vrata i počeli je štovati. Slika Djevicu prikazuje kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus – simbolično se time pokazuje njihova vlast nad svijetom. Zmajem ustoličenim u kuli iznad Majke Božje postiže se opet izokrenuta simbolika. Podsjetimo, Gospa se prikazuje kao ona koja gazi zmaja, zmiju – Sotonu, a ovdje je on „instaliran“ iznad prostora u kojem se ona štuje.

Stari slavenski običaj da se gosta nudi kruhom i solju, koji su Srbi zadržali, i Družba „Braća hrvatskog Zmaja“ također drži. U nekim hrvatskim krajevima još je uvijek običaj dragim gostima ponuditi kruh i sol. Interesantno je da su to bili simboli prinošenja žrtve Svarogu. Nuđenje kruha i soli je način zakletve, stavljanja gosta pod Svarogovu zaštitu te obećanje da se gostu ništa neće dogoditi dok je u posjeti.

Dakle, sve ovo ne može biti slučajno niti samo folklor i ostavština srednjega vijek. Možemo tome dodati da je Družba podigla obeliske Mihanoviću i hrvatskoj himni te Zrinskima, a da su obelisci, kao i zmaj nešto što pripada solarnom kultu pretkršćanskih religija, naime spomenici sunčevu božanstvu, sunčani stupovi, koje biblijski proroci osuđuju.

Družba ističe svoje nastojanje oko očuvanja „žrtvenika i oltara“ te je to uzela kao geslo, pa i u svojim prostorijama ima Kutić mrtvih, tj. mali oltar, dok se kršćani trude oko Kraljevstva nebeskoga i duše.

Ponovno se postavlja pitanje: što će jednom modernom društvu u 21. stoljeću prastari ritual koji je apsolutno u duhu poganskih vjerovanja?

No, sjetimo se da borba između Božjih snaga i sotonskih traje od početka do kraja vremena, tako da su istine koje nam Sveto pismo otkriva uvijek aktualne pa u njihovu svjetlu treba sagledavati i ovo zadržavanje prastarog rituala. A po njemu, duh zmajski podrazumijeva oholost, taštinu, sebičnost, koristoljublje, težnju za onim što je Isus odbio kao napasti: moć, posjedovanje, slavu.

Očito katolici inicirani u ovu Družbu nisu svjesni dubine simboličnog čina kroz koji prolaze; nisu svjesni značenja inicijacije.

No, gledajući čisto razumski, kršćanin i ne znajući sve ovo, treba se pitati: Nije li ovo elitno društvo u koje morate biti predloženi i izabrani glasovanjem sasvim u suprotnosti s kršćanskom etikom?

Isus je tijekom svoga zemaljskog života oko sebe okupljao najslabije, najsiromašnije, najbjednije, zapostavljene i izopćene ljude, dok ova Družba vrbuje i okuplja najutjecajnije.

Gledajući izvana, na raznolikost njezinih članova, može se reći da članovi imaju najviše zajedničkoga u osobnim osjećajima časti što su odabrani da pripadaju „uglednom“ društvu. Ovo je elitno društvo, a čovjek voli biti počašćen kad mu takvo društvo iskazuje naklonost, a ni njihovo proklamirano međusobno poštovanje i pomaganje u javnom i privatnom životu, što je zajamčeno i zavjereno čašću, čestitošću i poštenjem njezina članstva nije na odmet gledajući ljudski, interesno.

I u Žigmundovu Redu zmajskih vitezova birani su također velikaši, koji su se mogli međusobno „pomagati“, dok je kršćanstvo u korijenju protivno svakom elitizmu, a kršćanin dužan pomagati svakom čovjeku u potrebi te uživa nasljedovati Krista u poniznosti, blagosti, odricanju od slave, moći, posjedovanja jer takav stav otvara vrata istinskoj Mudrosti.

U skladu sa svim navedenim na kraju je i sama činjenica da je utemeljitelj Družbe, povjesničar Emil Laszovski, aktivno sudjelovao u reformskim gibanjima unutar  Katoličke crkve (bio je predsjednik Središnjeg odbora za reformu Katoličke crkve u Jugoslaviji), kojima su se početkom 20. stoljeća nastojale provesti u djelo masonske zamisli o rušenju Crkve iznutra. I iz redova Crkve bilo je glasova, očito utemeljenih, da u tome prste ima jugoslavenska masonerija. Laszovski je jedan od istaknutih svjetovnjaka u vrhu tih gibanja, a prostorije Družbe bile su rabljene za sastanak tih reformaša, koji su se na kraju priče odijelili od Katoličke crkve te uvezli u Hrvatsku tzv. starokatolicizam.

Koliko god bili moderni, ni u 21. stoljeću katolici ne mogu odstupiti od nauka Katoličke crkve, utemeljenoga na  Isusovu učenju u Evanđeljima i na učenju apostola i crkvenih otaca kao i svetaca o tajni zla koja uključuje postojanje Sotone – oca laži i ubojice ljudi od početka. Imajmo na umu kako se sotona uspijeva pretvoriti i u anđela svjetla da bi zaveo, da će čovjeku ponuditi sve moguće ideale: nacionalne, društvene, kulturne, povijesne, humanitarne i učiniti sve samo da nas odvrati od brige za naše duše jer su mu one jedini cilj.

Mi smo katolici pozvani biti NOVI IZRAEL, a jesmo li to uistinu?

Bez Isusa Krista, našeg Gospodina i Blažene Djevice Marije, bez čiste vjere u njih, nije moguće nikakvo očuvanje hrvatske baštine kao ni budućnosti hrvatskog naroda ni države. Uostalom, što je istinska hrvatska baština koja nas je očuvala kroz vjekove? Katolička vjera. A nju se ne čuva dižući spomenike velikanima povijesti i kulture, uz dužno poštovanje njihovu djelu, nego ljubavlju prema Kristu i braći ljudima te prenošenjem te ljubavi na nove generacije, molitvom za neprijatelje (jer je i za njih Gospodin Isus Krist dao svoj život) i budnošću duha, koje nema bez ponizne molitve.

Kraj feljtona.

Autor:Ivan Vidović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.