Gospa o čudotvornoj medaljici: Svi koji je nose primit će velike milosti

Autor: Vjera

Dok je medaljica osvajala svijet nitko nije znao da se ovoj redovnici ukazuje Marija

Katarina Laboure rođena je 2. svibnja 1806. u malom selu Fain-les-Moutiers u Francuskoj. Njezin otac Pierre Laboure posjedovao je najveću farmu u selu i bio je obrazovan čovjek, koji je u mladosti studirao za svećeništvo. Njezina majka Madeleine Louise Gontard bila je bivša školska učiteljica, a njena je obitelj bila vrlo poštovana. Catherine je bila deveto od jedanaestoro djece, a tijekom njezine adolescencije njezina mlađa sestra Tonine bila joj je bliska družica.

Dok je Tonine bila prijateljica njenog djetinjstva i adolescencije, Catherineina majka bila je izvor njezine svetosti i duhovne odanosti, jer je gospođa Laboure nastojala usaditi joj posebnu ljubav prema Bogu i voditi je putovima svetosti. Nažalost, njezina voljena majka umrla je kad je Katarini bilo samo devet godina. Usred svoje strašne tuge zbog majčine smrti, Katarina se okrenula Gospi. Popevši se na stolac, posegnula je za kipom Blažene Djevice koji je stajao visoko na polici u majčinoj spavaćoj sobi, stisnula ga uz grudi i glasno rekla: ‘Sad, draga Blažena Majko, ti ćeš biti moja majka.’

Činjenica da je Katarina mislila na ono što je rekla vrlo je očita iz produbljivanja njezinog duhovnog života i sve veće odanosti Isusu i Blaženoj Djevici Mariji. Tijekom sljedeće dvije godine, ona i Tonine živjele su s ljubaznom tetkom Marguerite Jeanror, očevom sestrom, u obližnjem selu Saint-Remy.

U Saint Remyju, Catherine se počela pripremati za svoju prvu pričest i sve više se povlačiti iz razigranog života djetinjstva u svetost, samoće.
Ubrzo je Catherinin otac zamolio nju i Tonine da se vrate kući, a on je Katarini predao vođenje svog domaćinstva. Bio je to strašan zadatak, jer su se, osim oca, kod kuće još uvijek nalazila tri brata i sestra, o kojima se trebala brinuti Catherine, a jedna od njih, najmlađa, bila je invalid, koju je trebalo stalno njegovati. Također, bilo je četrnaest najamnika, čiju večeru moraju nositi na polje. A uz kuhanje i čišćenje tu je bilo i pranje rublja i šivanje. Sve je to značilo vrlo dugačke dane, kasno spavanje i rano ustajanje za malu Catherine, koja je u to vrijeme bila tek mlada tinejdžerka.

Prve vizije srca svetog Vinka
Nakon što je godinama molila oca da joj da blagoslov da ode u samostan, uspjela ga je nagovoriti te je Katarina 22. siječnja 1830. ušla u samostan sestara milosrdnica kao postulantica u Chatillonu, a u kratka tri mjeseca koja je tamo provela ostavila je nezaboravan dojam dobrote. Dana 21. travnja 1830. ušla je u novicijat, odnosno sjemenište, sestra milosrdnica, u Parizu. Stigla je taman na vrijeme da pomogne pri preseljenju tijela svetog Vinka Paulskog (utemeljitelja sestara milosrdnica) iz katedrale Notre Dame u novopodignutu Crkvu oca Vinka. U crkvi je održana zahvalna devetnica za proslavu ovog velikog događaja, a svake večeri, po povratku kući, Katarina je dobila viziju srca svetog Vinka.




Vizije Isusove prisutnosti u Euharistiji
Te su vizije uistinu bile uvod u velika Gospina ukazanja koja će uskoro doći. Bili su prvi znaci koji su uvodili u niz čudesnih usluga koje je Katarina trebala primati cijeli život. Ubrzo nakon toga došlo je viđenje Isusa Krista uistinu prisutnog u Svetoj Euharistiji. Ta je izvanredna naklonost bila česta a pružala joj se svaki put kad bi ušla u kapelu tijekom devet mjeseci svog novicijata; a postoje određene naznake da se to povremeno nastavljalo tijekom cijelog njezinog života. Vizija je poprimila poseban oblik u nedjelju na blagdan Svetog Trojstva, 6. lipnja 1830., kada se naš Gospodin ukazao Katarini za vrijeme mise, odjeven u kralja. Tijekom čitanja Evanđelja simboli njegova kraljevstva pali su na zemlju, a Katarina je u svom srcu razumjela da će francuski kralj Charles X uskoro biti zbačen, što se zapravo dogodilo 2. kolovoza 1830. godine,samo 2 mjeseca nakon viđenja. Svrha ove vizije, s njezinom realizacijom sadržanog proročanstva, bila je ojačati Katarininu vjeru u autentičnost vizija koje su joj dane i to će biti biti jedan od mnogih dokaza nebeskog podrijetla njezinih vizija.

