Bivša šefica Ustavnog suda progovorila o Milanoviću: ‘Ako ovako nastavi, ja bih poništila izbore’
ZOKIJEVA LJEVIČARSKA DVOLIČNOST: ‘Mijenja sve, ali Bakarićevu vilu ne! Pokazao je svoje pravo lice’
U prvih pola godine običaji nalažu da predsjednici država, baš kao i premijeri, jasno nagovijeste svom puku programe, ambicije, želje, poglede i vlastitu viziju zemlje koju vode ili predstavljaju i svoju ulogu u tome. Tako se predstavljaju naciji, tako zadovoljavaju njezinu razložnu znatiželju, tako nam pokazuju što možemo očekivati. Franjo Tuđman se, to se jasno vidjelo, cijeli život pripremao za svojih povijesnih pet minuta i zauvijek je ušao u povijest. I Stipe Mesić se, ako ne cijeli život, onda barem desetak godina, pripremao da uništi i razbije sve što je Tuđman stvorio. Tako da i on ide ravno u povijest, doduše, kao čovjek koji je rastočio i destruirao sve što je Tuđman stvorio. Ivo Josipović je od prvog dana govorio o regiji i vidjeli ste da taj čovjek bez Beograda ne može funkcionirati.
To je bio i ostao početak i kraj svih njegovih ambicija. Regija, regija i samo regija, što tješnje veze, neka bude regija kad ne može biti Jugoslavija. Jer to da čelnik države Hrvatske svira klavir jednom srpskom političkom gedži u Banjoj Luci, to je horor da mu nema premca! A tako je bilo! Kolinda Grabar-Kitarović došla je s projektom Jadran – Baltik, pokušavajući Hrvatsku smjestiti u srednju Europu. One sekunde kad je rekla da je regija za nju “back yards”, dakle stražnje dvorište za hrvatske političke interese, svi mesići i lončari Hrvatske počeli su tražiti njezinu zamjenu. U riječ, svatko je imao svoj film, svatko je imao svoj program, Tuđmanu je to bilo stvaranje države, Mesiću uništenje nacionalne države, Josipoviću povratak u prošlost, Kolindi iskorak prema Americi i srednoj Europi. Kad govorimo o prvih pola godine vladavine Zorana Milanovića, tu nažalost nema ni programa ni konzistentnog stava, ni ideje ni vizije. Prvih pola godine vlasti Zorana Milanovića možemo ilustrirati kao pola godine svojevrsnog punk-političara koji razbija instrumente na bini, ima 18 pletaćih igala u nosu i frizuru kao Johnny Rotten iz Sex Pistolsa!
Vitez ili štemer
Ima nečeg naizgled simpatičnog u roli koju je izabrao, naročito ta potreba da pokušava logički usustaviti politiku, što je dakako nemoguće jer interesi ne poštuju nikakvu logiku, a politika nije drugo negoli usklađivanje raznih interesa. Zato na trenutke djeluje kao vitez, kao u slučaju s odlikovanjima generala Jelića, tragične figure ratnih zbivanja u BiH, ali već u drugoj sceni on je tek ulični štemer koji baca u smeće biste iz Ureda predsjednika, uključujući i Tuđmanovu!
Od prve sekunde krenuo je đonom! Objema kopačkama ravno u trbuh! Povijesti, prošlosti, Tuđmanu, Hrvatskoj, diplomaciji, Crkvi, svima! Sad ću vam pokazati kako treba izgledati predsjednik! I država!
Moglo bi se lako dogoditi da ga se pamti samo po tome što je “ubio” inauguraciju predsjednika države, obezvrijedio ikone hrvatske povijesti, odbio slaviti državni praznik koji mu se ne sviđa, odbio doći na prvu sjednicu parlamenta, napravio scenu na proslavi Bljeska kakvu nikad nitko nije napravio i otputovao s vojnim i policijskim, zračnim i pomorskim snagama, po svemu sudeći u privatni posjet koji će deklarirati kao službeni. I to u – Albaniju!
