Sotonine napasti

Autor: Fra Petar Ljubičić

Prije nekoliko dana na Čistu Srijedu, započeli smo sveto, milosno, blagoslovljeno te od Boga daro¬vano vrijeme korizme. Korizma je pravo pokorničko vrijeme, sveto i ozbiljno vrijeme – vrijeme obraćenja i razmatranja, vrijeme intenzivne molitve i posta i milosti, vrijeme radosnoga predanja u vjeri... Vrijeme priprave na Uskrs! Korizma je vrijeme du-hovnog čišćenja i konačne odluke za Boga, vrijeme dubljeg promišljanja za¬što smo na svijetu, te čemu naš život i naše življenje na zemlji?

Korizma traje 40 dana. Broj 40, nekako, je posvećen radosnim i bolnim činjenicama u Bibliji:

– potop je trajao 40 dana

– Mojsijev boravak na brdu Sinaju 40 dana

– Ilija 40 dana hodočasti na isto brdo da bi susreo Gospodina

– Izraelski narod kroči 40 godina pustinjom prije ulaska u obećanu zemlju

– Jona propovijeda Ninivljanima da se u tijeku od 40 dana obrate

– Isus boravi u pustinji 40 dana prije početka svojega javnog djelovanja, posti i moli




Ovo vrijeme i nama Bog svake godine dariva, kako bismo se mijenjali, popravljali, poboljšavali svoje putove te se čistili od grijeha i postali novi ljudi. Pozvani smo na istinsko obraćenje srca. Da bi u tome uspjeli potrebno nam je molitva, post i djela ljubavi…

Evanđelje nam govori kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom. Pustinja je u biblijskom smislu mjesto sabranosti, povučenosti i susreta s živim Bogom. Isus je postio i molio.

I mi bismo trebali s Isusom poći u pustinju. Naša pustinja može biti naša sobica, neki kutak ili mjesto gdje ćemo biti u samoći, sjediniti se s Bogom u duhu i moliti srcem, s ljubavlju. Tu ćemo otkriti čega se trebamo odreći, kojih prolaznih vrijednosti… Uvidjet ćemo gdje smo slabi i navezani na prolazno i što nam priječi da živimo u slobodi i ljubavi sa svojim Bogom.




U ovom milosnom vremenu pozvani smo činiti djela ljubavi našim bližnjima, siromasima. Ne zaboravimo: mi smo katolici vjernici, opečaćeni snagom svetih sakramenata, hranimo se Tijelom i Krvlju Kristovom: može li naš bližnji prepoznati u nama nazočnost Božju?

Mogu li proći ravnodušno pokraj brata ili sestre koji su u nevolji, tjeskobi i neimaštini? Bog mi je toliko toga darovao i od mene očekuje da pomognem braći i sestrama u nevolji.

Iznenađeni smo kako je Isus bio izložen kušnji, napastovanju sotone. Kako to da je On, Bogočovjek, bio iskušavan od začetnika i vođe grijeha? Mnogi duhovni pisci su pokušavali dati odgovor na ova pitanja.

Krist je bio napastovan, kušan od sotone:

– da bi nam pokazao kako se mi trebamo vladati u kušnjama, napastovanjima sotone

– da nam pomogne u našim napastima

– da nas opomene: neka se nitko ne umišlja da je siguran od napasti

– da nam dade primjer tj. da nas pouči kako treba nadvladati sotonske napasti

– da nam ulije povjerenje u Božje milosrđe koje je veliko i neizmjerno

Sjetimo se kako je Sotona kušao naše praroditelje u zemaljskom raju. Oni su nasjeli i pali na ispitu, podlegli su njegovoj kušnji. Uzoholili su se i nisu poslušali Boga. Učinili su Istočni grijeh, čije posljedice i sami osjećamo.

I danas sotona zavodi ljude. Samo se lukavo kamuflirao, te ga je teško prepoznati. I danas kuša ljude na isti način kao što je kušao Krista u pu­stinji. On i danas ljudima nudi: vlast, posjedovanje, užitak… Vladati drugima, biti zapažen, moćan; biti priznat i slavljen, ne oskudijevati ni u čemu; biti dobro osiguran i imati sve… To su moderne napasti…

Pođimo zato redoslijedom Evanđelja i uspore­dimo Kristove kušnje s kušnjama našega svakodnevnog života.