Djevica Marija prvi se put ukazuje Katarini

Uskoro su započela velika Gospina ukazanja. Catherine nam je dala tri cjelovita izvještaja o njima, napisana vlastitom rukom u tri različita razdoblja svog života.




‘Uoči blagdana svetog Vinka, dobra nam je majka Marta govorila o pobožnosti prema svecima, a posebno prema Blaženoj Djevici. To mi je dalo toliko veliku želju da je vidim da sam otišla u krevet s mišlju da bih vidjela bih moju dobru Majku baš te noći – bila je to želja koju sam dugo gajila.

Dobili smo komadić odjeće sv. Vincenta. Prepolovila sam svoj komad na pola, progutala ga i zaspala, uvjerena da će mi sveti Vincent steći milost viđenja Blažene Djevice. U jedanaest sati i trideset minuta, čula sam kako me netko zove: ‘Sestro, sestro, sestro!’ Budna, pogledala sam u smjeru glasa. Mičući zavjese za krevet, vidjela sam dijete odjeveno u bijelo, nekih četiri ili pet godina, koje mi je reklo: ‘Dođi u kapelu; ustani brzo i dođi u kapelu: Blažena Djevica te tamo čeka.’ Odmah me pogodila misao: Netko će me čuti. Dijete je odgovorilo: ‘Ne boj se. Jedanaest je i trideset je; svi spavaju. Dođi, čekam te.’

Slijedio me, ili sam ja njega slijedila; držao se s moje lijeve strane i bio okružen zrakama svjetlosti. Gdje god smo išli, svjetla su bila upaljena, činjenica je to koja me jako zapanjila. Ali moje iznenađenje bilo je najveće na pragu kapelice: vrata su se sama otvorila, dijete ih je jedva dotaknulo vrhom prsta. Kad sam vidjela da u kapeli sve baklje i konusi gore – podsjetilo me to na misu ponoć, polnoćku. Ne vidim Blaženu Djevicu. Dijete me odvelo do svetište. Tamo je i ostao cijelo vrijeme. Budući da se vrijeme činilo dugim, gledala vidi li me tko od sestara koje dežuraju noću. Napokon je došao čas; dijete mi je to najavilo rekavši:

‘Evo Blažene Djevice; evo je.’
‘Čula sam zvuk poput šuštanja svilene haljine, koji je dopirao iz smjera slike svetog Josipa; gospođa je sjedila na stolici na oltarskim stubama sa strane Evanđelja.




Posumnjala sam je li to Blažena Djevica. Opet mi je dijete, koje je cijelo vrijeme stajalo, reklo: ‘Ovo je Blažena Djevica.’ Bilo bi mi nemoguće opisati što sam osjećala u tom trenutku ili što je prošlo kroz mene,jer činilo mi se da nikako ne mogu gledati Blaženu Djevicu.

Tada je dijete progovorilo, ne više kao dijete, već kao odrastao čovjek i to najoštrije. (Katarina je drugdje objasnila da je dijete iznenada poprimilo muški glas i strogo je opomenulo jer sam sumnjala da je to zaista Blažena Djevica.
Gledajući Blaženu Djevicu, bacila sam se prema njoj i pala na koljena na oltarskim stubama. Spustila sam ruke u njezino krilo. Prošao je trenutak, najslađi u mom životu. Nisam mogala reći što osjećam. Blažena Djevica mi je rekla kako se moram ponašati sa svojim nadređenim i dodala nekoliko stvari koje ne smijem govorito. Što se tiče onoga što bih trebao učiniti u nevolji, pokazala je lijevom rukom na podnožje oltara i rekla mi da dođem tamo i otvorim svoje srce, uvjeravajući me da ću dobiti svu potrebnu utjehu.

