Moćni Sotona snažno prisutan u Crkvi i hrvatskom društvu

Sotona, hebrejski satan, napasnik, protivnik, u Bibliji je naziv za đavla. Rabi se kao opći pojam i kao uosobljena sila zla, Zli. Protivnik je Božjeg nauma, protivnik Krista i kršćana. U Starom zavjetu iskušava Joba, u Novom zavjetu iskušava Isusa na početku njegova javnog djelovanja. Prema kršćanskoj demonologiji, Sotona je anđeo koji se iz oholosti pobunio protiv Boga te bio poražen i odbačen od Boga. U Bibliji se naziva još imenima: đavao, zloduh, demon, Levijatan, Belial, Antikrist. Nastaje naše osobno pitanje: „Postoji li danas Sotona, postoje li zle sile, demoni, zlodusi ili đavao, kako ga mi Hrvati najčešće imenujemo?“ Postoji jedna uzrečica u mome kraju: „Ako si čovjek sam ne nađe posla, vrag će ga zaposliti“. Možemo reći da je ta uzrečica u hrvatskom puku prisutna i da pokazuje kako sasvim priprosti ljudi vjeruju u njegovo postojanje. Što je s Crkvom kao zajednicom vjerujućih? I ona tvrdi da postoji Sotona, đavao i da o njegovu postojanju imamo sigurne dokaze u Bibliji. Crkva je zajednica vjernika koja je stalno na putu, u hodu.

Ona nije samo hijerarhijska stvarnost, nego zajednica svih krštenika na jednom životnom prostoru. Sjećam se kao da je bilo jučer. Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić rekao nam je, a bio sam jednom prilikom s njim na duhovnim vježbama u Opatiji: „Najveći problem današnjeg vremena je što čovjek današnjice ne raspoznaje što je grijeh“. Što je kardinal Kuharić time želio reći? Htio je reći da smo toliko otupjeli svoju savjest da smo postali kamena srca, te ono što je grijeh ne zovemo grijehom, ne prepoznajemo kao grijeh. Ako dalje analiziramo, onda ne poznajemo ni Začetnika grijeha, Sotonu, ni djela njegova. Nekada su pučki misionari mnogo govorili, vodeći misije po župama, o tome što je grijeh, i sasvim su konkretno govorili, iz životnih primjera, o tome gdje je prisutan đavao. Govor o Sotoni poslije II. vatikanskog koncila nekako je smanjen, ne govori se previše o zlu ni o Začetniku svega zla, o otpalom anđelu. Više se govori uopćeno o zlu kao takvom, ali, po mome mišljenju, premalo o tome gdje ga možemo prepoznati u Crkvi, među svim članovima Crkve i u društvu u cjelini. Na Drugom vatikanskom koncilu jasno je rečeno „da treba prepoznavati znakove vremena“. A to znači da treba vidjeti dobro i zlo, djela Božja i Sotonska djela.

Zato je vrlo dobro u jednoj maloj kolumni pokojni don Živko Kustić rekao: „Danas propovjednik u jednoj ruci mora imati Bibliju, a u drugoj ruci dnevne novine“. Što to znači? Propovijed biskupa, propovijed svakog svećenika treba biti konkretna, mora biti aktualna. Ne nekakva strogo egzegetska ni „diplomatična“, s mnogo riječi, a malo poruka za svagdašnji život. Divim se papi emeritusu Benediktu XVI. On je jasno bez straha rekao: „Crkva je brod koji pušta na sve strane“. To je realnost. Nije mislio samo na Rimsku biskupiju, nego na sveopću Crkvu. Vrlo je dobro uočio te hrabro u svojim porukama i intervjuima analizirao da Crkva na jednoj strani zemaljske kugle stagnira, a na drugome se kraju budi i raste. Ondje gdje stagnira ima mnogo problema i grijeha u samoj Crkvi. Rekao bi blagopokojni kardinal Franjo Kuharić da je zlo biti u grijehu i ne prepoznati to. Kako bismo onda prepoznali prisutnost Sotone oko nas, i njegovu neprekidnu aktivnost? Za dobro poznavanje načina na koje Sotona djeluje u naše vrijeme ključna je, po mome sudu, knjiga Ispovijest palog anđela. Knjiga je objavljena u Beogradu, na srpskom.

