Kako razumjeti strah od karizmatika i Karizmatske obnove? (2. dio)

Autor: Valerija Poljak

Nigdje se na tim susretima ne može čuti nijedna kritika za svećenike ili biskupe, samo molitva za njih, molitva za sva duhovna zvanja jer velika je potreba za njima. Znam da se ne radi službeno ni o kakvoj ilegali, Karizmatska obnova unutar Katoličke crkve ima bezrezervnu potporu pape Franje, kao i njegovih prethodnika, ali kod nas to kao da je sve nešto „neslužbeno“, „poluilegalno“.

Iz Zagreba putuje pet autobusa za nekakav Šurkovac, umjesto da „taj Šurkovac dođe k nama“. Iz Dubrovnika dolazi 6 autobusa, itd… Ne mogu ulaziti duboko u tu temu, naši biskupi znaju svoje razloge. Mogu se samo kao vjernica malo požaliti i zapitati se čega se boje? Možda „čudaštva“, “sektaštva“, „otpadništva“? Molitve za oslobođenje? Znam da se neki svećenici po tom pitanju boje i vlastite sjene, ako smijem primijetiti, jer nisu odobravali čak ni duhovne obnove koje je vodio pokojni  fra Zvjezdan Linić. Govorit ću samo u svoje ime i ime onih vjernika koji će i dalje hrliti na mjesta gdje se događa izljev Duha svetoga i nagađati da se možda boje glasne pjesme, slavljena, podignutih ruku, jer mi kao narod njegujemo tradicionalan, tihi način pobožnosti, nismo navikli na toliko ushićenja i slavlja. Nismo navikli čuti kako netko glasno jeca dok teče molitva. A ipak, Biblija je prepuna pjesme i slavljenja Boga. Ne vidim nikakva razloga za strah od tobožnjeg „otpadništva“, ljudi su nakon duhovnih obnova kao nikad do tad čvrsto u svojoj katoličkoj vjeri i svojoj Crkvi, mnogi su se izgubljeni vratili sakramentima i Euharistiji, nikad jače i vjernije.

Treba li se onda bojati  Pedesetnice, izljeva Duha Svetoga, koji se događa po Kristovom obećanju da će nam poslati duha Branitelja? Ni tu ne vidim opravdana razloga. Pedesetnica je sami temelj naše Crkve. Da nije bilo siline izljeva Duha Svetoga nad apostole pedeset dana po Isusovu  uskrsnuću, što bi bilo od apostola i od Crkve? Tko su do tada bili apostoli? Slijedili su Isusa, ali su zapravo bili jadni, uplašeni ljudi koji su se bojali Židova, krili su se iza zatvorenih vrata, zajedno molili i čekali da im Isus pošalje Duha, Duha Branitelja koji im jedino može dati snagu za svjedočenje i evangelizaciju. A onda, odjednom, ti isti, dotad bojažljivi i nesigurni, postadoše proroci, krenuše propovijedati, ozdravljati, zle duhove izgoniti. Odmah nakon izljeva Duha Svetoga, Petar je zagrmio proročkim glasom pred tri tisuće ljudi i svi su se obratili. I više se ničega i nikoga nisu bojali. Cijela je rana crkva molila i primala darove Duha Svetoga, svi su sveci po tom istom Duhu i u Isusovo ime kroz cijelu povijest Crkve, kroz stoljeća, ozdravljali ljude i činila čudesa. Zar i nama danas taj isti Duh nije potreban? Koja je naša snaga bez njega? Drhtimo na svaku napast, padamo pod svakim teretom. Po tom se Duhu događaju ozdravljenja u Isusovo ime i svaka druga čudesa. To se događa danas. Naša je Crkva mjesto čudesa od samog svog početka do danas. Naša je Crkva po svojoj prirodi crkva čudesa. Zašto se onda bojimo čudesa u Crkvi kad nam u isto vrijeme narod otimaju čudaci,“ proročice“, „vidovnjaci“, lažni iscjelitelji  koji svoje varke predstavljaju kao čudesa?

Prepuni su TV ekrani majstora tarota, horoskopa, proricatelja sudbine, svih mogućih „liječnika i čudotvoraca“. Reklamiraju se tečajevi svega i svačega, naši mladi po internetu čitaju  stranice brojnih „prosvjetitelja“, „duhovnih učitelja“, primjenjuju ezoterijske i spiritističke metode navodnog prosvjetljenja i „uzdizanja na viša stanja svijesti“. A mi se bojimo snage Duha Svetoga unutar vlastite crkve? Bojimo se čuda ozdravljenja u Isusovo ime, dok oni drugi sasvim nesmetano rade, samo u ime sasvim suprotne  duhovne sile. Žao mi je bilo gledati tu masu naroda koja mora dolaziti u Šurkovac, a silno su željni da više toga nađu u Hrvatskoj. Kako to da mi na molitvu za zdravlje i iscjeljenje moramo dolaziti u neko malo bosansko selo, nema tu logike, pomislih. A  onda mi sinu da Božja logika nema nikakve veze s mojom, ljudskom logikom. Naš Bog ne bira velika mjesta ni „velike“ ljude. Nije se rodio u bogatoj kući u Jeruzalemu nego kao puki siromah u štalici pored Betlehema. Nisu mu roditelji bili velikaši nego sirotinja. Ni ukazanja Blažene Djevice Marije nisu se dogodila u katedrali Notre Dame, da im svjedoči cijeli veliki Pariz, ni na Trgu Svetog Petra u Rimu, da zabljesne u svim medijima. Isusova i naša Majka dolazi u najjadnija seoca, k pastirima u Fatimu, u Lurd, tamo gdje će svi sumnjati u izjave djece, proglasiti ih lažljivcima. Dolazi u Međugorje, mjesto za koje ranije isto nitko nije čuo… Bog voli malene ljude i malena mjesta. Kako sam samo krivo zaključila da je Šurkovac „Bogu iza nogu“!  O, ne, tamo smo blizu Bogu. Nema tog čovjeka ni mjesta koje je Bogu iza nogu, svi smo mi, a najviše oni najmanji, svugdje i vazda pred njegovim očima.

Kraj.

 

Autor:Valerija Poljak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.