Ne mogu reći koliko sam dugo ostala s njom. Kad je otišla, kao da je nestala, postajući sjena koja se kretala prema tribini, na isti način na koji je došla.
Ustao sam sa stuba oltara i vidjela da je dijete tamo gdje sam ga ostavila. Rekao je: ‘nema je’.

Vratili smo se istim putem, uvijek okruženi svjetlošću, a dijete se i dalje držalo lijevo od mene. Vjerujem da je to dijete bio moj anđeo čuvar, koji se pokazao da bi me mogao odvesti k Blaženoj Djevici, jer sam mu se često molila. On je bio odjeven u bijelo i sjao je tajanstvenom svjetlošću sjajnijom od same svjetlosti; činilo se da ima četiri ili pet godina.

Vrativši se u svoj krevet, te noći nisam više spavala.

Katarina je ovom općenitom prilogu dodala stvarne riječi koje je Gospa izgovorila tijekom ovog razgovora.

‘Dijete moje, dobri Bog želi te zadužiti za misiju. Morat ćeš puno trpjeti, ali nadvisivat ćeš se nad tim patnjama odražavajući da je ono što radiš za slavu Božju. Znat ćeš što dobri Bog želi. Proturječit će ti ali, ne boj se, imat ćeš milost. Kaži ispovjedniku s povjerenjem sve što u tebi prolazi; reci to jednostavno. Imaj povjerenja. Ne boj se. Vidjet ćeš određene stvari; daj prikaz onoga što vidiš i čuješ. Nadahnjivat ću te u molitvama: daj prikaz onog što ti kažem i onoga što ćeš razumjeti u svojim molitvama.

Poput ukazanja srca svetog Vinka, i ovo ukazanje bilo je uvod u veliko ukazanje Čudotvorne medalje koje će se uskoro dogoditi 27. studenog.

Drugo ukazanje Blažene Djevice Marije

U ovom prvom ukazanju Blažene Djevice Marije, Katarina je ostala potpuno u mraku u pogledu prirode svog poslanja. Trebala su proći četiri mjeseca prije nego što joj je nebo otkrilo svoje planove, koje opet donosimo Katarininim riječima:

Dana 27. studenog 1830. godine, koja je pala u subotu prije prve nedjelje došašća, u pet i trideset navečer, u dubokoj tišini nakon što je pročitana točka meditacije – to jest, nekoliko minuta nakon točke meditacije – čuo sam zvuk poput šuštanja svilene haljine, s tribine u blizini slike svetog Josipa. Okrenuvši se u tom smjeru, vidjela sam Blaženu Djevicu, na razini slike svetog Josipa. Djevica je stajala. Bila je srednje visine i odjevena u bijelo. Bijeli veo prekrivao joj je glavu i padao s obje strane na noge. Ispod vela njezina je kosa, u zavojnicama, bila vezana finom ukrašenim čipkom.

Lice joj je bilo dovoljno izloženo, doista vrlo dobro izloženo i toliko lijepo da mi se čini nemogućim izraziti njezinu zanosnu ljepotu. Stopala su joj počivala na bijelom globusu, odnosno pola globusa, ili sam barem vidjela samo pola. Bila je tu i zmija, zelene boje sa žutim mrljama. “Ruke su bile podignute do visine želuca i držale su se, na vrlo opušten način i kao da prinose Bogu, zlatnu kuglu nadvišenu malim zlatnim križem , koji je predstavljao svijet. Oči su joj bile podignute prema nebu. Lice joj je bilo takve ljepote da ga nisam mogla opisati.

Odjednom sam vidjela prstenje na njezinim prstima, po tri prstena na svakom prstu, najveći uz dno prsta, jedan srednje veličine u sredini, najmanji na vrhu. Svaki prsten bio je postavljen draguljima, neki ljepši od drugih; veći dragulji emitirali su veće zrake, a manji dragulji, manje zrake; zrake koje su pucale sa svih strana preplavile su podnožje, tako da više nisam mogla vidjeti noge Blažene Djevice. U ovom trenutku, dok sam razmišljala o njoj, Blažena Djevica je spustila oči i pogledala me. Čula sam glas koji je izgovorio ove riječi: ‘Ova lopta koju vidiš predstavlja cijeli svijet i svaku osobu posebno.’ Nisam mogala izraziti ono što sam osjećala u ovome, ono što sam vidjela, ljepotu i sjaj blistavih zraka.

