VLČ. VINKO PILIĆ: Ilijin pad ili kako nas Bog želi malene!

Autor: vlč. Vinko Pilić

I mi nekad mislimo, nakon nekih podviga i uspjeha na "njivi Gospodnjoj" da smo važni, da smo netko. Ali tada se nerijetko događa da padnemo na dno

1 Kor 19,4-8

U one dane: Ode Ilija dan hoda u pustinju. Stigavši onamo sjede pod jednu žuku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.

Prorok Ilija je čudesno nadvladao Baalove svećenike na gori Karmel. Na njegovu skrušenu molitvu Bog je odgovorio vatrom koja je progutala žrtvu poljanicu i drva. Zatim je pobio četiri stotine i pedeset Baalovih svećenika. Supruga kralja izraelskog Ahaba Izabela je Iliji zaprijetila smrću pod zakletvom. Ilija se uplašio i pobjegao. Ilija bježi svjestan da se nije pouzdao u pomoć Božju i zaštitu.

Stoga je zaželio umrijeti te je rekao: “Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” Ilija je odjednom shvatio da je slab i nemoćan. Mislio je da je netko kad je po uslišanoj molitvi Jahve odgovorio ognjem i spalio sve. Naprotiv, njegov bijeg pred ženom mu otvara oči srca da uvidi da se ne pouzdaje u milost Božju. On se ne može pomiriti s vlastitom slabošću i zato bježi u san. Ta ga okolnost upozorava da bude ponizan, tj. da iskreno prizna istinu o sebi. On je donekle sam jer se tako slab ne usudi razgovarati s Bogom. Zato Bog djeluje: šalje svog anđela da ga probudi i pribavlja mu hranu. Bog vidi da Ilija dalje ne može. Nudi mu okrepu i šalje ga na put. On ga voli takvim kakav on jest. Upravo to omogućuje Iliji da krene na dug, četrdestodnevni put do gore Horeba.

I mi ponekad mislimo, naročito nakon nekih podviga i uspjeha na “njivi Gospodnjoj” da smo važni, da smo netko. Ali tada se nerijetko događa da padnemo na dno. Zavaravamo sebe, ali nam neki događaji otvaraju srce da uvidimo svu svoju malenost i nepouzdanost. Ali, Bog nas upravo želi malenima i nepouzdanima. U takva srca on može ući i djelovati. Ta naša iskustva su doista dragocjena.

Tako mi postajemo bolji, sigurniji i pouzdaniji. Zato je Ilija na Horebu nakon susreta s Bogom dobio važnije zadatke. I postao je uistinu velik. Nije se zadovoljio malim. Stoga ga vidimo na Brdu preobraženja s Mojsijem uz Isusa. A i uzdignut je na nebo u ognjenim kolima ne okusivši, prema Drugoj knjizi o Kraljevima, smrt.

Misli se, u današnjem evanđeoskom ulomku, ponekad da su Židovi u pravu kad kažu kako Isus može tvrditi da je sišao s neba, a sin je Josipov i poznaju mu oca i majku. Ipak Isus im kaže: “Ne mrmljajte među sobom!” Te riječi sjećaju na izraelski narod u pustinji koji je uvijek protestirao protiv Boga. Takvi su i Židovi koji se suprotstavljaju Isusu. Oni u Isusu ne žele vidjeti Sina Božjega, stalo im je samo do kruha koji je Isus umnožio i kojim su se nasitili. Zavidni su Isusu jer je on po njihovom mišljenju uobičajni čovjek, jedan od njih. Oni prosuđuju po vanjštini i ne vide srce Sina Božjeg, ne vide nutrinu Sina. Židovi se bore za sebe, za svoj interes i zato ne vide bit istine: nutrinu, tj. srce i dubinu Sina Božjega. Ipak nisu sami jer u Sinu Božjem naziru neprijatelja kojega će osuditi u konačnici. Oni se daju voditi Sotonom, neprijateljem čovjeka i Boga. Nisu sami jer mrze Sina Božjega uz pomoć Sotone. Također mrze i sve one koji prihvaćaju i vole Sina Božjega. U današnjem tekstu to nije toliko očigledno, ali u osmom poglavlju Ivanova Evanđelja Isus upravo Židovima odlučno i izrijekom kaže: “Zaš: moje besjede ne razumijete? Zato što niste kadri slušati moju riječ Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. Or. bijaše čovjekoubojica od početka” (*Iv 8,43-44*).




Zar Isusovo čudesno umnoženje kruha čemu su bili svjedcv nije bio dovoljan razlog da mu povjeruju. Ta Isus je ozdravljao bolesne, oslobađao opsjednute Sotonom, uskrisivao mrtve, oprašta grešnicima i činio mnoga druga čudesa.

Ipak mu nisu povjerovali. Sam Isus se poziva na svoja djela: “Djela što ih ja činim u ime Oca svoga, ona svjedoče za mene – vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca.” (*Iv 10,25-26)*. A maleni su povjerovali daje Isus Sin Božji i primili ga kao kruh života. Primili su srce Sina i zato već žive život vječni. Amen!




Autor:vlč. Vinko Pilić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.