dnevno.hr

Vijesti iz Međugorja

Autor: Sestra Emmanuel

Muškarac kojeg nikad nisam srela, uzeo me je za ruku vrlo nježno i poveo me kroz mnoštvo ljudi u crkvi. Nisam imala osjećaj da ih guram. Naprotiv, osjećala sam kao da se prostor rastvara i da prolazimo mirno među njima. Odveo me je do oltarskih stepenica i postavio me je točno ispred svećenika koji je baš tada započinjao misu. Potom je iznenada iščeznuo.

Dana 2. listopada 2012. Mirjana je imala svoje mjesečno ukazanje kod Plavoga križa usred mnoštva vjernika! Nakon ukazanja Mirjana nam je prenijela sljedeću poruku: „Draga djeco! Pozivam vas i dolazim među vas jer vas trebam. Trebam apostole čista srca. Molim se, a molite i vi da vas Duh Sveti osposobi i vodi, da vas prosvijetli i ispuni ljubavlju i poniznošću. Molite se da vas ispuni milošću i milosrđem. Tek ćete me onda razumjeti, djeco moja. Tek ćete onda razumjeti moju bol zbog onih koji nisu upoznali ljubav Božju. Tad ćete mi moći pomoći. Bit ćete moje svjetlonoše ljubavi Božje. Osvjetljavat ćete put onima kojima su darovane oči ali ne žele vidjeti. Ja želim da sva moja djeca vide moga Sina. Ja želim da sva moja djeca dožive kraljevstvo Njegovo. Ponovno vas pozivam i molim da se molite za one koje je moj Sin pozvao. Hvala Vam.“

K Isusu po Mariji. Janet, irska hodočasnica puna radosti ispričala mi je sljedeću priču: „Bila sam katolkinja od rođenja. Išla sam na misu svake nedjelje, ali samo iz navike. Moj suprug nije bio katolik – u stvari, bio je Hindus, ali smo zajednički odlučili da ćemo odgajati svoje troje djece kao katolike, što znači da sam ih svake nedjelje vodila na misu, upisala ih u katoličke škole, itd. Mislila sam da je to sve što sam bila dužna učiniti. Nikada nisam s njima molila niti sam ih poučavala o Bogu! Zapravo sam površno prakticirala svoju vjeru, ne živeći je u svom srcu. K tomu, jedan kršćanin mi je rekao da Isus nije prisutan u hostiji i da je smiješno vjerovati u njegovu stvarnu prisutnost, tako da se u mene uvukla sumnja. Tijekom mise sam o svemu razmišljala samo ne o Bogu i čekala sam da misa završi jer mi je bilo dosadno. Jedna moja jako dobra prijateljica često je odlazila u Međugorje. Uporno me je molila: 'Pođi sa mnom u Međugorje!' Na koncu sam pristala, iako sam u sebi bila protiv. U grupi nas je bilo šest prijateljica. Što se mene tiče, za mene je to trebao biti ženski provod uživanja na suncu i u prirodi uz ugodno prijateljsko čavrljanje. Uopće nisam ni pomislila da bi molitva bila na mom dnevnom redu. Bilo je to u svibnju 1997. godine. Prvi dani su protjecali kao što sam planirala. Uživala sam u hrani, svježem zraku, suncu, a čak sam svakodnevno išla i na misu. Pomislila sam: 'To je dobro!' Trećega dana pošli smo s Johnom, našim irskim vodičem, u starom, drndavom kombiju na misu koju je slavio fra Zovko u Širokom Brijegu, gdje je 30 franjevaca mučki ubijeno tijekom Drugog svjetskog rata. Tamo je velika crkva koja se brzo punila ljudima, ali ja sam ostala vani na suncu brbljajući s prijateljicama. Prije samog početka mise, crkva je bila dupkom puna. Sve klupe su bile zauzete, a crkvene lađe prepune ljudi i nitko se nije mogao ni pomaknuti. I upravo se tada dogodilo najveće iznenađenje!