Po toj knjizi, cilj je pokazati i iznijeti ono najvažnije o Stvoritelju i Sotoni. Kaže se da je „pakao popločen dobrim namjerama“. Knjigu Ispovijest palog anđela preporučujem da pročitaju svećenici, roditelji, odgojitelji, novinari, političari i svi ostali. Ona piše o moralu i nemoralnosti, i raznim drugim temama. Kada piše o moralu, kaže pali anđeo: „Ako budeš postao moralan, ismijavat će te ljudi koji su nemoralni. Vidiš, ovakve stvari bez moje umiješanosti gube smisao“ (str. 93). Sotona uživa u svojim uspjesima, u činjenicama da se zlo pod njegovom kontrolom širi među ljudima: „Moja su načela osmišljena tako da meni priušte najveće moguće zadovoljstvo – ljudsku patnju. Hranim se ljudskom patnjom“ (str. 94). A mi se često pitamo što zlo i demonska energija znače Sotoni. Znače mu to da je čovjeka odvukao od Boga i natovario mu bespotrebnu patnju, koje ne bi bilo da je ostao čvrsto uz Boga. Đavao je gospodar laži, djeluje podmuklo, ne može ga se lako otkriti, njega ni njegovo djelovanje. Što mu je krajnji cilj? Cilj mu je upropastiti ljude, obitelji i Crkvu: „Svaki trenutak tvoga života ispunjen je nečim što sam JA osmislio da bih te upropastio. Da bih te naveo da patiš. Da budeš nesretan. Da zaboraviš na Stvoritelja i ono što on želi od tebe“ (str. 95). Vrlo je jasan njegov cilj izrečen u prethodnoj rečenici. Želi čovjeka udaljiti od Boga pa čovjek tada postaje njegovo vlasništvo, koje će odvesti u propast.

A u propast može brzo odvesti one vjernike koji se ne mole, one za koje sakramenti malo znače, one koji ne čitaju Bibliju ni nikakvo duhovno štivo, ne rastu duhovno u svojoj vjeri. Takvi su njemu najdraži i najbrži plijen: „Ovdje postoje dvije skupine ljudi. Oni koji ne čitaju Bibliju, nego samo slušaju ono što se iz nje iznosi, i oni koji čitaju Bibliju. Ova prva skupina posebno mi je privlačna. To je skupina ljudi pomoću koje mogu širiti najraznovrsnije zablude o Stvoritelju“ (str. 97). Đavao je taj koji šapće, koji sugerira. Zato narod zna reći: „Kao da me sam vrag nagovorio da napravim taj životni potez“. Ima nešto u tome. Vrag ne natjerava svoga „klijenta“, on mu šapće u dušu, u savjest, u um. On se zna izvlačiti u stilu „nisam ja kriv“: „A ja ti sugeriram da piješ opojna pića i da voziš prebrzo – ti odlučuješ koga ćeš poslušati. Mene ili Stvoritelja“ (str. 97). Sotona je duboko svjestan nemorala opisanog u Bibliji, koji je Bog kaznio narod općim potopom, svjestan je nemorala u Sodomi i Gomori. Zna da je za taj nemoral stigla Božja kazna. On svojim djelovanjem ima cilj ponižavati čovjeka, čitavu ljudsku vrstu.

Želi ga poniziti do ispod razine razumne životinje, uništiti ga potpuno, postupno ili odjednom. Važno mu je raditi djelotvorno, uspjeti, ne izgubiti nijednu bitku s onima koji su slabe vjere i slabi molitelji: „Ne samo što sam uspio izopačiti spolni odnos muškarca i žene, nego sam ih nadahnjivao da to čine s pripadnicima istog spola. Pa čak da to čine i sa životinjama.“ Takvu je rabotu Sotona radio u biblijsko vrijeme, stoljećima prije rođenja Isusa Krista. Ta njegova podla djelatnost, iskrivljavanje židovske i kasnije kršćanske moralnosti, vrlo je stara, nije novijeg datuma, nije plod djelovanja u 19. ili 20. stoljeću. Kako mu je to uspjelo? On tvrdi da mu je to uspjelo tako što je ljubav zamijenio požudom. Tako je, umjesto morala, stvorio nemoral. Od čovjeka koji se prepusti samo požudi vrag može učiniti što god hoće.