1. Kada Krist ogladnje pristupi mu sotona i reče: "Ako si zaista Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh". Drugim riječima „Gladan si, pretvori ovo kamenje u kruh.“ Zna sotona da Isus ima moć to učiniti. Želi ga nagovoriti da tu moć iskoristi za sebe.

Isus je odgovorio sotoni: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta!“

Zar Krist ne bi i nama mogao reći iste riječi: "Prijatelju, ne živi čovjek o samu kruhu!" Nije kruh najvažnija stvar u životu, važnija je duša i duhovne stvari. Zavirimo u svoju svakidašnjicu. Zar nas nije zarobila briga za svakidašnjim kruhom, da smo toliko puta zbog kruha zaboravili Boga, Crkvu, zanemarili vjerničke dužnosti, zaboravili svoga bližnjega? Gomilamo bogatstvo, imanje, a ne pomislimo da ćemo danas sutra sve morati ostaviti.

Sjetimo se divne molitve koju nas je Krist naučio: "Oče naš". Toliko puta izgovaramo: "Kruh naš svagda­nji daj nam danas."

Daj nam danas, a ne sutra. Izgovaramo li svjesno riječi "daj nam da­nas?" Pouzdajemo li se toliko u providnost da se samo brinemo za danas. Jesmo li svjesni da je ži­vot prolazan?

Na ovoj zemlji smo putnici, hodočasnici. Možda će netko prigovoriti, pa moramo se brinuti što ćemo jesti i u što ćemo se obući. I Krist nije rekao da se ne brinemo što ćemo jesti i u što ćemo se obu­ći, nego je rekao: "Što se toliko brinete i to tjeskobno".

Još nešto. Potrebno je moliti za kruh naš svagdašnji ali ne samo za svoj, nego i za susjedov, za brata bližnjega. I on treba svoj kruh svagdanji, a naša je dužnost moliti za njegov svagdanji kruh. Ako tako ne radimo, ne možemo izgovarati riječ "Oče"!

Nismo djeca nebeskoga Oca, ako nismo međusobno braća i sestre. Mislimo na svakoga brata čovjeka i na one koji nemaju od čega živjeti nego umiru od gladi. (8 milijuna ljudi umire od gladi godišnje, svakoga dana oko 20.000, svake minute oko 10).

Dakle, prva je kušnja pohlepa za užitkom koji daje sitost.

2. Odvede đavao Isusa visoko, pokaza mu za tren oka sva kraljevstva cijelog svijeta pa mu reče: "Sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš".

Đavao nudi Isusu vlast, kraljevstva svijeta, bogatstvo. To je napast moći, karijere, gospodarenja. Ova druga kušnja je još zamamnija: imati vlast nad svime. I materijalnim i ljudskim potencijalima. Sve imati u svojim rukama, biti gospodar. Koliko je danas svuda borbe za vlast… Đavao pokušava nagovoriti Isusa da mu se pokloni, a on će mu onda dati tobožnju vlast koju ima. A zapravo, on je uopće nema…To je đavolska laž, napast…

Isusov odgovor je miran i beskompromisan: Stoji pisano: Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinome služi!" (Lk 4,5-8)

I današnji se čovjek klanja, ali ne pravome Bogu, nego svome bogu: bogu tehnike, napretka, civilizacije. Pravoga su Boga već davno pokopali ili misle da su ga pokopali.

30. travnja 1758. proriče bezbožni Voltaire u Francuskoj: "Za 20 godina Galilejac neće više biti poštivan“. Točno 20 godina kasnije 30. travnja 1778. Voltaire umire u očaju i polazi Galilejcu na sud.

„Bog je mrtav" bjesomučno je vikao Nietsche. Umro je u ludilu. Bog ne umire i danas mu se klanjamo. Bez Njega ne možemo zamisliti ovaj život. Tako redom kroz povijest. Bilo je poklonika sotone. Danas su u grobu, Bog i dalje živi. Milijuni mu se klanjaju, priznaju ga i raduju se što će s Njim biti u raju kroz svu vječnost.

Sotona je s Kristom izgubio bitku, ali ju je kod tolikih dobio. Uvjerio ih je, da nema Boga, da je mrtav. Ali ne! Nije Bog mrtav. Bog je posvuda. On živi zauvijek. Živi na nebesima, živi u našim crkvama, živi u srcima milijuna ljudi.