Muškarac kojeg nikad nisam srela, uzeo me je za ruku vrlo nježno i poveo me kroz mnoštvo ljudi u crkvi. Nisam imala osjećaj da ih guram. Naprotiv, osjećala sam kao da se prostor rastvara i da prolazimo mirno među njima. Odveo me je do oltarskih stepenica i postavio me je točno ispred svećenika koji je baš tada započinjao misu. Potom je iznenada iščeznuo. Imala sam najbolje mjesto! Imala sam najnadnaravniji, ali smiren osjećaj kao da je sve to normalno.

Ničega se ne sjećam što se odvijalo tijekom mise sve dok svećenik nije podigao hostiju u trenutku posvećenja. Gledala sam kako se hostija jako uvećala i Gospodin Isus se u njoj pojavio živ. Gledao je prema gore. Od toga trenutka nadalje čitav moj život se promijenio. Nisam prestajala plakati preostalo vrijeme mog boravka u Međugorju. Kad sam se vratila kući, stekla sam naviku svakodnevnog odlaska na misu. Crpila sam svu svoju snagu i radost iz nje. Isus je postao moja osnovna hrana. Moj muž Hindus s poštovanjem je saslušao moje svjedočenje, ali unatoč velike promjene koja se dogodila u meni, činilo se da ga to nije dotaknulo. Štoviše, nikad nisam ni pokušala da ga uvjerim da dijeli moju vjeru, kao što je na jednak način i on meni dopuštao da slobodno prakticiram svoju. Puno sam se molila za njega. Nekoliko godina kasnije, dok sam se jednoga dana spremala na misu, jednostavno mi je rekao: 'Idem s tobom!' I da dugu priču skratim, on se krstio u Katoličkoj crkvi i sada smo sjedinjeni u istoj vjeri. Vrlo često pomislim kako bi bilo prekrasno da mogu svoj život početi ispočetka i tako provesti svoje mladenačke godine s Isusom! Ne mogu prežaliti izgubljeno vrijeme i jako se sramim što nisam uvijek vjerovala! Ali sada si ne dopuštam da prođe ijedan dan a da ne zahvalim Bogu što mi se objavio. Svakodnevno molim za mlake katolike! Molim Mariju, našu Majku da dotakne mnoge, mnoge duše i privede ih živom Isusu!“

Dopustite mi da dodam još nešto. Radost koja isijava iz Janet rekla mi je više o Isusu nego njezina priča o obraćenju!


Započela je godina vjere. Divnog li nadahnuća koje dolazi od našeg Pape! Uzimajući u obzir duhovnu zbrku u današnjem svijetu i žeđ ljudi za čvrstom istinom, hitno trebamo iznova otkriti istinske temelje naše vjere!

Blažena Djevica Marija nas poziva „da imamo jaku vjeru“. Zašto je naša vjera tako važna? Ljudi često kažu: „Vjerujem, ali ne prakticiram“ (vidi P.S.1). Ljudi samo brkaju vjeru sa znanjem. Ako znam da Bog postoji, u redu – to je već dobra misao, ali ona me ne čini vjernikom! Zlodusi, isto kao i anđeli, također znaju da Bog postoji. Sotonist prepoznaje posvećenu od neposvećene hostije, ali nijedan od njih ne sumnja u stvarnu Isusovu Prisutnost u euharistiji. Hebrejska riječ za VJERU u Bibliji je Emouna, što znači prianjanje. (Riječ 'Amen' proizlazi iz nje). Ako kažem: „Vjerujem u Isusa“ (Ani Ma'amin), to znači da prianjam uz Isusa. On i ja smo nerazdvojivi. Potpuno smo povezani. Ja sam jedno s Njim, ja sam s Njim gdje god se On nalazio, kamogod On išao. Ja ne mogu vjerovati u Isusa i ne nastojati da živim evanđelje. To bi značilo odvajati Isusa od Njegove Riječi. Nemoguće, On je Živa Riječ! (Vidi P.S.2). Poziv pape Benedikta XVI veličanstveno je uporište za sve nas, posebice usred kušnje vjere kroz koju Crkva prolazi po mnogim njezinim članovima. Slijedimo nadahnute upute Svetog Oca i izbjeći ćemo relativizam koji nas iscrpljuje. Bit ćemo sačuvani od vala New Agea koji nas želi uroniti u obmanu vjerovanja 'a la card' (po narudžbi), nepovezanih s Utjelovljenjem i osobom Isusa Krista.