Brak: Kada je u pitanju brak, učinio je samo jednim potezom veliko zlo. Znao je dobro, a i danas dobro zna, što treba ubaciti među supružnike. Sotona je svjestan što će najbrže razoriti bračnu zajednicu koja nije oslonjena na Boga ni na vjeru u Isusa Krista: „Sebičnost! To je bilo trajno rješenje. Poticao sam ljude da prije svega misle na sebe. Na svoju dobrobit. Na svoje zadovoljstvo. Tako da zbog toga čak i zakidaju jedno drugo. Što sam više u tome uspijevao, to je sve više nestajalo i poštovanja prema bračnom drugu. Zatim je i nestajalo ljubavi“ (str. 102). A mi se danas iščuđujemo i pitamo zašto je toliko razvoda u Hrvatskoj ili općenito u svijetu. Razlog je vrlo jednostavan – djecu i mlade roditelji i cijeli odgojni sustav premalo uče altruizmu, životu za druge, životu za drugog, za roditelje, za bračnog druga, za Crkvu, za narod. Ako nekoga učiš altruizmu, kažu ti da si lud ili „Prvo je Bog sebi bradu stvorio“. Jak osobni ego i egocentrizam u Hrvatskoj su jako uočljivi. U tome su nam „divan“ primjer političari. Oni misle samo za sebe, zaljubljeni su u svoju stranku i karijeru. Egocentrizma ima i u vjerničkom puku. Osobno sam to doživio kada sam čuo rečenicu: „A kaj bum ja pomagal karitativno druge, taj novac ide u druge ruke, ne siromašnima“. Uvijek neki nađu izgovor da ne budu darežljivi. Da se to ne bi događalo, bilo bi potrebno biti blizu Stvoritelju, kleknuti do nogu Isusovih. Tada vrag nema uspjeha, ne može učiniti ništa.

Pitanje čovjekove spolnosti: Kako se kaže, „I tu vrag ima svoje prste“. Ne miruje otkako je postao otpali anđeo. Nastoji i želi promijeniti Božji naum i smisao spolnosti: „Od samih početaka ljude sam uspio navesti na to da ispunjenje svojih požuda nalaze u spolnim odnosima s istim spolom. Homoseksualnost sam uspio, kao najsramotniji oblik spolne zajednice, održati do danas“ (str. 105). Mi se danas čudimo odakle rodna ideologija kao moguće i stvarno zlo. Ta ideologija dolazi od onih koji žive veze nemaju s naravnim i kršćanskim moralom. Dolazi od onih „svjetskih mafijaša, novog svjetskog poretka“, kojima nije cilj obitelj, narod, nacionalna država, nego raspad svega toga i svih moralnih ograda. Ne postoji više muško i žensko! U putovnicama će uskoro pisati: gay, transvestit, lezbijka, i još dvadesetak naziva spolne orijentacije. Katolik ne može podupirati takva rješenja. Postoje zemlje koje imaju takve putovnice, gdje, umjesto muško žensko, piše spolna orijentacija iliti rod. Rodna ideologija jest sramota za ljudsko dostojanstvo, za svaku državu koja ju je ili će je usvojiti. Iza nje stoji sam Sotona. Time Sotona ponižava čovjeka kao Božje stvorenje i spušta ga ispod razine nerazumne životinje.

Čovjek nije više „Animal rationale“, nego obična životinja bez pameti. „Zato ćeš danas krajnje nemoralne muškarce i žene čuti kako govore da su i oni vjerni Stvoritelju. Homoseksualac – vjeran Stvoritelju. Porno glumica – vjerna Stvoritelju. Svingeri – vjernici – vjerni Stvoritelju. Svi idu u crkvu. Uživam nanositi Stvoritelju ovakvu sramotu“ (str. 105). Pitam sebe i vas, ne stoji li sam Sotona iza propagatora rodne ideologije? Nisu li to antikršćanski potezi, potezi kojima je cilj uništiti Crkvu, narode, obitelj, sreću pojedinca i normalnu spolnost? Mogu li propagatori te ideologije ići u crkvu? Što će im Crkva? Daleko su od Boga. Preziru Stvoritelja, a htjeli bi biti u njegovoj blizini. Apsurd. Mnogi govore da su homoseksualci u redu, da su i oni ljudi, a uopće im nije stalo do njih kao ljudi. Licemjerje!