I sve to za samo šest mjeseci. I sva bi ta ekscentričnost pala u drugi plan kad bi njegova politika imala neki sadržaj.
Do dana današnjega nije jasno što mu je trebala onakva inauguracija, koja to zapravo nije. Da ponizi ulogu predsjednika, da ponizi samu državu, da bude moderan i poseban po svaku cijenu, da štedi (!), da glumi Skandinavca na Balkanu? Nitko živ ne razumije zašto je uništio inauguraciju kao takvu. U zemlji koja je tek promijenila prve pelene u stvaranju kakve-takve, ali napokon pune državne tradicije, zemlji koja se tek uči živjeti u samostalnoj državi, zemlji kojoj je u tom smislu predsjednik i orijentir i svjetionik, i ne samo u provinciji.
Pravo na pompoznost
Otkud mu ideju da se državna himna na inauguraciji izvodi kao tribute Janis Joplin? Do koje razine moraš ne razumjeti što je hrvatska država, koliko je krvi palo za nju, kako su generacije ginule za nju, da na inauguraciji pustiš Josipu Lisac bez jednog jedinog normabela da otpjeva himnu onako kako je ona vidi? Pa onda u jednu prostoriju zaguraš pedesetak ljudi, protokol svedeš na minimum i što prije okončaš cijelu manifestaciju, kao da je ilegalna. Inauguracija je oduvijek po nekima bila pretjerana, pomopozna, sajam dvoličnosti i taština, nedolična jedne male države, nekako prešampanjizirana.
Ali čak i da je sve to istina, postoje trenuci kada nacija ima pravo na svoju malograđanštinu. Pa i patetiku ako hoćete. Postoje trenuci kada imate pravo na pompoznost i svečanost. Jedva smo došli do države, jedva smo postali samostalni, dočekali da imamo svog predsjednika, svoju vojsku i državu i zašto se taj čin i taj dan ne bi slavio? Zašto gaziti zametke jedne državotvorne tradicije? Nema ni jednog, ali ni jednog opravdanog razloga da se onako uništava inauguracija predsjednika i sasvim sam siguran da nikad više nijedan predsjednik neće ponoviti ono što je Milanović samo zbog svoje ekscentričnosti učinio. Ni predstavnike Crkve ni predstavnike stranih veleposlanstava nije pozvao, što je u konačnici nepristojno. Kao da je riječ o inicijaciji u nekoj sekti, a ne inauguraciji jednog predsjednika države!
Čim su se pojela ona tri sendviča s mortadelom i popila dva Pipi soka, kako je izgledao domjenak iste te inauguracije, Milanović je pobacao iz Ureda sve biste koje je ondje našao. Redom su u podrumu završili ni manje ni više nego: kralj Tomislav, Ivan Mažuranić, Josip Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman. Upućeni tvrde da ih je Milanović izbacio iz Ureda kao izraz svog bijesa što je Kolinda uklonila Titovu bistu. Ako je to istina, to je – najgora istina! Milanović je navodno ustvrdio da bistama nije mjesto u Uredu predsjednika, nego u muzejima. Kaj god! Ne, nego kad tamo nema Tita, e, neće biti nikoga!
Koja bahatost
Do dana današnjeg nisam čuo suvislo obrazloženje zbog čega se odbio pojaviti na prvoj sjednici novog saziva Sabora. To je bila praksa koju su poštovali svi predsjednici (uz jednu Tuđmanovu iznimku). Da, riječ je o svojevrsnom protokolu, ali i nekoj vrsti poštovanja prema parlamentu, novom sazivu, budućnosti koja slijedi. Pa politika je ceremonijalno na najvišim razinama najčešće goli protokol. Ali, ne! Ne i ne! “Donošenjem odluke o sazivanju sjednice Hrvatskog sabora, predsjednik Republike ispunio je svoju Ustavom predviđenu ulogu”, kratko je tada priopćeno iz Milanovićeva ureda. Koja kapricioznost! Koja bahatost! Koji lažni minimalizam! Koji zapravo prezir prema najvišoj državnoj instituciji! Niste vrijedni mog dolaska.
