ALARMANTNO: Crkve u Europi su prazne, postaju shoping centri, noćni klubovi i džamije!

Europa, kako se to često kaže 'kolijevka kršćanstva' bilježi rapidan pad broja vjernika koji prakticiraju svoju vjeru. Uglavnom je riječ o pravom otpadu od vjere iako će neki reći: 'Krist da, Crkva ne', ostajući negdje po strani crkvenih zbivanja a u praksi to s vremenom ipak znači i prekid svakog osobnog bogoštovlja.

Brojke su zastrašujuće. U Velikoj Britaniji u posljednjih pedeset godina zatvoreno je oko 10 tisuća crkava. U Nizozemskoj je u proteklih dvadeset godina 250 katoličkih i protestantskih crkava prodano i sada se koriste u razne svrhe, uglavnom kao džamije. Njemačka bilježi sličan pad, oko 400 crkva je zatvoreno, od kojih je 60 katoličkih i sada su objekti za druge namjene. Prognoze su da će se u narednim godinama tamo crkvene zgrade i prateći objekti, njih oko 15 tisuća, početi rušiti jer jednostavno više nisu isplativi.

Zašto je tome tako? Teoretičari zavjera u ovom tekstu neće doći na svoje jer se ne mislim baviti tajnim i okultnim društvima, jednostavno zato jer ne vidim na koji bi način ti i takvi mogli natjerati nekog kršćanina da ne prakticira svoju vjeru; prisustvuje sakramentima, čita Božju riječ, odlazi na duhovne obnove. Najlakše je krivicu prebaciti na nekog drugog, ovdje to nećemo činiti već radije pokušati zaviriti u kršćansko srce.

Za razliku od današnjih kršćana u Europi, Rani su kršćani po cijenu života svetkovali nedjelju slaveći Euharistiju. Širili su vjeru bez sredstava komunikacije kakva imamo danas, ipak, broj im je rastao. Čudesa i ozdravljenja bila su tada redovna stvar. Samo malo, čudesa i ozdravljenja? Da, ako pogledamo u Djela apostolska vidjeti ćemo da su Rani kršćani doslovno shvatili Isusove riječi da će oni koji budu vjerovali u njega čini veća čudesa od njega. Tu smo, u samom središtu odgovora na pitanje: Zašto su crkve u Europi prazne, zašto se pretvaraju u shopig centre, noćne klubove i džamije. Ponestalo je vatre, žara koji su karakterizirali Ranu crkvu i pojedina razdoblja duhovne obnove kao što je bila pojava monaštva, siromaških redova i laičkih pokreta ili da ne idemo u daleku prošlost, pogledajmo kako danas živi Crkva u nekim dijelovima svijeta gdje upravo izbija duhovno probuđenje. Kršćani u nekim dijelovima Afrike i Južne Amerike upravo sada uživaju kršćansku radost primajući Evanđelje poput Ranih kršćana. Siromašni u materijalnom smislu, bogati u duhovnom, prkose materijalističkoj paradigmi koja guši čak i ‘europsku kolijevku sloboda’ – Nizozemsku gdje se sve više mladih ljudi okreće kršćanskim zajednicama u kojima dobivaju ono što njihovom društvu nedostaje: osjećaj zajedništva i pripadnosti. Povratak Crkvi u Nizozemskoj događa se vrlo sporo ali se događa no, ne nužno više u velebne katedrale već u manje zajednice okupljene bilo gdje, samo da je dobar razglas i nabrijana propovijed.  

Zbrojimo 2 + 2. Već sam spomenuo čudesa i ozdravljenja. Činio ih je Isus, činila ih je Rana crkva. Nije, doduše, bilo jakih razglasa ali je bilo nabrijanih propovijedi po kojekakvim katakombama gdje ionako nije trebao razglas ali imali su zajedništvo u molitvi i oko stola Gospodnjeg, imali su silu Duha Svetoga koji ih je jačao karizmama i poticao na evangelizaciju. U nikome nisu imali konkurenciju, Evanđelje je bilo zarazno. Obraćali su se ‘veliki’ i ‘mali’, tzv. obični ljudi ali i oni na višim položajima, Rimljani i Židovi, pripadnici drugih naroda kojim su odlazili kao misionari. Nameće se pitanje, ako je isto Evanđelje i isti Duh Sveti: Što se promijenilo od tada do nas? Promijenio se pristup. Kršćani više ne osjećaju odgovornost za nespašeni svijet kako su to nekoć osjećala starija braća. Prevladava razmišljanje da je sva odgovornost za obraćenje svijeta na pastirima ali Isus je rekao svima koji su se okupili prije njegova Uzašašća, i pastirima i laicima: ‘Idite po cijelom svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se. Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgoniti će zle duhove; govoriti će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno neće im nauditi; na bolesnike stavljati će ruke i oni će ozdravljati!’ (Mk 16,16-18).

Primijetimo da Isus nije samo rekao: ‘Idite’, već je jasno rekao što će se događati onima koji budu vjerovali, zapravo zajamčio je uspjeh. Još prije je rekao da je žetva velika a radnika malo. Nije rekao da je sjetva velika već žetva, zato što je On svojim djelovanjem kroz tri godine i smrću na križu izvršio ‘sjetvu’. Preostaje ‘žetva’, ‘ribolov’ duša. Vrati li se Crkva svom temeljnom poslanju a to je evangelizacija, biti će i obraćenih duša i ispunjenih, do sada, ispražnjelih crkvenih i liturgijskih prostora. No, najprije se Crkva treba vratiti u ‘gornju sobu’, primiti silu Duha Svetoga bez čega je svaki posao za Boga osuđen tek na dobar pokušaj. Previše puta viđeno do sada, Europi treba nešto konkretno. Može li s time u vezi nešto globalno ponuditi 37. Kongres Obnove u Duhu Svetom (susret jedne od četiri talijanske karizmatske zajednice i simpatizera) koji će se održati 1. i 2. lipnja u Rimu? Za očekivati je da će ova grupacija katoličkih karizmatika okupljenih oko rimskog prvosvećenika može osvježiti viziju i donijeti neki novi zamah za Crkvu u cjelini jer Karizmatska obnova je povratak starim, prokušanim metodama. Treba ih samo primijeniti.

Prati VJERU na FB!