‘MRZILA SAM CRKVU I SVEĆENIKE’ Žena se htjela ispisati iz Crkve, kad se dogodilo ovo

Nevjerojatno svjedočanstvo djevojke koja je mrzila crkvu

“U mojoj obiteljskoj kući nismo razgovarali o Bogu i nismo sudjelovali u nedjeljnoj euharistiji. Moj kontakt s Crkvom bio je ograničen na krštenje i Prvu svetu pričest, nakon čega 23 godine nisam ušla u hram Božji. Sjećam se križa koji je visio u kući, ali za mene je to bio samo komad drveta.

Od malena čujem da su Crkva i svećenici isto zlo. Tijekom predavanja vjeronauka u osnovnoj školi svađala sam se s katehetom, navodeći crkvene prijestupe koje sam čula kod kuće. Kao jedina u školi, odbila sam prihvatiti sakrament potvrde. Tada sam bila nevjerojatno ponosna na sebe …

Htjela sam biti buntovnik koji krši sve konvencije.

Nosila sam okultne i sotonske simbole. Bila sam impresionirana načinom na koji su me ljudi iz mog grada gledali. Nisu skrivali svoj strah ili skandal, iako su me i neki ljudi ismijavali.

Slušala sam tamnu glazbu -, sa sotonskim tekstovima i ikonoklastičkim spotovima. Što glasnije to bolje; psovke umjesto blagoslova…

Još je knjiga o okultizmu, spiritizmu, vampirizmu i sotonizmu počela padati u moje ruke. S bolesnom fascinacijom istraživala sam tijek crne mase i informacije o demonima. Pojavilo se gatanje, tarot, hiromantija, posjeti vidovnjacima.

Oduševilo me kad sam na jednom od zasjedanja čula da sam u prošlom životu bila vještica. Zaista sam želila znati budućnost, steći tajna znanja. Kupovala sam u ezoteričnim trgovinama.

Film i književnost – ako nisu sadržavali dovoljno nasilnih scena, ubojstava i krvi – nisu bili vrijedni moje pažnje.

Rugala sam se Bogu i vjernicima. Oni su za mene bili budale koje se u životu ne mogu boriti za svoje. Dijelila sam bogohulni i antiklerikalni sadržaj. Crkva je bila posljednje mjesto na koje bih kročila.

Fasciniralo me zlo i sva ta misterija. Za mene su poniznost, dobrota i blagost bili izraz slabosti i gluposti. Oko za oko … bio sam osvetoljubiva; ako me netko na bilo koji način ozlijedio, uzvratila sam osvetom.

Podržala sam eutanaziju i pobačaj. Više puta sam izjavljivala da se u slučaju “nezgode” ne bih ustručavala riješiti se “problema” …

Prolazile su godine … Agresija i depresija bila su moja dva osnovna, unutarnja stanja. Osjećaj beznađa i praznine koji nisam mogla ničim ispuniti.

Moje prve samoubilačke misli započele su kad sam bila tinajđer. U to sam vrijeme mrzila ljude i sebe. Odlučila sam da mi treba pomoć psihijatra. Neki antidepresivi, drugi, treći. Ništa … Čula sam od liječnika da je to nemoguće, da se ne osjećam bolje. Možda varam i ne pijem ove tablete?

Mogla bih ostati u krevetu cijeli dan. Nisam mogla ustati. Bez razloga sam plakala i nakon nekog vremena uspjela sam baciti sve što sam mogla na pod. Tama me preplavljivala, postajala sve gušća … Alkohol se pojavio (ponekad i nekoliko puta tjedno), ali nije pomogao.

Jednog dana čula sam za otpadništvo od crkve. Da, htjela sam to učiniti. Nisam željela imati nikakve veze s Bogom, niti Crkvom. Stalno sam ponavljala da, kad umrem, želim svjetovni sprovod bez svećenika.

Susret s Ljubavlju
Kad sam bio u fazi traženja informacija o tome kako službeno napustiti Crkvu, čuo sam za misu ozdravljanja duše i tijela. Reagirala sam kroz smijeh i iznenađenje kako se u tako nešto može vjerovati.

Napokon sam odlučila naivnim ljudima dokazati da je ovo samo igra osjećaja. Otišla sam. Mala, drvena, povijesna crkva. Sveti Mihael Arkanđeo.