No, najveći hit našeg političkog pankera bilo je njegovo odbijanje da obilježi Dan državnosti. Novi-stari datum Dana državnosti, koji je Hrvatski sabor legalno promijenio, ponovno je vraćen na 30. svibnja. No Milanović je dešperatno odbio sudjelovati u protokolu obilježavanja tog dana do razine da nije htio na taj datum ni odnijeti vijenac na Tuđmanov grob! “Dan državnosti i takve odluke moraju biti konsenzualni”, rekao je Milanović, zaboravljajući da je Račan isto tako bez konsenzusa ukinuo isti datum istog tog Dana državnosti! Zanimljivo, nije prosvjedovao, niti je odbio obilježavati Račanov Dan državnosti, makar nije izglasan konsenzualno… Milanović, a to se ovdje najbolje vidi, uopće ne razumije pedagošku razinu svoje funkcije. Kakvu poruku šalje predsjednik države naciji kad joj kaže da odbija sudjelovati u obilježavanju jednog državnog, na zakonu utemeljenog praznika?
Igra vatrom
Zašto bi sutra neki drugi predsjednik ili premijer obilježavao 22. lipnja, dan antifašizma, kad je Milanović uveo pravilo da se, dakle, državni praznici i ne moraju obilježavati ako vam se ne sviđaju? Predsjednik se igra vatrom, a da toga nije ni svjestan. Jer, ovako u ideološki podvojenom narodu koji svoje ratove nije završio, ponašati se ovako bahato i isključivo u jedva dosegnutom konsenzusu, uvoditi ovakve običaje i nota bene kršiti zakon, to je neodgovorno, to je politički nezrelo.
O histeriji na obilježavanju akcije Bljesak puno je toga rečeno, ali se malo tko sjetio da je svojedobno gotovo istu scenu, nekim drugim povodom, u Lori, napravio Stjepan Mesić koji se doslovno derao na vojnike. Zaboravilo se to, kao što se ovdje sve zaboravlja, ali Mesić je, kao i u svemu destruktivnom, i u ovoj destrukciji bio – prvi. Milanović je u svakom slučaju na obilježavanju Bljeska nastupio nedržavnički, nepolitički, bahato, ultimativno, u riječ posve pogrešno! Jer, lege artis, ako se gdje i mogu i trebaju nositi HOS-ove odore, onda je to na komemoracijama i sličnim manifestacijama. Pristojan, mudar, dalekovidan predsjednik, u ime Bljeska i žrtava Bljeska nazočio bi komemoraciji i nakon toga rekao što ima reći. Neurastenični, ekscentrični tip koji se nikad nije ni pred kim suzdržavao, eksplodirao je mimo svakog protokola. I navukao bijes prije svega okupljenih vojnika i obitelji poginulih jer je to što je učinio bilo u prvom redu ljudski – nepristojno. Ali, to je Milanović. Novo normalno.
