Tomislav Miletic/PIXSELL

Dajte nam koncert na Maksimiru!

Autor: Marino Pleić

Cibona je na jednu večer postala mjesto veličanstvenog Božjeg silaska među okupljeni narod koji je bio svjedok Gospodinove ljubavi, snage i milosrđa!

Kako uopće započeti pisati članak o događaju koji se dogodio u subotu u Košarkaškom centru „Dražen Petrović“. Za one koji ne znaju, Obiteljska televizija Laudato organizirala je duhovni koncert pod nazivom Progledaj Srcem. Puna, ma prepuna dvorana ispunjena brojnim vjernicima koji su u subotu navečer pjevali duhovne pjesme dva i pol sata! Iskreno, ne osjećam se dostojno, ali vjerujem da uz pomoć Duha Svetoga svima vama, a i samome sebi, mogu predočiti što se dogodilo ove predivne zimske noći.

Ali, ne namjeravam ići po programu i prepričavati što se događalo. Da, voditelji večeri Marin Periš i s. Dijana Lončarek bili su urnebesno smiješni, naša Božja Pobjeda i ostali izvođači po tko zna koji puta oduševili su sve mlade koji tragaju za Kristom, pamfleti koji su najednom iskočili iznenadili su i bacili u delirij sve prisutne… Svaka čast organizatorima i svima koji su sudjelovali u ovom projektu, ali to nije bitno. Oni nisu bitni. Meni najdraži književni citat izgovorio je jedan od najpoznatijih likova svjetske književnosti, a opet nedovoljno priznat i cijenjen, smatran samo štivom za djecu: Mali Princ. Njegova misao s pravom se može uzeti kao highlight večeri: “Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.” Vjerujem da je cijela dvorana progledala srcem kad je voditelj Marin, na samom početku koncerta, najavio tri osobe koje će večeras biti s nama. Svi smo se vjerojatno u prvi tren zapitali koje su to tri osobe: možda don Damir Stojić, pater Ike Mandurić, vlč. Jakov Rađa… Tko bi mogao biti? Naravno, nije mislio ni na jednog od njih trojice, već na one koji su ih stvorili: Otac, Sin i Duh Sveti! U cijelom njegovom repertoaru zabavnih i smiješnih skečeva i šala, Marin nije ni svjestan kakvu je atmosferu pokrenuo izgovarajući tako jednostavnu, a duboku rečenicu. Njegova izjava najvažnija je rečenica cijelog jučerašnjeg koncerta!

Zvuči pretenciozno, smiješno, nerealno? Onima koji nisu bili na koncertu, svakako! Svima nama koji smo svojim dolaskom, pjesmom i molitvom pisali povijest, ovo je jasno k’o dan! Ovaj veličanstveni koncert gotovo je puna tri sata prstom ukazivao na Onoga koji je sve ovo zamislio, pokrenuo i ostvario. Jako je važno svakodnevno čitati Riječ Božju kroz dnevna čitanja i evanđelje. Zašto? Zato što nam Gospodin upravo na taj način govori gdje smo pozvani danas, u našoj svakodnevici, koja je Njegova volja za nas sad i ovdje! Bog svakome od nas svakoga dana izravno govori i potiče nas na svetost kroz konkretne životne situacije. Kakve to veze ima s ovim koncertom? Zanimljivo je da je u jučerašnjem evanđelju tema bila Preobraženje Gospodinovo na gori pred Petrom, Jakovom i Ivanom (Mk 9, 2-13). Sinoć je Gospodin zorno prikazao kako je Njegova Riječ i danas aktualna. Cibona je na jednu večer postala mjesto veličanstvenog Božjeg silaska među okupljeni narod koji je bio svjedok Gospodinove ljubavi, snage i milosrđa!

Naravno, uvijek postoji i ona druga strana. Postoji onaj koji ne želi da se o ovome priča, da se ovakve stvari spominju, da se Bog proslavlja. U tim trenucima javlja se napast kod vjernika da vjeru žive samo za sebe, da ju ne navještaju drugima. Koliko često danas čujemo: „Vjera je privatna stvar.“ Ako kršćanstvo u svojoj biti nešto jest, onda je to karakteristika da ona mora uvijek i dovijeka biti dostupna i otvorena svima. Isus je evanđelje navještao svakoj pojedinoj osobi, a ne samo „odabranima“. U tu su zamku upali i Petar, Jakov i Ivan, protagonisti jučerašnjeg evanđelja. Htjeli su načiniti sjenice i ostati s Isusom na gori jer im je tamo lijepo, dobro, ugodno. Braćo i sestre, koliko se mi često tako osjećamo u našim vjerskim zajednicama s našim istomišljenicima. Zar je to život? Samo se družiti s onima koji su nam svjetonazorski slični i druge gledati kroz nišan? Ozbiljno? To je Isus navijestio? Kako da ne! Na tu Petrovu izjavu Isus ih je uputio da siđu s gore, odu među narod i počnu pripovijedati o ovome događaju, ali kad bude pravi čas. Ljubav i navještanje evanđelja nikad ne idu bez razboritog i mudrog ponašanja. Nikakav luđački vjerski fanatizam Isus nije poticao.

