Kraj svijeta u Godini vjere?

Autor: Hrvoje Župarić

Pred otprilike jedno cijelo desetljeće počeli smo biti sustavno 'filani' s najavom kako s datumom 21.12.2012. vjerojatno dolazi smak svijeta. Razlog toj prognozi je završetak velikog razdoblja u kalendaru jedne iščezle civilizacije.

Naime, nakon tog datuma, južnoamerički narod Maje jednostavno je prestao brojati vrijeme jer tada navodno nastupa neko sasvim novo razdoblje za čovjeka. Prema njihovoj predaji, svijet je do sada već 3 puta propao te se uvijek rodio sasvim novi, a mi smo upravo na pragu propasti ovog našeg četvrtog po redu.

Čekajući taj trenutak i brojeći ove naše dosadne i predvidljive gregorijanske godine (zajedno s preživjelim Majama), ta se najava propasti sve više brusila da bi se danas ustvrdilo kako je zapravo samo riječ o metafori. Kraj indijanskog kalendara simbol je za veliku promjenu stanja svijesti i duha koja nas čeka nakon tog prosinačkog datuma, plus minus.

Bila to slučajnost ili ne, katoličkom se svijetu, a prema kisdihand kulturi gotovo nepristojno naglo, najavio jedan drugi datum – 11.10.2012. Učinio je to čovjek u bijelom na skončanju svoje osobne ere (parafraza njegovih riječi), Sveti Otac papa Benedikt XVI. Taj je datum postavio za početak tzv. Godine vjere koja će nas pratiti sve do 24.11.2013. – do blagdana Krista Kralja. Zanimljivo je kako su se ta dva datuma našla u istoj godini jer su sadržajno civilizacijski suprotni. Godina vjere stare 2000 godina, u Godini umiranja starog!

Ispada kao da taj, za nas tipični Nijemac – naizgled neemotivan i dalek, a mislima kao odsutan, ipak razumije svijet. Nije papa, dakako, proglasio Godinu vjere da bi ljudima rekao da će svijeta biti barem još 11 mjeseci nakon najavljenog kraja, već zato jer je prepoznao koliko je kronično duboko nepoznavanje vjere u njegove pastve. Prepoznao je da je narod izgubivši vjeru izgubio i nadu koju sve više traži tamo gdje je nema – u nekim novim rođenjima nekih novih svjetova. Tu obezglavljenost mogli bismo nazvati posljedicom onoga što on sam naziva diktaturom relativizma. U tome trendu, dakako, kao i u gotovo svemu od pojave kršćanstva, prednjači Europa. Naša Zapadna, Kršćanska civilizacija. Ista ona i valjda jedina koja s interesom piše o spominjanom majanskom kalendaru.

Sredstvo za borbu protiv obamrlosti

Ono na što nas Sveti Otac najviše poziva u ovoj Godini vjere je da koristimo Katekizam Katoličke Crkve kao sredstvo za borbu protiv te obamrlosti. Učestalost tog poziva u njegovom apostolskom pismu „Porta fidei“ kao i u pastoralnim preporukama je tolika da vam se čini kao da je cijela ta godina izmišljena kao medjiska propaganda kako bi se isti što više prodavao. No, razlog zbog kojega je papa izabrao baš 11.10. za datum početka Godine vjere leži upravo u preklapanju s dvjema obljetnicama – s otvaranjem Drugoga vatikanskog sabora prije 50 godina i s prvim izdanjem Katekizma prije 20 godina.

Vjerujem da je onima koji su ikada uzeli u ruku Katekizam, valjda trenutno postalo jasno koliko je potrebito njegovo stalno čitanje, jer osim što vam osvjesti osobno neznanje, ukaže vam na nevjerojatno blago spoznaje o Bogu i čovjeku koje Crkva baštini. Osobno sam jedne od najljepših redaka o definiranju i razumijevanju ljudskih slabosti našao upravo tamo.




