TEREZIJA AVILSKA: Ova vizija pakla promijenila mi je život! Evo što mi je Gospodin dao vidjeti…

Autor: Vjera

Ova strašna vizija bila je ujedno i najveća milost koju je dobila od Boga

Prva naučiteljica crkve, sveta Terezija Avilska, obnoviteljica karmelskih samostana i karmelske duhovnosti u Europi, bila je snažna mističarka kojoj je Bog darovao nebrojene milosti.
Ona pak sama piše da od svih milosti koje joj je Gospodin za života darovao, ona najveća je upravo ova vizija pakla za koju kaže da je u potpunosti promijenila njezin život. Naime, Bog joj je dao ne samo vidjeti nego i osjetiti užas koji doživljavaju duše koje su svojim življenjem izabrale pakao. Također, ovo iskustvo duboko ju je približilo Bogu i kako piše, odjednom se činilo lako Bogu služiti, jer je i sama vidjela koliko je ona bila zla i koliko je veliko Božje milosrđe koje ju je od pakla spasilo. Tu viziju, koje se sjećala sa strahom do smrti, zapisala je u knjizi Moj Život.

„Nakon puno vremena otkako mi je Gospodin već bio udijelio mnoge od onih milosti koje sam spomenula, i druge vrlo velike, dok sam jednoga dana bila u molitvi, najednom, ne znajući kako, pričini mi se da sam bila sva strpana u pakao. Shvatila sam kako je Gospodin htio da vidim mjesto koje su mi nečastivi tamo bili pripravili, a ja pak zaslužila svojim grijesima. To se zbilo u jako kratkom roku, ali čak da poživim puno godina, čini mi se nemogućim da bih to zaboravila.

Ulaz mi je bio nalik na neku jako dugu i usku ulicu, poput vrlo niske, mračne i uske peći. Pod mi je bio nalik na nekakvu vodu, više sličnu jako blatnjavu kalu, i smrdljivog zadaha, a po njemu mnoštvo odvratne gamadi. Na kraju je bila jedna udubina smještena u zidu, nalik na kakvu nišu, kamo su me ugurali u velikom tjesnacu. Sve je to ugodno za pogled u usporedbi s onim što sam osjetila. To što sam rekla slabo je naglašeno.

Ovo drugo, čini mi se da se ne može shvatiti ni dovoljno istaknuti, čak ni početak ovoga, ali sam u duši osjetila neku vatru, da ne mogu ni dokučiti kako bi se moglo iskazati kakva je. Tjelesne su boli bile pak tako nepodnošljive, uza sve to što sam u svojem životu proživjela jako teške i, kako kažu liječnici, najveće što se ovdje mogu proživjeti (zato što su mi se grčili svi živci kad sam se ukočila, a imala sam i puno drugih, mnogovrsnih; neke je čak, kako sam rekla,, izazvao nečastivi), ali je sve to ništa u usporedbi s onim što sam tamo osjetila, uviđajući da će biti vjekovječno i da neće prestati nikada. To pak nije ništa u usporedbi sa samrtničkom borbom duše, onom tjeskobom, onim gušenjem, onom tako bolnom tugom, uz tako beznadno i žalobno nezadovoljstvo, da ne znam kako bih to dosta naglasila. Jer malo je reći kako je to stalno čupanje duše, zato što se čini da vam drugi skončava život, a ovdje je sama duša ta koja se komada. Riječ je o tome da ne znam kako bih dolično naglasila onu unutarnju vatru i ono očajavanje, uz tako teške muke i boli. Nisam vidjela tko mi ih je zadavao, ali sam osjećala kako gorim i drobim se, kako mi se činilo, a ona unutarnja vatra i očajavanje najgori su od svega.

Našavši se na tako smradnom mjestu, u takvoj nemogućnosti očekivanja utjehe, nema ni sjedanja ni lijeganja,, niti ima prostora, premda sam bila ugurana u ovo mjesto nalik na rupu izbušenu u stijeni. Te stijene, koje su zastrašujuće za pogled, same od sebe stežu i sve guše. Nema svjetla, nego su vrlo mračne tmine. Ne shvaćam kako može biti da se, premda nema svjetla, vidi sve ono što pogledu ima zadati muku.