Zadnja afera
I last but not least, zadnja afera iz koje se neće tako lako izvući put je u Albaniju. U ovoj priči najprije treba spomenuti ono o čemu svi šute, a to je ustavna odredba o sukreiranju vanjske politike. Milanović je izrijekom rekao da nije Plenkoviću ni prepričao o čemu je u Albaniji razgovarao jer da ni ovaj njemu ne prepričava svoje razgovore. Nominalno je to razumljivo, ali kako njih dvojica trebaju sukreirati vanjsku politiku, postavlja se pitanje kako je moguće sukreirati vanjsku politiku ako jedan od drugoga taje o čemu razgovaraju vani? To je ta idiotska odredba o tome da “predsjednik Vlade i predsjednik države sukreiraju vanjsku politiku” koju je Račan stavio u Ustav kako bi se dodvorio tada silno moćnom Stipi Mesiću, pa je odlučeno da njih dvojica “sukreiraju vanjsku politiku”. Naravno da nikad nisu ništa sukreirali, Račan nije ni znao kamo Mesić putuje, a kamoli što tamo radi! Tako je bilo i s drugima. Dok je Kolinda razvijala tijesne veze sa SAD-om pa je ovdje osvanuo čak i Joe Biden, dok je po svaku cijenu htjela Hrvatsku u asocijaciji “Jadran – Baltik”, Plenković je uredno ignorirao sva nastojanja i Hrvatsku vezao isključivo uz Bruxelles i Njemačku. Sada u ovim pitanjima postoje bitno manje razlike između njega i Milanovića pa zacijelo velikih iskakanja i neće biti, ali kako vidimo, čak ni na minimalnoj razini sukreiranje ne funkcionira. Milanović je u Kninu tek dobacio Plenkoviću kako, eto, ide za koji dan u Albaniju. To je sukreiranje? Na formalnoj razini Milanović putem u Albaniju nije samo prekršio sve uzuse, pa i neke zakonske norme, nego i pokazao svoje drugo lice. Najprije nastavljajući ljetovati u Bakarićevoj vili na Hvaru, pljunuo je u lice sam sebi i svojoj skromnoj inauguraciji na kojoj se između ostaloga namjerno i namjenski – štedjelo!
Bakarićeva vila
Čovjek koji se predstavljao kao drugo ime za promjene, koji iz temelja sve loše želi promijeniti u ime novih neopterećenih generacija kojima je zlo od starih vremena, zadržao je najgori od svih mogućih običaja i najgori od svih mogućih oblika povlaštenosti i iskorištavanja političke funkcije. On je moderan, on je ljevičar, on nema ništa s komunističkim totalitarizmom, on do te razine ne želi raditi korak više da čak ni na konstituirajuće sjednice Sabora ne ide ako to zakon ne traži. I inauguraciju će promijeniti! Kao i proslavu Bljeska. Sve se mijenja! Ali Bakarićeva vila njemu ostaje na raspolaganju!
To je ta ljevičarska dvoličnost koju smo gledali od 1945. do 1990. I kasnije dakako. Milanović će reći da je vila u državnom vlasništvu, da je njezina uporaba predviđena zakonskim propisima, da je sve lege artis, da bi on mogao i na Brijune, ali da neće! Sve to stoji. Ali kad netko zauzme gard da će od njega sve biti drugačije, da je on mjera promjena, da prezire pompe, nepotrebne troškove i rezidencijalna pretjerivanja, kad netko takav pod egidom “mijenjajmo sve što ne valja i što je nepotrebno”, zadrži najgoru metaforu uzurpacije vlasti, metaforu koristi koju političari imaju isključivo zbog svojih funkcija, kada funkciju koristi na ovaj najbezočniji, ujedno i najiritantniji način, da dakle koristi stare komunističke vile za ljetovanje, to onda znači da imamo posla s teškim lažnjakom! A kad netko koristi Bakarićevu vilu za odmor, a vojne brodove za putovanja, taj se zapravo nije maknuo iz “kuće cvijeća”! Nakon 50 godina komunizma i 35 godina Titove samovolje bilo bi u najmanju ruku pristojno ne koristiti se bivšim komunističkim dvorima, a minimum minimuma pristojnosti bio bi da se ne putuje vojnim brodovima kao što je Tito putovao. Jer je to uvijek bio izraz moći, vlasti, glamura, demonstracije sile i umišljene veličine. Jer, zar ste zaboravili, predsjedniče, protiv svega toga se vi deklarirano – borite! Kako može švedski ili norveški premijer putovati putničkim zrakoplovom? A da bi se našeg predsjednika prebacilo s otoka do Albanije, koristi se sva moguća vojna i policijska tehnika!
