iz serije Dosije/Zemunski klan by Prva TV

Ispovijest Beograđanke bliske podzemlju ‘Arkan je bio pravi gospodin, a Legija mračan tip koji je voleo techno’

Autor: Mia Mitrović

Tko je na beogradskoj Karaburmi ubio Dragoslava Miloradovića, kuma sadašnjeg vođe Zemunskog klana, Luke Bojovića, vjerojatno nikada nećemo saznati. Vješti ubojice znali su što rade i svoj posao obavili brzo, efikasno i skriveni u sjenama, poput japanskih nindži.

Diljem zemalja bivše Jugoslavije, mafija ostavlja dugačak popis nikad riješenih ubojstava, a na stranicama crne kronike svoje su mjesto osim kriminalaca pronašli i brojni policajci, suci, odvjetnici, novinari i starlete koje je ljubav prema novcu otjerala u zagrljaje opasnih momaka.

Sam spomen imena Zemunski klan na Balkanu izaziva strah i trepet jer je ova zloglasna kriminalna organizacija postala sinonimom za svemoćnu mafijašku državu unutar države koja nema milosti ako je u pitanju njihov interes i ne libi se proliti krv onih koji im stanu na put pa makar bili i visoki politički funkcioneri.

Ipak, apsolutna moć koju je Zemunski klan imao krajem 90-ih i početkom 2000-ih, ugašena je 2003. u policijskoj akciji “Sablja”, sprovedenoj nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića. Tom je prilikom uhićeno 11 000 osoba povezanih s organiziranim kriminalom, a u obračunu s policijom skončali su i tadašnji vođe Zemunskog klana, Dušan Spasojević i njegov kum, Mile Luković.

Razbojnici iz Šilerove 

Ovaj dvojac u Beograd je stigao 1993. iz sela Gajtan na jugu Srbije, a u manje od deset godina pošlo im je za rukom oformiti najopakiju mafijašku organizaciju u ovom djelu svijeta. Krenuli su od nule, prvo obijanjem, a potom krađom automobila, no brzo su prešli na puno unosniji posao, trgovinu drogom. Ipak, njihovo ‘zlatno doba’ u kojemu su mogli raditi što su htjeli jer su bili praktički iznad države počelo je nakon što su uspostavili suradnju s nekadašnjom Arkanovom desnom rukom, Miloradom Ulemekom zvanim Legija i postrojbom Crvene beretke koja je bila pod direktnom upravom Službe državne bezbednosti, tj. srpske frakcije nekadašnje Udbe. U vrijeme Domovinskog rata, Beretke su operirale po nekadašnjoj SAO Krajini i na bosanskom ratištu, a u vrijeme mira, Legija je jedinicu stavio na raspolaganje Zemunskom klanu. Legija i zemnuci od 1999. pa do 2003. pratički su vladali Srbijom iz za tu svrhu posebno izgrađene tvrđave u Šilerovoj ulici.

Zemunski klan u paktu s Legijinom vojskom bio je toliko moćan da su prilikom smjene Miloševićeve vlasti, oporbeni političari morali s njima pregovarati kako bi sve prošlo u miru i bez prolijevanja krvi. Mile Ulemek Legija danas je među rijetkim kriminalcima tih vremena koji su još uvijek na životu. Dane provodi na ‘sedmom odeljenju’ požarevačkog zatvora nazvanog Alkatraz gdje služi dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstva Zorana Đinđića, Miloševićevog oponenta Ivana Stambolića, trojice članova političke stranke Vuka Draškovića koje je pregazio kamion na Ibarskoj magistrali i dva neuspjela pokušaja atentata na samog Draškovića.




Kako bismo saznali koja je realna snaga Zeminskog klana u Srbiji danas i kako je izgledao život u Beogradu pod sankcijama i vladavinom mafijaških klanova, porazgovarali smo sa Simonidom, 52-godišnjom Beograđankom koja se družila s brojnim akterima srpskog podzemlja.

“Bio je to ‘haos’. Svaki dan je bilo neko ubojstvo. Kada bi uvečer izašla van, bukvalno nisam znala hoću li dočekati jutro živa. Izlazili smo u Tašman, restoran Knez u Nušićevoj, u Dugu, kafić Paladium i u klub Stupica. Bila su to mesta gde su dolazili i Šijan, Giska, Lakonjić, Darko Asasin, Dadilja,Ljuba Zemunac, Joca Amsterdam i drugi, ne sećam ih se svih”, prisjeća se Simonida te dodaje kako je danju grad bio koliko, toliko siguran, no noću je glava svima bila u torbi.

‘Arkan je bio pravi gospodin, a Legija mračan tip koji voli techno’




“Upoznala sam mnoge od tih faca. Najviše me iznenadio Arkan za kojeg sam čula svakakve priče, a prema meni je uvijek bio ljubazan i fin. Pravi gospodin. Najgori mi je bio Ranko Rubežić. On je bio sirovina i prvi koji je uveo oružje na naše ulice još u osamdesetima. On je bio i među prvima koji su u devedesetima ubijeni kada je počeo val svakodnevnih ubistava”, govori nam Simonida kojoj nije ‘sjeo’ ni zloglasni Legija:

Legija je bio veliki nacionalista i jako mračan tip, odjeven u crni mantil. Volio je techno i kada bi došao u lokal, odmah bi naložio da se pušta techno. Voleo je i kokain. S njim nikada nisi bio načisto. Ako mu se nešto ne bi svidjelo, pravio bi dar-mar i pucao po lokalu”, opisuje (ne)slavnog Milorada Ulemeka.