3. Tada đavao odvede Krista na vrh hrama te mu reče: "Ako si zaista Sin Božji, skoči odavle dolje. Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovijediti za tebe da te čuvaju."

Treća kušnja je častohleplje, hvalisavost, moć. Neka Isus učini čudo. Neka se baci s hrama, a da mu se ništa ne dogodi. Po đavlovoj prosudbi to bi bila slava.

Krist mu odgovori: "Ne kušaj Gospodina, Boga svoga!“ Isus želi reći da je to iskušavanje Boga. Zapravo sva slava, čast i veličina pripada Bogu.

Koliko je danas u svijetu borbe i truda da se bude slavan i čašćen, bolji od drugih, uvaženiji, viđeniji. Zar Krist ne bi mogao nama toliko puta u životu uputiti riječi: "Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!" Korizmena dužnost zove nas k ispovijedi, ili bolje Bog nas zove, a mi odgađamo. Naš je život daleko od pravoga kršćanskog života, a mi odgađamo za kasni­je. Računamo da ćemo imati vremena pod stare dane. Toliki u mladim godinama odgađaju za stare dane, a ne znaju, da će ih dočekati.

Za sve imamo vremena, a za Boga i za svoju dušu premalo ili skoro nikako ne­mamo vremena. Odgađamo za kasnije, igramo se s Bogom, iskušavamo ga. Preuzetno se pouzdajemo. Krist nam s pravom može uputiti riječi: "Ne kušaj Gospodina Boga svojega!“

Nije dobro odgađati ispovijed i obraćenje

Neki se župnik vraćao od bolesnika. Putem je susreo svoga župljanina Teofila koji se zanimao za zdravlje toga bolesnika. Teofil bijaše jedan od onih koji zanemaruju svoje vjerske dužnosti. Na Misu je još išao, ali se nije ispovijedao. Upitao je župnika:

– Kako je bolesnik? On je moj prijatelj, žao mi ga je.

– Nažalost loše je i mislim da će samo još koji dan živjeti – odgovori mu župnik

– Zbilja? Ta što je ljudski život! – zamišljeno će Teofil.

– Da, Teofile, brzo ga nestaje i vrlo često nenadano. Nije naš Gospodin Isus Krist uzalud rekao: „Budite pripravni.“ Ne činite dakle baš dobro ni Vi, dragi prijatelju. Što se malo ne pripravljate? Znadete da se trebate ispovjediti.

– Oh! Što se mene tiče, gospodine župniče, ja nisam bolestan.

– Pa neka, ali svatko može biti iznenađen – mirno će mu župnik.

– Ja se nadam da mi se takvo što ne će dogoditi. Uostalom, čim obolim, ispovjedit ću se – odgovori mu Teofil.

Prošlo je osam dana. Bolesnik, o kojem je bila riječ, preselio se u vječnost. Na misi zadušnici bio je i Teofil. Za vrijeme obreda začu se veliki štropot. Jedan je čovjek pao na pod. Udarila ga je srčana kap. Bio je to Teofil. Pružena mu je sva pomoć, no uzalud. Bio je već mrtav. Otišao je položiti račun pred vječnim sucem o tome kako je živio.

Naš život je pun kušnja, napasti… Sotona ne prestaje i nas kušati i napastovati. Krist nas uči kako ćemo se u napastima vladati, kako sa sotonom postupati, kako njegove varke predusresti i kako ostati vjerni svome Bogu. Borimo se protiv trostruke požude u nama: požude tijela, požude očiju i oholosti života.

Suprostavimo se Kristovim riječima. Kad nam bogatstvo i užitak počne obuzimati dušu i zatvarati pogled, recimo: "Ne živi čovjek o samu kruhu". Kad se u nama pojavi osjećaj preuzetnosti u Božju dobrotu, kad nam duša i Bog budu na zadnjem mjestu, sjetimo se Kristovih riječi: "Ne kušaj Gospodara, Boga svojega.“ Napokon, kad vidimo da se toliki klanjaju zlatnom teletu tehnike, poput Židova u pustinji, pomislimo na Krista, na posljednju navalu sotone i recimo: Odlazi sotono! Pisano je: Bogu svojemu klanjaj se i Njemu jedinome služi!“ Ja vjerujem Bogu i želim mu svim srcem služiti. Amen.

Autor:Fra Petar Ljubičić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.