BISKUP UPOZORIO SVIJET: ‘Na rubu smo eksplozije, ne pripadamo caru, nego Bogu!’

Autor: Vjera

Crkva se nije dužna uskladiti s redukcionističkim i mucavim službenim izjavama, a još manje biti "pokretna traka" države

Uslijed novog vala pandemije, kao i novih restrikcija vezanih i za crkve diljem svijeta zapanjujuća je šutnja brojnih biskupa koji sve ovo što se događa nijemo promatraju i vjernike potiču na apsolutnu poslušnost i pokornost svjetovnim vlastima pa čak ako to znači i prihvaćanje do sad, nikad viđene boli – nedostatka svetih sakramenta u životima milijuna katolika. Rijetki su oni glasovi koji provire i ukažu na besmisao u kojem se Crkva našla. Među njima je i biskup Marc Aillet koji je za dijecezanski časopis Notre Eglise („Naša Crkva“) u  studenom 2020 upozorio:

Proživljavamo izuzetnu situaciju koja nas i dalje zaokuplja. Nesumnjivo prolazimo kroz zdravstvenu krizu koja je bez presedana, ne toliko u pogledu razmjera epidemije koliko upravljanja i utjecaja na živote ljudi. Strah, koji je zavladao mnogima, održava se uznemirujućim i alarmantističkim diskursom javnih vlasti, kojeg neprestano prenose većina glavnih medija. Rezultat je to da je sve teže reflektirati; evidentan je nedostatak perspektive u odnosu na događaje, gotovo uopćen pristanak građana na gubitak sloboda koje su unatoč tome temeljne. Unutar Crkve možemo vidjeti neke neočekivane reakcije: oni koji su nekoć osudili autoritarnost Hijerarhije i sustavno osporavali njezino Učiteljstvo, posebno u području morala, danas se podvrgavaju državi bez treptanja, čini se da gube svaki kritički smisao , a postavili su se kao moralisti, optužujući i kategorički osuđujući one koji se usude postavljati pitanja o službenoj doksi ili koji brane temeljne slobode. Strah nije dobar savjetnik: dovodi do nepromišljenih stavova, postavlja ljude jedni protiv drugih, stvara klimu napetosti, pa čak i nasilja. Mogli bismo biti na rubu eksplozije!
Vidi, prosudi, djeluj: ova tri dobro poznata koraka pokreta Action Catholique (Katolička akcija), koje je papa sveti Ivan XXIII u svojoj enciklici Mater et Magistra predstavio kao obilježje društvene misli Crkve, možda mogu rasvijetliti krizu koju proživljavamo.
Vidjeti, što znači otvoriti oči za ukupnu stvarnost i prestati sužavati fokus samo na epidemiju. Svakako postoji epidemija Covid-19 koja je doduše dovela do dramatičnih situacija i određene iscrpljenosti zdravstvenog osoblja, posebno tijekom “prvog vala”. Ali unatrag, kako ne bismo relativizirali njegovu ozbiljnost u odnosu na druge uzroke nevolje koji se prečesto previđaju? Prije svega tu su brojevi koji su predstavljeni kao otkrivanje neviđene težine situacije: prateći dnevno brojanje smrtnih slučajeva tijekom “prvog vala”, sada imamo svakodnevnu najavu takozvanih “pozitivnih slučajeva”, bez naših mogućnosti razlikovanja onih koji su bolesni od onih koji nisu.
Ne bismo li trebali praviti usporedbe s drugim jednako ozbiljnim i smrtonosnim patologijama, o kojima ne raspravljamo i čije je liječenje odgođeno zbog Covid-19, ponekad uzrokujući smrtno pogoršanje? U 2018. godini u Francuskoj je 157000 umrlo zbog raka! Dugo je trebalo razgovarati o nehumanom postupanju koje je u domovima za njegu nametnuto starijima, koji su bili zatvoreni, ponekad zaključani u svojim sobama, a obiteljski posjeti bili zabranjeni. Mnogo je svjedočanstava koja se tiču ​​psiholoških poremećaja, pa čak i prerane smrti naših starijih.

Malo se govori o značajnom porastu depresije među pojedincima koji nisu bili spremni. Psihijatrijske su bolnice tu i tamo preopterećene, čekaonice psihologa pretrpane, znak da se francusko mentalno zdravlje pogoršava – razlog za zabrinutost, kao što je ministar zdravlja upravo javno priznao. Bilo je denuncijacija rizika od „socijalne eutanazije“, s obzirom na procjene da se 4 milijuna naših sugrađana našlo u situacijama krajnje samoće, a da ne spominjemo dodatnih milijun u Francuskoj koji su od prvog zatvaranja pali ispod praga siromaštva. A što je s malim poduzećima, gušenjem malih trgovaca koji će biti prisiljeni pokrenuti stečaj? Među njima već imamo samoubojstava. I barovi i restorani, koji su se pored toga složili s drastičnim zdravstvenim protokolima. A zabrana vjerskih službi, čak i uz razumne sanitarne mjere, svrstana je u kategoriju “nebitnih” aktivnosti: to je nečuveno u Francuskoj, osim u Parizu pod “*Commune-om”! *( op.p. Commune de Paris bila je radikalna socijalistička, protuvjerska i revolucionarna vlada koja je vladala Parizom od 18. ožujka do 28. svibnja 1871. godine.)