‘Ovo su simboli milosti koje sam uputila onima koji ih traže. Dragulji s kojih zrake ne padaju su milosti za koje duše zaboravljaju tražiti’. nastavio je glas. U ovom sam trenutku bio toliko presretna da više nisam znala gdje sam. Okvir, blago ovalnog oblika, oblikovan je oko Blažene Djevice. U njemu je zlatnim slovima bilo napisano:

‘Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo.’ Natpis je u polukrugu započeo u visini desne ruke, prešao preko glave i završio u visini lijeve ruke. Zlatna kugla nestala je u sjaju snopova svjetlosti koji su prštali sa svih strana; ruke su se ispružile pod težinom dobivenog blaga milosti. Tada je glas rekao: ‘Napravi medalju po ovom modelu. Svi koji je nose dobit će velike milosti; trebali bi ga nositi oko vrata. Milosti će biti u izobilju za one koji je nose s povjerenjem.’

U ovom trenutku činilo mi se da se pločica okrenula i ugledao sam drugu stranu medalje: veliki M nad kojim je stajao križ; ispod slova M bilo je Isusovo i Marijino srce, jedno okrunjeno trnjem, drugo probodeno mačem.

U roku od nekoliko minuta nakon što joj je vizija nestala s očiju, poput svijeće koja se ugasila, kako je rekla Katarina, za skromnu sestru započeo je životni zadatak čuvanja svog identiteta. Katarina je od Majke Božje shvatila da je, dajući Medalju svijetu, ona sama trebala ostati nepoznata. Bila je toliko zaokupljena slavnim iskustvom da se nije sjećala da je napustila kapelu i sišla u trpezariju na večeru; vratio ju je na zemlju glas gospodarice novaka koja govori sarkazmom:

‘Sestra Laboure sigurno je još uvijek u ekstazi.’ Ipak je ova sestra govorila istinitije nego što je mislila!

U godinama koje su slijedile Katarina Laboure postala je vrlo vješta u skrivanju svoje velike tajne, a načini življenja u zajednici bili su joj najveći saveznik. Zbog rutine u zajednici živjela je život koji se, na površini, nije razlikovao od života sestara oko nje. Iako je uživala u najistaknutijim nebeskim ljepotama, nikada nije propustila dužnost ili vježbu svoje vjerske zajednice. Dok je privrženost „Čudesnoj medalji“ postajala sve popularnija, nitko nije znao tko je vidioc Djevice Marije. Sestra Sejole sumnjala je da je Catherine vidjelica medalje, ali drugi to nisu mislili.

Dakle, 46 godina, do smrti nitko nije znao da joj se ukazala blažena Djevica i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu koju su već ljudi prihvatili kao čudotvornu iako nisu znali za ova ukazanja.
Sve što je doživjela, pa i zapovijed Gospe da se izradi medaljica, Katarina je ispričala u ispovjedaonici svome ispovjedniku g. Aladelu. Ispovjednik g. Aladel je priznao da je sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte. Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio.

Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar je povjerio pariškom nadbiskupu. Nadbiskup mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. On vidi u tome samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa, iako obićni puk još uvijek nije znao da je medaljica plod ukazanja. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. Njegov bivši prijatelj, ležao je na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila. Nadbiskup je svim srcem pokušavao doprijeti do njegova i navesti ga na pokajanje ali bezuspješno. Odustao je od njega ali ne od Gospoine pomoći. Sjetio se Medaljice, koju je nosio sa sobom, pritisne ju na svoje srce, rekavši: “O Marijo, bez grijeha začeta…” Nije ni napustio kuću bolesnika, kad je bolesnik uzviknuo: “Pozovite nadbiskupa natrag!” Pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.
Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea, a zanimljivo je i primijetiti da je tu medaljicu nosila i mala Bernardica Soubirous, kojoj se Marija ukazala u Lurdu. Ona je izjavila da je Marija, kada joj se ukazala u špilji u Lourdesu 1858. godine, izgledala upravo onako kako je prikazana na medaljici.

Treba napomenuti i da je natip na medaljici koji kaže: O Marijo bez grijeha začeta…’ protočki natpis s obzirom da je dogma o Bezgrešnoj Djevici Mariji u Katoličkoj crkvi usvojena tek 20 godina nakon ukazanja 1850. godine.

Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.