Gospodin nije htio da tada vidim još više od cijeloga pakla. Kasnije sam imala drugo viđenje strašnih stvari, kaznu za neke poroke. Kad sam ih gledala, učinile su mi se puno strašnijima, ali kako nisam osjećala muke, nisu mi zadale toliko straha. A u onom viđenju Gospodin je htio da uistinu osjetim patnje i tjeskobu u duhu kao da tijelo to trpi. Ne znam kako je bilo, ali sam dobro shvatila kako je to bila velika milost i kako je Gospodin htio da vidim na vlastite oči odakle me je izbavilo njegovo milosrđe. Jer čuti kako o tome govore nije ništa, niti to što sam razmišljala o različitim patnjama i drugda (premda rijetko kada, jer se zbog straha moja duša nije osjećala dobro), niti što nečastivi muče, niti razne patnje o kojima sam čitala, sve to nije ništa prema ovoj muci, zato što je to nešto drugo. Ukratko: razlika je tu kao između slike i zbilje, a gorenje ovdje posve je neznatno u usporedbi s onom tamošnjom vatrom.

Ostala sam tako zaprepaštena, pa mi se čak i sad dok ovo pišem, premda ima tome gotovo šest godina, čini da mi od straha ponestaje prirodne topline. Kad se sjetim toga, čine mi se sitnicom sve tegobe i bolovi i sve ono što se ovdje može pretrpjeti, pa mi se čini da se dijelom žalimo bez razloga. Stoga ponovno kažem da je to bila jedna od najvećih milosti što mi ih je Gospodin udijelio, zato što mi je jako puno koristila da izgubim strah od nevolje i opreka ovoga života i da se trudim podnositi ih i zahvaljivati Gospodinu što me je izbavio, kako mi se sada čini, od tako strašnih i vječnih zala.

Odonda mi se, kako kažem, sve što bi trebalo pretrpjeti ovdje, čini lako u usporedbi s jednim časom muke što sam tamo propatila. Čudim se – budući da sam puno čitala knjige u kojima se ponešto govori o mukama u paklu – kako to da ih se nisam prije bojala niti ih smatrala onim što jesu. Gdje sam bila? Kako mi je moglo pružiti razonodu išta od onoga što me je vodilo tome da pođem u ono zlokobno mjesto? Budite blagoslivljani, moj Bože, zavijeke! I još kako se očitovalo da me Vi ljubite puno više nego što se ja ljubim! Koliko li ste me puta, Gospodine, izbavili iz tako tamne tamnice i kako sam se ja ponovno uvlačila u nju protiv Vaše volje!

Doista mi se čini da bih podnijela puno smrti jako drage volje zato da izbavim jednu jedinu dušu od tako velikih patnji. Ako ovdje vidimo u kakvoj nevolji ili boli neku osobu koju posebice jako volimo, čini se da nas sama naša narav potiče na sućut. I ako je velika bol, tišti i nas. A tek vidjeti neku dušu za vjekovječnost u najvećoj patnji među patnjama! Tko li će to podnijeti? Nema srca koje bi to podnosilo bez velike žalosti. Kad nas to ovdje – iako napokon znamo da će završiti sa životom i da ima kraj – potiče na toliku sućut, ne znam kako možemo mirovati na ovo drugo, koje nema kraja, i gledati toliko duša koje svakoga dana nečastivi odvodi sa sobom.

To mi također potiče želju da se u tako važnoj stvari ne zadovoljimo čim manjim, već da učinimo sve što budemo mogli sa svoje strane.

Nemojmo propustiti ništa. I neka se Gospodin udostoji dati nam milosti za to. Kad razmišljam o sebi, vidim da sam bila tako jako zla, a ipak sam se brinula da služim Bogu i nisam činila neke stvari koje vidim da čine neki u svijetu kao da nisu ništa. Najzad, proživljavala sam teške bolesti, s puno strpljivosti koju mi je davao Gospodin. Nisam bila sklona mrmljanju, niti govoriti loše ni o kome, niti mi se čini da sam mogla poželjeti zlo ikome, niti sam bila gramzljiva, niti se sjećam da sam ikada imala takve zavisti koja bi predstavljala veliku uvredu Boga, te neke druge stvari, jer sam se, iako sam bila tako nevaljala, stalno bojala Boga, a vidim kamo su me nečastivi već bili smjestili. Istina je da sam, prema svojim grijesima, bila zaslužila još veću kaznu. No, uza sve to, kažem da je patnja bila strašna te da je opasna stvar udovoljavati sebi, ili pak da ima spokoj i zadovoljstvo duša koja na svakom koraku pada u smrtni grijeh. Zato se, za ljubav Božju, klonimo prigoda, jer će nam Gospodin pomoći kao što je to učinio sa mnom. Neka se udostoji Njegovo Veličanstvo ne ispustiti me iz svoje ruke pa da ponovno padnem, jer sam već vidjela gdje ću završiti. Neka to ne dopusti Gospodin, kakvo Njegovo Veličanstvo jest. Amen.“ (Moj Život pog. 32.)

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.