Televizija: I ovdje Sotona ima što reći. On je pobornik televizije i raznih filmova. S globalizacijom svijet je postao „selo“, svi sve znaju, svi sve vide, informacije brzo kolaju pomoću televizije, raznih televizijskih kuća. Sve nam je kao na dlanu. Sjedi, legni i gledaj. Sotona kaže: „Najjači medij pomoću kojega ću pokoriti cijelu zemlju jest upravo televizija. Nitko njezinom utjecaju ne može pobjeći. Posredstvom nje najbrže iskorjenjujem savjest u svakom području tvoga života. Ni ne shvaćaš koliko si zapleten u tu moju mrežu“ (str. 108). Nemoralnost na televiziji prikazuje se kao nešto normalno. Ako se velik broj ljudi tako ponaša, onda to nije nemoralnost, nego moralnost. Tako misle mnogi i tako sebe i druge varaju. To je demonska podvala, „inverzija vrednota“. Ljude, ženu treba poniziti do kraja pornoindustrijom i pornografijom: „Osmislio sam da se nemoral najgore vrste komercijalizira, da se od toga napravi čitava industrija. Služim se najutjecajnijim medijima: televizijom i novinama. U novije vrijeme i internetom“ (str. 108). Zar nije i to istina izrečena iz usta Sotone, protivnika Božjeg nauma s čovjekom, protivnika svakoga čovjeka koji postaje ovisnik o televiziji, lošim novinama i nemoralnim sadržajima na internetu? Sam vrag ljude uvjerava kako se s pornografijom mogu poboljšati odnosi u braku. Takvi jadnici misle da se brak svodi samo na spolni odnos, te da će se onda supružnici u svemu ostalom slagati.

To je velika đavolska podvala. Sotona, uz pomoć snažne ponude požude, stvara okove oko takvih ljudi i veže ih uza se. Stvoritelj, Isus Krist ostaju postrani, ne trebaju takvima. Sotona, u knjizi Ispovijest palog anđela, jasno kaže: „Zasluge pripadaju meni, ali odgovornost pred Stvoriteljem leži na tebi. Imao si izbor, ali si odabrao ono što sam ti JA ponudio“ (str. 110). Često se u hrvatskom društvu čudimo odakle nasilje. Kako to da su već djeca nasilna? Da uživaju u tučnjavama, i to snimaju mobitelom i dijele međusobno? Odakle takvo što? Zgražamo se nad okrutnim ubojstvima žena, nevjenčanih supruga, samoubojstvima počinitelja zločina. Čudom se čudimo i pitamo se kako je to moguće. Zar se čovjek nije humanizirao? Zar ne vrijedi odgoj ili društvo? U čemu je problem? Zašto nasilje na stadionima, presretanje protivničkih navijača, bezobzirna tučnjava, razbijanje svega što se nađe na putu? Što je iza toga? Tko je te mlade ljude tako „nabrijao“, da su takvi? Kakva je to generacija? Kada smo mi bili mladi, nije bilo tako. Takva i slična razmišljanja raspredaju se po obiteljima i kafićima. Odgojitelji u školskom sustavu postaju zabrinuti. Ne usude se takve mlade voditi ni na kakav izlet.

Ako ih vode strahuju, noću stražare, boje se za njih jer su odgovorni za njih. A Sotona jasno kaže: „JA oblikujem ‘tvoje’ stajalište. Uglavnom, putem televizije gotovo da i nije problem nametnuti takvu krajnost kao što je nasilje“ (str. 111). Već djeca uživaju u gledanju nasilja, najokrutnijih crtića. Čemu se onda čudimo? Zašto se mnogi toliko pitaju odakle nasilje? Nasilje i sam vrag, demonske sile, djeluju preko takve loše filmske industrije. Kakva je budućnost te djece, koja već kao malena uživaju u nasilju? Što očekujemo od njih? Kako će voditi obitelji, svoju tvrtku, grad, zemlju? Vjerojatno nasiljem. Sotona je uspio u 21. stoljeću. Odvojio je i odvaja ljudsku ispravnu kršćansku duhovnost od svakodnevnog života. Čovjek robuje materijalnome, što vodi u propast. Gdje je rješenje? Rješenje za vjernike glasi: „Sve to vidim, i znam da je tako. Vratit ćemo se Bogu, ja i moja djeca. Isus je moj Put, Istina i Život. Crkva je za mene najbolja odgojiteljica, ne samo po hijerarhiji, jer i ona je slaba, nego po osobnom životu i svjedočanstvu pravih vjernika, dobrih svećenika, biskupa i kardinala.“ Neka nam u svemu pomognu Bog i zagovor Blažene Djevice Marije.