U Međugorju nas Marija ponovno povezuje! Hodočasnici govore o svom duhovnom traganju, te postavljaju temeljna pitanja o vjeri, jer čuju svakojake verzije i zbunjeni su. Katekizam Katoličke Crkve se još uvijek ne čita u svakom domu! (Radi se o prijeko potrebnoj knjizi za Godinu vjere!) Primjećujem da često ljudima trebam samo reći: „Gospa kaže…“ da bi oni u sebi bili uvjereni i nastojali prihvatiti određeni stavak vjere Crkve. Na primjer, New Age uči o mogućnosti reinkarnacije poslije smrti. Neki su katolici prionuli uz to vjerovanje, iako je ono suprotno nauku Crkve. U Međugorju je Marija bila vrlo jasna, ponavljajući nauk Crkve: „Reinkarnacija ne postoji“ – rekla je Vicki – „budući da poslije smrti dolazi vječnost. Pogrešno je poučavati ljude da se čovjek može roditi nekoliko puta na Zemlji.“ Zahvalimo se našoj dragoj Gospi što dolazi da ponovno ojača našu vjeru! Upravo s njom želimo proživjeti ovu Godinu vjere! Ona nam neumorno nudi svoga Sina Isusa kako bismo prionuli uz njega. Ona govori: „Bez Njega, draga djeco, nemate ni mira, ni radosti, ni budućnosti, ni vječnoga života“ (vidi P.S. 3).

Upravo sam se vratila iz dvostruke misije. Posjetila sam 9 gradova u Španjolskoj i 4 grada u Italiji. Osjetila sam duboku utjehu kad sam vidjela da sva ta srca s tolikom toplinom primaju poruke! Traže nas i mnogi drugi gradovi, jer je Nebo pripravilo srca, ali ima premalo radnika za žetvu. Na tisuće srca bi bilo spremno da prionu uz Krista, ali rijetko sreću svjedoke. Hoće li oni nastaviti lutati u tami ovoga svijeta bez Isusa? Traže se svjedoci! Crkva to ne može izvesti bez istinskih vjernika!

Kad osoba otkrije Živog Boga u svom srcu, ona shvati golemu ljepotu, veličajnost kršćanstva i pita se kako je prije mogao živjeti bez te ljepote, božanskog života koji nadilazi sva ograničenja vidljivog svijeta. Prekrasni iskazi vjerovanja u našoj vjeri ono su za čim ljudsko srce duboko čezne, jer nas uče da je svaka osoba stvorena na sliku Božju, od Boga i za Boga. Postoji li ijedan svetac koji je ikada požalio što je prionuo uz Crkvu i Krista svim srcem svojim?

Dana 22. listopada slavit ćemo blagdan blaženog Ivana Pavla II. Od tamo gdje se sada nalazi, on nastavlja svoje poslanje, naročito s mladima, tako da oni mognu pronaći smisao svog života i staviti Isusa na prvo mjesto. Sigurna sam da on i sada priprema prekrasna čuda obraćenja, ozdravljenja, oslobođenja… Nemojmo propustiti njegov blagoslov na taj dan!

Prvog dana studenog proslavit ćemo blagdan Svih svetih. Gospa nas poziva da čitamo njihove životopise i uzmemo ih za primjere u svom životu. Zašto u ove dane ne bismo proveli dio vremena s obitelji i pogledali DVD ili pročitali knjigu o životu nekog sveca? To je tako okrepljujuće!

Najdraža Gospo, ti si „vjernica“ par excellence (bez premca), nisi se bojala zauzimati se za svog Sina Isusa. Molimo te podaj nam tvoju odvažnost i poniznost da otkrivamo Njegovo svjetlo onima koji još ne uživaju u sreći što su ga upoznali!

Autor:Sestra Emmanuel
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.