Nismo li i mi često, poput Petra, u napasti napraviti svoje sjenice u Ciboni, Frami, oratoriju, molitvenim zajednicama, raznoraznim vjeronaucima i predavanjima gdje se osjećamo sigurno, ugodno i lijepo? Ja znam da ja prvi jesam! Nisam nikoga ni zvao na ovaj koncert osim onih ljudi za koje sam očekivao da bi htjeli ići. Kao voditelju weba naše župe, u potpunosti sam zaboravio uopće najaviti ovaj koncert na našim stranicama. Na svu sreću, dvorana je bila krcata do posljednjeg mjesta. Kad je Marin na kraju koncerta pitao želite li još slaviti Gospodina, odgovorili smo potvrdno, poput Petra. Naravno, odlično je to što je nama bilo super, zabavno, veselo, što smo sreli mnogo prijatelja i nasmijali se brojnim šalama naših voditelja. Ali, to nije smisao sam po sebi. Prije svega, pozvani smo navještati Radosnu Vijest, kojoj smo svi sinoć od 20:15h do 22:45h bili izravni svjedoci! Pozvani smo ukazivati na Isusa kojeg svakoga dana možemo primiti u otajstvu euharistije. Pozvani smo tu Riječ prenositi dosadnom susjedu, živčanom profesoru, crvenim ljevičarskim kolegama na fakultetu i poslu, obitelji koja dosta često s nerazumijevanjem gleda na tvoju vjeru, prijateljima s kojima igraš nogomet. Opet postavljam pitanje: zašto? Zato što su svi oni ljubljena djeca Božja od kojih ti, dragi moj oratorijanče, framašu, članu molitvene zajednice, svećeniče, nisi apsolutno ništa vrijedniji, bolji, ljepši u Božjim očima! Upravo zato! Naša je prva dužnost ljubiti Gospodina Boga svoga i bližnje svoje. Logično pitanje koje se samo po sebi nameće je: kako? Koja je formula? Kako to činiti?

Marin je dao izvrstan primjer na početku koncerta. Nitko ne želi gledati ucviljene melankolične kršćane koji samo kukaju i plaču: „Ajme nemam novaca, ajme tramvaj mi je otišao, ispiti su preteški, kolega me ismijava…“ Smak svijeta! I onda dok ti osoba tako nabraja svoje nesnošljive probleme crpi životnu energiju iz tebe i svake osobe u krugu od 100 metara, nakon kojeg razgovora bi najradije otišao spavati i probuditi se prekosutra. Takvi ljudi bi i same apostole odvratili od vjere. Naš don Mihovil često voli reći da smo mi Hrvati prvaci u kukanju. Kad već luzerski gubimo u sportovima, pogotovo u zadnjih godinu dana, možemo se pohvaliti da smo u kukanju najbolji. I u pravu je! Gdje nam je radost, ljubav, veselje? Gdje su nam dobra djela? Svako jutro moramo se probuditi s osmijehom na licima i, da parafraziram jednog poznatog nogometnog dužnosnika, trebaju nam ljudi koji će prije izlaska iz kuće zasukati rukave, dati si Riječ Božju u ruke i reći ajmoooo! Nikakav vjerski fanatizam gdje hodaš s Biblijom u ruci s litrom blagoslovljene vode koju bacaš na svakog prolaznika koji nema krunicu oko vrata i tetoviranog sv. Antu preko čela. Podignimo glave prema gore, prema Nebu, prema Isusu. Nitko ne kaže da trebamo glumiti i prikrivati svoje osjećaje. Osjećaji su sami po sebi neutralni. Važno je kako se ophodimo prema njima: dopuštamo li da nas životne tegobe pritišću ili ih uzimamo pod kontrolu i postajemo njihovi vladari. Uostalom, nije li sam Isus pobijedio smrt? Uskrsnuće, remember?

Pater Ike Mandurić je na koncertu Božje Pobjede u 12. mjesecu na našem glavnom zagrebačkom trgu zavapio: „Probudi se Zagrebe!“ Dok sam ulazio u dvoranu, čuo sam zaštitare kako komentiraju: „Tko bi rekao da će ovoliko ljudi doći na ovakav koncert. Hoće li svi stati? Ovo je previše ljudi!“ Da, itekako će ovoliko ljudi doći na ovakav koncert. Dapače, dajte nam koncert na Maksimiru.




Autor:Marino Pleić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.