Foto: Zvonimir Barisin / CROPIX

Niti jedan ‘povratnik’ u Hrvatsku nije izazvao takav kaos, a njegov potez će se pamtiti

Autor: Bruno De Zan

Na današnji dan (12. svibnja) 1866. godine rođen je Leopold Mandić, jedan od omiljenih hrvatskih svetaca. Zaštitnik je onkoloških bolesnika, a ostao je poznat i kao “apostol ispovjedaonice”. Zanimljiv je po tome što je tijekom života bio jako boležljiv, ali je svoju bol uvijek skrivao kako mu ne bi zabraniti rad u ispovjedaonici za koji je živio.

Rođen je u Hercegu Novom, a preci su mu podrijetlom iz Zakučca kod Omiša. Na krštenju nadjenuli su mu ime Bogdan, ali ga je zaređenjem u Kapucine u znak novog života promijenio u Leopold. Djed i otac bili su mu pomorci, no izumom parobroda jedrenjaci kojima su plovili istisnuti su tako izgubili glavni izvor prihoda. Na sreću Leopoldova majka je bila podrijetlom iz imućne obitelji koja je posjedovala radnju za bojenje tkanina, tako su i dalje mogli prehraniti jako brojnu obitelj. Naime Bogdan im je bio petnaesto dijete.

Malog Bogdana otac je svako jutro vodio u crkvu na svetu misu i pričest. Cijela obitelj bila je jako pobožna te je Bogdan rano zavolio molitvu. Već kao dječak htio je postati misionar i pomagati siromašnim i nesretnim ljudima.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Zaređenje

Mandić se pridružio sjemeništu talijanske Venetske kapucinske Provincije u Hercegu Novom, gdje se istaknuo marljivošću, uzornim ponašanjem i pobožnošću, zbog čega su ga već 2. svibnja 1884. godine primili u novicijat u Bassano del Grappa. Redovničke zavjete Kapucinskom redu položio je 4. svibnja 1885. godine.

Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovu, gdje za koju godinu polaže doživotne zavjete. Teologiju studira u Veneciji gdje ga je  20. rujna 1890. godine službeno zaredio kardinal Domenico Agostini.

Mandić se u Hercegu Novom družio s puno pravoslavne djece i kako je od ranog djetinjstva bio jako pobožan, želja mu je bila raditi na kršćanskom jedinstvu, posebice između katoličke i pravoslavne crkve. Zbog toga je zatražio redovničke poglavare da mu dopuste povratak u domovinu, ali oni mu to nisu omogućili te se onda posvetio ispovijedanju.

Foto: Zvonimir Barisin / CROPIX

Vjerom nadvladao svoju narav

U Padovi Mandić je postao poznat kao ispovjednik koji je molio za ljude koji su mu dolazili na ispovijed. Tijekom punih 40 godina neumorno je ispovijedao ljude od jutra pa sve do kasnog poslijepodneva. Kad je pri bombardiranju stradao kapucinski samostan u Padovi, njegova je ispovjedaonica ostala stajati.




Čudo u Gospiću: ‘U gradu s duhom komunizma deset tisuća mladih ljudi grmilo za Boga’

Mandić je sa sinovskom ljubavlju cijenio Majku Božju koju je zvao svojom Gospodaricom. U mladim danima je bio nagao, znao se razbjesniti, ali se uporno borio protiv takve naravi te je uspješno postigao skromnost i blagost, koju je posebice iskazivao u ispovjedaonici, zbog čega su grešnici i voljeli dolaziti kod njega na ispovijed. Zbog svoje dobrote koju je pokazivao prema svim ljudima mnogi su ga još za života smatrali svecem, posebice zaštitnikom obitelji.




Mandić je za sve vrijeme svog rada u samostanu često imao upale očiju, gotovo neprestane upale zglobova u cijelom tijelom tijelu, navodno je imao i bolne grčeve u nogama i rukama te su ga stalno mučile probavne smetnje. Nije se htio požaliti nadležnima jer se bojao da bi mu zabraniti ispovijedanje i smjestili ga u neki sobičak gdje ne bi imao kontakta s vjernicima.

Foto: Josko Ponos / CROPIX

Proglašenje svecem

Mandić je iscrpljen bolešću preminuo u Padovi 30. srpnja 1942. godine. Narod ga je odmah proglasio svetim, a njegovo štovanje proširilo se i prije nego je bio kanoniziran. U Hrvatskoj štovanje Mandića prvi je proširio Alojzije Stepinac.

Mandićevo tijelo 21 godinu je počivalo na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. godine preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa. Crkvene vlasti su na temelju narodnog štovanja i svjedočanstava o milostima koje je podario 16. siječnja 1946. godine pokrenuo proces da ga se proglasi blaženim i svetim. Blaženim ga je 2. svibnja 1976. godine pred bazilikom svetog Petra u Rimu proglasio Papa Pavao VI.

Nakon toga je nastavljen postupak da ga se proglasi svetim, zbog čega se od 1980. do 1981. godine vode ispitivanja čuda u kojem je ozdravila Elizabeta Ponzolotto. Papinski liječnički savjet potvrdio je da je za čudesno ozdravljenje dotične žene bio zaslužan Mandić te je 1983. godine na temelju toga proglašen svetim kao zaštitnik onkoloških bolesnika.

Foto: Zvonimir Barisin / CROPIX

‘Umrijeti bih želio u svojoj domovini’

Mandićevo čitao tijelo očuvano je u sarkofagu kao sveta relikvija. Naime dok je za života bio veoma podložan bolestima, u smrti njegovo tijelo ostalo je posve neraspadnuto te mu mnogi vjernici pripisuju čudesna svojstva. Sveta relikvija Mandićevog tijela, povodom Svete godine Milosrđa koju je 2016. proglasio Papa Franjo, po prvi je put posjetila Hrvatsku. Na šest dana je smještena u zagrebačku katedralu, gdje su vjernici do dugo u noć čekali kako bi mogli dotaknuti sarkofag u kojem je uščuvana i pomoliti se pred njom.

Posljednji događaji prije smrti Filipa i Jakova: ‘Iznenada se dogodio strašan potres’

“Umrijeti bih želio u svojoj domovini… odnijeti svoje siromašne kosti među svoj narod”, navodno je jednom prilikom rekao Mandić. Mandić nije umro u svojoj domovini, ali je njegova sveta relikvija barem dobila priliku ponovno posjetiti Hrvatsku. Iako se ne slažu svi vjernici s tradicijom toga da svete relikvije putuju po svijetu i smatraju da bi bilo obzirnije da su pokopane na jednom mjestu.

Godinu nakon prvog posjeta Hrvatskoj, Mandićeva sveta relikvija posjetila je i Zadar, Dubrovnik, Split i Rijeku. Nakon toga tijelo je vraćeno u Padovu, gdje joj je stalno počivalište. U Hrvatskoj ga je pohodilo više stotina tisuća ljudi.

 

 

 

 

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.