U kojim vremenima živimo da bi netko mogao govoriti o Bogu? On ne postoji … Ne postoji.

S prezirom gledam ljude oko sebe. Svećenik odiše sumnjičavom radošću, a osjećam kao da ga želim udariti, trzam se, pljujem. Bilo što da ispraznim bijes koji se dizao u meni. Želim izaći. Osjećam se slabo i zagušljivo …

Počinje klanjanje. Što je to zapravo? Nikad prije nisam u tome sudjelovala.Svi kleče. Sjedim cijelo vrijeme. Nitko me neće natjerati na bilo što.

Gledajući bijelu Hostiju, ja – ateistički borac – iznenada doživljavam val vrućine koji probija moje tijelo. Ja se tresem. U srcu osjećam živu vatru. Ljubav … Je li ovo ljubav …?

Suze mi teku niz lice u potocima. Plačem naglas. Ne mogu se smiriti … Osjećam oči onih koje sam maloprije sprdala.

Čujem bogoslužne pjesme, ali osjećam se kao da sam izvan svega ovoga. U intimnoj sam vezi sa Stvoriteljem kao da u hramu nema nikoga drugog. Samo on i ja. Udahnjuje svoju prisutnost u moju dušu poput oceana nježnosti za suhu, ispucalu zemlju. Ipak … Još, molim te … Želim da ovo iskustvo traje vječno. Stvarnije je i potresnije od svega što sam do sada doživjela.

Gledam križ na oltaru. To više nije komad drveta. Bog je toliko volio svijet da je dao svog Sina da spasi svijet njegovom smrću i uskrsnućem. I mene … Sva se istina upravo otkriva u meni.

Odlazim iz crkve. Prosinac je, nekoliko dana prije Božića. Još uvijek se tresem. Ne mogu govoriti. Znam da će se nešto promijeniti. Ne znam još da će se sve promijeniti …Milost – ogromna, nezaslužena, uskrsla …

Gledam ljude u crkvi: kad ustanu, kad kleknu. Ne znam ništa. Učim molitve. Trebam priručnik s uputama za krunicu. Sudjelujem u sljedećim euharistijama s molitvom za ozdravljenje, popraćenom suzama pročišćenja i dirljivom ljubavi koja se ne može izraziti riječima.

Boga želim više od svega. Duh Sveti s velikom nježnošću dodiruje moje srce, njegove rane i tamu. Liječi me, oslobađa i čisti. Želim priznati svoje grijehe.

Tjedan dana pripremam se za opću ispovijed. Molim Duha Svetoga za svjetlost i hrabrost. Zapišem nekoliko stranica. Dogovorim sastanak sa svećenikom za ispovijed – intervju. Govorim u jednom dahu, gotovo dva sata, bez pripremljenih nota. Izlazim lakai zbog svojih grijeha nakupljenih tijekom 23 godine. Rešetke u ispovjedaonici – jedine su koje vam daju slobodu.

Moja druga prva pričest. Srce mi želi iskočiti iz grudi, osjećam se kao da lebdim, osjećam nevjerojatnu toplinu i ljubav. Prihvaćam Tijelo Kristovo. Ni simbol, ni oblatna, ni brašno ni voda. Tijelo Kristovo. Živi i pravi Bog. Trudim se biti nježna i nježna. Ne želim ga posjeći, ozlijediti. To je sam Isus. Njegova se svjetlost suprotstavlja mojoj tami.

Nakon nekoliko tjedana počinjem imati poteškoća s primanjem svete pričesti. Doživljavam pravu borbu. Duhovno i tjelesno. Dok gutam Hostiju, nakon nekog vremena osjećam kako mi se vraća niz grlo. Rubovi su joj oštri i čini mi se da mi režu grlo. Inhibiram gag refleks. Ovaj osjećaj traje nekoliko sati.

Svaki dan isto … Prilazim Presvetom Tijelu sa strahom od onoga što će se dogoditi za trenutak, a istovremeno s velikom odlučnošću i željom. Kao da čujem unutarnje: “Izdrži!”

Noću se budim paraliziran. Ne mogu se pomaknuti. Osjećam strah i ogromnu težinu koja me opterećuje. Bojim se. Gušenje se s vremena na vrijeme ponavlja. Spavam s krunicom omotanom oko ruke. Osjećam prisutnost zlog duha kako hoda mojim krevetom. Palim blagoslovljene svijeće, molim se. Plamen se mreška kao da ga netko pokušava otpuhati.