Suditi, što znači procijeniti ovu stvarnost u svjetlu glavnih principa na kojima se temelji život društva. Budući da je čovjek jedan u „duši i tijelu“, nije u redu pretvoriti tjelesno zdravlje u apsolutnu vrijednost do te mjere da žrtvuje psihološko i duhovno zdravlje građana, a posebno lišiti ih slobodnog prakticiranja vjere koja se kako je iskustvo pokazalo, pokazala bitnim za njihovu ravnotežu.
Budući da je čovjek po svojoj prirodi društven i otvoren za bratstvo, prekid obiteljskih odnosa i prijateljstva je nepodnošljiv, kao i osuđivanje najkrhkijih ljudi na izolaciju i tjeskobu samoće, kao što nije u redu obrtnike i male trgovce lišavati njihove djelatnosti, s obzirom na to koliko doprinose društvenoj kvaliteti u našim gradovima i selima.

Ako Crkva prizna legitimitet javne vlasti, pod uvjetom je da, prema pravednoj hijerarhiji vrijednosti, javne vlasti olakšavaju ostvarivanje slobode i odgovornosti svih i promiču temeljna prava ljudske osobe. Međutim, mi smo favorizirali individualističku koncepciju života i dodali smo laganu krivicu za nasilje nad cijelom populacijom (tretiranom poput djece) mašući promišljenim argumentima života pacijenata na intenzivnoj njezi i iscrpljenih njegovatelja. Ne bismo li prvo trebali prepoznati nedostatak naše zdravstvene politike koja je probila proračune i oslabila bolničke ustanove u smislu nedovoljnog i slabo plaćenog osoblja i redovitog smanjenja kreveta za oživljavanje? I na kraju, budući da je čovjek stvoren na Božju sliku, krajnji temelj njegovog dostojanstva – „Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i naše je srce nemirno dok ne smiri u tebi“ (Sveti Augustin) – bilo bi pogrešno podcjenjivati ​​slobodu bogoslužja, koje ostaje, prema Zakonu o razdvajanju Crkava i Države (objavljeno pod zategnutim okolnostima), prva od svih temeljnih sloboda – ona koju su građani, držani u stanju straha, pristali napustiti bez pogovora. Ne, zdravstveni argument ne opravdava sve.
Djelovati, a da to ne podrazumijeva nedostatak poštovanja i dijaloga ili poziva na građanski neposluh. Njezina je proročanska misija, u službi općeg dobra, skrenuti pozornost javnih vlasti na ove ozbiljne uzroke nevolje koji su izravno povezani s upravljanjem zdravstvenom krizom. Sestrinsko (medicinsko dusebrizinicko) osoblje mora se prirodno podržati i pružiti pomoć oboljelima – razboritost u primjeni gesta s preprekama dio je nacionalnog napora koji se odnosi na sve – ali bez žurnog optuživanja građana za vlastitu nevolju. U tom kontekstu moramo pozdraviti profesionalnost zdravstvenog osoblja koje se posvećuje bolesnicima i poticati velikodušnost dobrovoljaca koji se obvezuju služiti najugroženijima, a kršćani su često u prvom planu. Moramo dati glas pravednim zahtjevima onih koji su ugušeni u svom poslu (mislim na obrtnike i trgovce). Moramo također znati kako osuditi neravnopravan tretman, a da se ne bojimo relativizirati zdravstveni argument koji se ustrajno maše u korist zatvaranja malih poduzeća i zabrane javnog bogoslužja, dok su škole, supermarketi, tržnice, javni prijevoz i dalje u funkciji, s potencijalno veći rizici od kontaminacije. Kada se Crkva bori i zalaže za slobodu bogoslužja, ona brani sve temeljne slobode koje su oduzete na autoritativan način, čak i ako samo privremeno, poput slobode dolaska i odlaska po volji, okupljanja kako bi se radilo na zajedničkom Dobru, življenja od plodova svog rada i vođenja dostojanstvenog i mirnog zajedničkog života.
Ako moramo “dati Cezaru (caru) ono što pripada Cezaru”, moramo također “Bogu dati ono što pripada Bogu” (Mt 22, 21), a mi ne pripadamo Cezaru nego Bogu!




Smisao štovanja Boga je u tome što podsjeća sve, čak i nevjernike, da Cezar nije svemoćan. I moramo prestati dijalektički suprotstavljati se štovanju Boga, napisanom u prve tri riječi Dekaloga, ljubavi prema bližnjemu: oni su nerazdvojni, a potonji je ukorijenjen u prvom! Za nas kao katolike savršeno bogoslužje ide Kristovom žrtvom, prisutnom u euharistijskoj misnoj žrtvi koju nam je Isus zapovjedio obnoviti. Udružujući se s ovom
Žrtvom fizički i zajedno, možemo Bogu predstaviti „cijelu svoju osobu kao živu žrtvu, svetu, sposobnu ugoditi Bogu“, ovo je za nas pravi način da Mu se klanjamo (Rim 12,1). A ako je autentično, ovo će štovanje nužno naći svoje ispunjenje u našoj strasti za dobrobit drugih, u milosrđu i potrazi za općim dobrom. Zato je proročki i imperativno braniti slobodu štovanja (bogoslužja). Ne dopustimo da nam se otme izvor naše Nade!

Izvor: Izdavačka kuća Kyrios




Autor:Vjera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.