Neuspješno spašavanje
Dakle, Ured predsjednika Milanovića najprije je priopćio da je predsjednik otišao u Albaniju u privatni posjet. Čita li Milanović priopćenja vlastitog ureda koja se odnose nota bene – na njega?! Ako čita, zašto on prvi nije reagirao? Nakon što danima nitko na to nije reagirao, javilo se Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa tražeći objašnjenje od Ureda predsjednika o tom putu, zašto se koristi zračna i pomorska flota za privatni posjet. Ured šuti danima. Milanović danima šuti. I onda kad je šutnja postala preiritantna, na čistom hrvatskom predsjednik nam priopćava da je došlo do “omaške”. Da je put bio službeni, da je, pazite, sad, valjda greškom rečeno da je bio privatni. No, s tog tzv. službenog puta ni slike ni tona, ni priopćenja ni našeg ni albanskog. Naravno, kad je bila riječ o privatnom posjetu! Onda je Milanović pokušao sve prebaciti na policiju, tipa, oni su odlučili da se baš tako putuje iz sigurnosnih razloga. Pa onda i na MORH, tvrdeći da svu dokumentaciju o putu ima MORH. Sad se oglasio ministar obrane koji tvrdi da su oni dali samo odobrenje za korištenje vojne opreme u skladu sa zahtjevom Ureda predsjednika, da oni nemaju nikakve posebne dokumentacije te da “na koji način i u koje svrhe predsjednik koristi resurse, treba pitati predsjednika”, dodajući kako “Ured predsjednika organizira sva putovanja predsjednika te nije na MORH-u da te podatke objavljuje”. Dakle, ministar obrane je vratio lopticu predsjedniku na tezu, “sva dokumentacija vam je u MORH-u”.
Glavni moralni higijeničar Hrvatske, profesor Žarko Puhovski, tvrdi da je afera izmišljena i da Milanović ionako rijetko putuje. No, to je bilo neuspješno spašavanje vojnika Rayana.
Sukob interesa
Jer, posve je nevažno koliko Milanović putuje, ovdje je tema je li bila riječ o privatnom ili službenom putu između ostaloga i zato što je samo gorivo za put u Albaniju koštalo 100.000 kuna. Ovdje se radi o klasičnom sukobu interesa koji valja istražiti i posve je irelevantno putuje li Milanović često ili rijetko. Inače, da je Milanović potpuno irelevantan na međunarodnoj sceni, što nije bio slučaj s Kolindom Grabar-Kitarović, svjedoči činjenica da je za prvih šest mjeseci bio na šest putovanja. Dvaput u Sloveniji, dvaput u Austriji te po jedanput u Crnoj Gori i Albaniji. Dakle, da se razumijemo, poželjna su putovanja hrvatskog predsjednika širom svijeta jer to govori s jedne strane o njegovoj važnosti kada ga pozivaju i to sugerira da će nešto za svoju državu i korisnoga učiniti. Ne jamči, ali sugerira. Kolinda Grabar-Kitarović u četiri godine mandata imala je gotovo stotinu putovanja u inozemstvo! Predsjednik kojeg nitko nikamo ne zove izvan prvih susjeda nevažan je, a onda je nevažna i država koju predstavlja. Ta činjenica da de facto ne putuje van, jer posjet susjedima nema osobitu težinu, ilustrira da niti ima vizije niti planova, niti se trudi afirmirati zemlju koju predstavlja. Ok. Ali ako je ikako moguće, može li onda barem bez jeftinog kokošarenja?
ZADNJE VIJESTI
Milanović bi mogao biti i smijenjen: Otkrivamo kako može napustiti Pantovčak prije vremena
Grbin o o crnom scenariju za SDP: ‘To bi bio državni udar, ali ne s pištoljem na vodu’
Policija u Zagrebu traži dva muškarca: Sumnja se da znaju više o napadu usred grada