U tim teškim i krvavim vremenima Simonida je izgubila i najbolju prijateljicu koja je nastradala u trostrukom ubojstvu:

“Ubijena je u svom stanu s dečkom i njegovim sinom od 17 godina. Kasnije se saznalo da su ih ubili klinci, trgovci benzinom. Njen dečko držao je butik i bio je indirektno povezan s krimi-miljeom. Pričalo se da šije uniforme za Arkanove Tigrove i da kući ima dobru ‘kintu’. U to vrijeme je u zemlji bila tolika inflacija da nitko nije držao novac u kući jer je sto maraka vredelo kao omanji automobil. Ubijeni su u klasičnoj sačekuši, a jedan od ubojica ratovao je u Hrvatskoj pa se na suđenju izvlačio na PTSP”, prepričava tragičnu priču Simonida te dodaje da je tih dana gradom kružila ‘bela lista’, a onaj čije ime bi se na njoj našlo, uskoro bi bio likvidiran.

Kao i mnogi Beograđani, Simonida je mislila da će stvari krenuti na bolje ako Slobodan Milošević siđe s vlasti. Zbog toga je 5. oktobra izašla na ulicu.

“Ceo Beograd je izašao. Najviše smo strahovali od toga da li će Legija i njegova jedinica pucati po nama, no to se nije dogodilo i stali su uz nas. Bio je to lijep dan. Mislili smo da dolazi novo doba. Verovali smo u Đinđića, Koštunicu, Draškovića, u sve njih. Nažalost, to novo doba dolazilo je odveć sporo”, objašnjava.

Zapravo, sve do pada Slobodana Miloševića u Beogradu se malo toga znalo o Zemunskom klanu, tvrdi Simonida.

“Zemunski klan svoju pravu snagu dobio je tek nakon pada Slobina režima. Do tad ih nitko ih u tim krimi-džimi krugovima nije previše ni spominjao. Tek tada su se pojavili i to ne samo kao mafija već i kao politička snaga. Tada su počele i otmice. Oteli su sina Lepe Brene i biznismena Miškovića. Kriminalci s kojima sam se ja družila nikada nisu otimali ljude, osobito ne civile. Bili su gradski mangupi, ali čast im je bila iznad svega i pazili su da ne prekrše kodekse. Zemunski klan za stare kodekse nije mario. Sve su ih prekršili i stavili van funkcije”, objašnjava te dodaje kako je njihova strahovlada trajala tri kratke godine i da su nakon Đinđićeva ubojstva marginalizirani.

Mafijaški kodeks

“Ovi što čitam da se ovih dana ubijaju, za mene su dečurlija. Imali su jedva osamnaest godina 90-ih. To je balavurdija koja živi na staroj slavi, odrastali su na tim pričama o ‘slavnim danima’ i kriminalističkim filmovima. Stari krimosi, za razliku od ovih danas imali su u sebi nešto viteški. Štitili su žene i ja sam se u njihovom društvu osećala sigurno. Nikada nisu napadali slabije od sebe, a kamoli decu. Od njihove bi ruke nastradali uglavnom oni koju bi se kurčili”, smatra Simonida koja ne misli da je mafija povezana sa strukturama vlasti u Srbiji kao što je to nekoć bio slučaj sa Legijom i Zemunskim klanom. Vučić je, smatra, odveć arogantan da bi polagao račune nekakvim mafijašima.

“To bi Vučiću bilo ispod časti. Sve kada bi i htio s nekime ući u tal, nema ni s kime jer su sve ovo danas sitne ribe. On igra drugačiju igru po uzoru na svog učitelja Šešelja koji možda je bio blizak s mafijom, ali je u jednoj emisiji Arkanu otvoreno rekao ‘Ti si Arkane navukao više čarapa na glavu nego ja na noge'”, šali se Simonida.

Je li srpska mafija povezana sa Hrvatskom, nije nam znala odgovoriti iako je u Zagrebu nedavno u više dijelova pronađeno truplo pripadnika Zemunskog klana Cvetka Simića kojega je života lišio notorni zemunski hitman Sretko Kalinić Zver koji je također viđen u Zagrebu.

“Mafijaško pravilo je, ako zajebeš ili još gore cinkaš, iskasapit ćemo te pa se to verovatno dogodilo Simiću. A za vezu s Hrvatskom, ne znam. Ništa ne bi moglo da se radi da nisu umreženi. I miš i mačka mogu da budu ortaci ako imaju zajednički interes“, zaključuje.

S našom beogradskom sugovornicom slaže se i zagrebački kriminalist Željko Cvrtila.

“Hrvatska i srpska mafija surađivale su i u vrijeme Domovinskog rata, a sada je to puno lakše. Imaju zajednički interes, a to je novac pa se jedni drugima daju na raspolaganje po principu ruka ruku mije. I srpskoj mafiji u Hrvatskoj i obrnuto na raspolaganju su jatački stanovi i bunkeri u vrijeme istraga ili opasnosti. Veza među kriminalcima na Balkanu još je jača jer vuče porijeklo još iz vremena kada su zajedno radili za tajnu službu bivše države“, objašnjava kriminalist.

Ipak, srpsku i hrvatsku situaciju s kriminalom ne treba uspoređivati jer, iako ni u Hrvatskoj nije bilo sve bajno, nije postojala mafijaška paradržava kao u Srbiji.

“Kriminalno podzemlje na taj način u Hrvatskoj nikad nije bilo u vrhu vlasti, niti je u sastavu Hrvatske vojske postojala jedinica poput Crvenih beretki. Tranzit vlasti u Hrvatskoj ipak se događao bez ovakvih trzavica, mafija nije naručivala atentate političara. U ovom slučaju smo se, srećom, ipak okrenuli zapadnom modelu, dok je Srbija preuzela model nalik ruskom”, zaključuje.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.