Vratimo li se na majanski kalendar, tj. na ono što stoji iza njega, a to je budimo iskreni čisti New Age, moramo se zapitati koliko smo i mi sami koji činimo Crkvu krivi za prodor istoga. Inače, negdje sam naišao na „podatak“ da je cijeli taj datum 21.12.2012. isplaniran, jer tada UN planira lansirati propagandu o novoj svjetskoj religiji.

Naime, nakon spomenutog Drugog vatikanskog sabora, koji je Crkvi bio svakako potreban, dogodilo se tzv. „proljeće Crkve“. No, to proljeće neki su krivo shvatili kao poziv na „oslobađanje“ od „okova“ starih 2000 godina, pa se od silne želje za promjenom stvari koje je objektivno trebalo mijenjati, nekritički odnosilo prema svemu što je spadalo pod „staro“. Primjerice, tzv. Tradicionalna Latinska Misa odbacila se kao okužena, a novi oblik liturgije shvatio se kao krajnje proizvoljan pa su poneki svećenici počeli izvoditi kojekave predstave na oltaru. Uloge su se također počele brkati, te su se mnogi laici počeli ponašati kao da su dio klera, a svećenici su počeli preuzimati laičko ponašanje kao prihvatljivo. No, možda se najveća zabuna dogodila na planu „pomirenja“ sa svijetom, kroz koju je New Age i počeo najjače prodirati. Naime, realno nužna potreba za ekumenizmon i međureligijskim dijalogom, koji je još i Sv. Franjo zagovarao, počela se pretvarati u čisti sinkretizam. Tako su katolici iz želje da se približe drugima, umalo zaboravili sebe i vlastiti identitet.

'Ne idi na Sejšele dok nisi bio na Susku'




Primjetivši pošast te ideologije „primimo se svi za ruke i volimo“ bl. papa Ivan Pavao II. izdao je 2000.g. dokument „Dominus Iesus“ kojim nas podsjeća da dobra volja koja mora pratiti katolika u nastupu prema braći drugih vjera i denominacija ne podrazumijeva i relativizaciju vlastite vjere jer ni Krist nije dvojio: otići li na križ ili ne? Dakle cijena je bila prevelika da bi ispalo da utvrdu vlastite vjere gradimo u pješčaniku raznih religija, jer Krist, Crkva i Katolička vjera nisu roba oko koje se cjenka da bi nas drugi više voljeli.

Iz tog se razloga ona „stara narodna“ – ne idi na Sejšele dok nisi bio na Susku, isto može primjeniti i na vjeru. Ne čeprkaj po tuđoj dok nisi osvijestio i zaista upoznao vlastitu. Ne samo zato jer ćeš živjeti u neznanju o samome sebi, već i zato jer nećeš znati prepoznati dobre stvari kod drugih, stvari s kojima zaista možeš reći da na njima možeš graditi neko zajedništvo.

Kako papa Benedikt XVI. jako dobro poznaje vjeru koju ispovijeda i propovijeda i u koju se zaljubio i koju voli, zna da je najbolji način stalnog održavanja ljubavi upravo proučavanje i otkrivanje osobe Isusa Krista i Njegove Zaručnice. Jer neznanje je zapravo najveći neprijatelj Crkve. Na neznanje se najlakše lijepe predrasude i poluistine koje prljaju nezamjenjiv sjaj Istine što je Crkva baštini.

I zato, da ne bismo sutra pomislili kako je zavodljiv ritam refrena „..Let the sunshine in..“ (Pustite sunce unutra) iz pjesme „Doba vodenjaka“ (The Age of Aquarius) u mjuziklu „Kosa“ (Hair) idealan za pričesnu pjesmu, te da ne bismo tekst „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema..“ (Otk 21,1) pripisali nekim Majama što preživješe prijašnje apokalipse, potrudimo se biti poslušni kao što je bila i naša Majka Marija i uzmimo „taj“ Katekizam u ruke jer stara vjera još nije ni približno otkrivena, već je Zli samo uobičajeno nemaštovit.

Autor:Hrvoje Župarić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.