Ne preskačimo Došašće!

Marija i Josip upravo su na putu prema Betlehemu i ne proživljavaju baš najljepše trenutke. Ona s trbuhom do zuba jaše na magaretu što, u ljudskim okvirima gledano, može jako ubrzati početak trudova. Josip, kao i svaki otac obitelji, brine se gdje će ih smjestiti i siguran sam da misli – ma dao bih sve što imam samo da ih dostojno smjestim... i pritom zadržava osmjeh na licu kako žena opterećena trudnoćom ne bi brinula o još jednoj stvari više.

„Cijeli svijet nek sada zna, noćas zemlja bit će raj, jer još ovu istu noć… Mesija će doć, Mesija će doć! Uzraduj se zemljo sva… donijet će ti sreću, spas… u nesretni ovaj čas, doista još ovu noć, Mesija će doć! Mesija će doć!“

Pjesme Došašća su mi otkriće. Zvonke i baršunaste kao i božićne, još su i izraženije topline ako ih slušate na Zornicama. Posebice ovog vrlo studenog prosinca. Prepune su zlatnokrilog anđela Gabrijela (kako i koliko li se on samo pripremao stati pred Mariju?), a ima tu i rose što pada s rajskih visina kao i ptičica što klikću pjevajući! Smjena godišnjih doba u samo jednoj noći. Nema spavanja jer vani će uskoro nebeski vatromet! Svi ustaju pripremiti se za rođenje Djeteta. Svatko na svoj način. Isposnik Ivan Krstitelj u pustinji viče „pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ S brda gleda i poziva doline da se ispune, a gori na kojoj stoji zapovijeda neka se slegne jer dolazi onaj kojemu nitko nije dostojan ni remenje na obući odriješiti… za djecu Svjetlosti, to je jasan poziv na čišćenje duše, na ispovijed, na sakrament koji nekako snažno vežemo samo uz Korizmu. A ja se pitam, kako mi to mislimo primiti tu mirišljavu bebu prljavih ruku… Bog kao da nam je dao materijalni dokaz, nama vidjliv i razumljiv prikaz cijele te situacije, da shvatimo koliko je bitno doći čist pred Nevinoga. Znamo da su pastiri bili prvi koji su došli pozdraviti Mesiju. S lakoćom zamišljam Mariju kako im daje da ga prime u ruke i da mu se dive. Ona i tako zna da njezin Jedini njima pripada. Kao i nama, što znači da bismo ga i mi mogli nosati. I ne bi nas pitala jesmo li dostojni. Njezin pogled bio bi dovoljan da sami preispitamo svoju savjest i zaključimo smijemo li primiti to kuštravo Janje u ruke.

Ja mislim da želim. Vidjeti taj osmjeh, možda ga i cijelog onako povijenog na tren ukrasti i sakriti se iza ugla štalice. Pa nek Marija i brine… gore je i tako cijela četa anđela koja joj može javiti da je na sigurnom i da ne mislim ništa loše s njim, već samo ga gledati i diviti mu se. Uostalom, ako je kako kažu stvarno na taj dan vladao potpuni mir u svijetu, onda vjerujem da je vladao i u svim srcima. Zlih radnji nije bilo, tako da bih se i ja, sa svim svojim slabostima, uspio suzdržati od gluposti.

Ali još ću se morati malo strpiti, svega par dana, iako je svaki previše kada iščekujemo čuti radosnu vijest da se u gradu Davidovu rodio Spasitelj!

Marija i Josip upravo su na putu prema Betlehemu i ne proživljavaju baš najljepše trenutke. Ona s trbuhom do zuba jaše na magaretu što, u ljudskim okvirima gledano, može jako ubrzati početak trudova. Josip, kao i svaki otac obitelji, brine se gdje će ih smjestiti i siguran sam da misli – ma dao bih sve što imam samo da ih dostojno smjestim… i pritom zadržava osmjeh na licu kako žena opterećena trudnoćom ne bi brinula o još jednoj stvari više. No Bog je opet stvari zamislio drugačije i ti božanski razlozi sigurno su vrijedni razmatranja. Pripremimo se za Božić slaveći ove posljednje dane Došašća. Dani su nam s razlogom pa ih i iskoristimo.

Potrčimo dakle za našim župnikom koji je nakon svete mise požurio zgrijati se u župni dvor, povucimo ga za šal, oborimo i na zemlju ako treba. A onda, dok mu pomažemo u podizanju, razbijmo neugodu s priznavanjem posljednjeg u nizu grijeha – Dragi župniče, u Evanđelju ste pročitali da se kraljevstvo nebesko silom probija. Ja sam onaj siloviti što ga je odlučio ugrabiti. A ako mu pomognete još i skinuti zemlju s kaputa, možda vas i ugura da stanete u red i primite Djetešce.