Probudi me prasak. Slušam. Bojim se pomaknuti. Napokon ustajem u potrazi za izvorom buke. Velika drvena zdjela s jabukama, koja ima stalno mjesto na kuhinjskom ormariću, sada leži na podu u hodniku, kao i razbacano voće …

Doživljavam razne muke. Čujem kako u mom stanu reži pas. Nemam psa … Osjećam smrad pokvarenog mesa koji me prati nekoliko minuta i u trenu nestane. Kad uđem u auto, roji se zelenim mušicama, a prije nekoliko sati nije bilo niti jedne … Ponekad imam napadaje nekontrolirane ljutnje.

Idem k egzorcistu. Označavam s čime sam imala kontakt,- tu je gotovo sve. Nakon molitve doznajem da je to demonska muka.

Svećenik prepoznaje da me netko okružio usrdnom molitvom. Napokon, nitko se nije molio za mene … Odjednom se sjetim vremena kad sam imala četiri ili pet godina. Vidim baku Mariju kako leži na kraju svog života u krevetu. Uvijek s krunicom. “Moli za nas grešnike” …

Isuse moj … Daješ mi snagu i odlučnost da Te poželim. Čak i kad je tako teško. Tolike sam godine lutka u rukama zlog duha. Sada me pokušava zastrašiti, obeshrabriti, povratiti.

Demonske muke za mnoge su bile samo predmet pretjeranih horor filmova. Ne morate vjerovati u postojanje i djelovanje Sotone da bi on imao stvarni utjecaj na naš život. Bori se za svaku dušu …

Mogla bih pitati zašto je Bog dopustio da se to dogodi? Napokon, molila sam se svaki dan i svaki dan primala Njegovo Sveto tijelo. Promijenio sam svoj život. Gdje je bio? Bio je tik do mene. Kao uvijek. Kroz ovo iskustvo ojačalo je mene i moju vjeru. Pitao je koliko Ga želim. O tome hoću li biti vjerna i voljeti samo kad bude lako i ugodno ili kad moram i patiti i boriti se za nas.

Zli duh napada nijemo. Pripremam se za potvrdu. Marta Maria Faustina. Blizu mi je apostol Božjeg milosrđa.

Ulazim u karizmatičnu zajednicu. Molim za karizme. Jednog dana, kad uzmem Sveto pismo, u moje srce zavrišti Hvalospjev ljubavi . To je iskustvo tako snažno i živo … Božja Riječ je oštra poput mača.

Sram me je zapitati se, kako mogu reći da volim Boga kojeg ne mogu vidjeti a da ne volim čovjeka pored sebe. Molim se za najveću i najljepšu karizmu – ljubav.

Desetak, ponekad i nekoliko desetaka puta dnevno, ponavljam: “Uzmi mi srce od kamena, daj mi srce od mesa”. Želim voljeti, ali ne mogu. Usrdno se molim za ovu namjeru i postim.

Jednog dana, klečeći pred slikom Milosrdnog Isusa, obnavljam svoju namjeru: “Isuse, toliko te želim vidjeti u svakoj osobi”. U ovom trenutku vidim kako se lice sa slike mijenja, pokazujući svakakva lica muškaraca i žena, ljudi u najboljim godinama i stare ljude. Čujem unutarnji, vrlo jasan i nježan glas: “Neće ti nedostajati moje milosti, ” – svjedočanstvo je 33 godišnje djevojke Marta Przybyle kojoj se ubrzo život drastično promjenio. I dok je cijeli život kako sama svjedoči mrzila stare ljude, sada ju Isus vodi u hospicij gdje ga susreće u pogledima starih i nemoćnih. Mijenja im pelene, kupa ih, uveseljava i upoznaje svojega Boga. Upoznaje ljubav, upoznaje milosrđe. Danas živi novim životom, ide dva puta tjedno na svetu ispovijed i svakodnevno na svetu Euharistiju, a svjedoči za milujciesie.pl

Sve zbog molitve njene bake,  jednog odazaiva i jednog pogleda na malu bijelu hostiju!”

Hvala ti Isuse, velik si!