Zašto postoji zabrana u ‘Potjeri’? ‘Dežulović i Tomić mogu, ovaj književnik ne’

U kvizu “Potjera” koji se svakoga radnoga dana emitira u udarnom terminu Prvoga programa hrvatske državne televizije nikada dosad, a to mogu garantirati, nije kandidate nitko pitao nešto o književnom radu književnika Mile Budaka. Sabrane pripovijetke i romani ovoga političara koji se inače sastoje od dvadesetak debelih svezaka u takvim programima imaju nepisanu zabranu premda u njima baš ni u jednom retku i ni na jednoj stranici nije spomenuta neka politička misao ili aluzija na vrijeme u kojem je ovaj čovjek bio i političar. Otprilike, radi se o cenzuri sličnoj onoj kojoj je izložena glazba hrvatskoga pjevača Marka Perkovića Thompsona. Nitko tu ne zna zbog čega je to tako, ali svi režiseri i urednici znaju kako je dobro brisati spomene njihovih imena i njihovih djela.

Dežulović, Pavičić i Ivančić mogu, Budak ne

Naravno, to što je u “Potjeri” hrvatski književnik Mile Budak (1889. – 1945.) posve zabranjen nikako ne znači da su ondje zaboravljeni neki domaći politički pisci otvoreno orjunaške orijentacije. Tako je u “Potjeri” gotovo svakoga tjedna posve razumljivo pitati nešto o književnicima koji se zovu Boris Dežulović, Ante Tomić, Viktor Ivančić ili Jurica Pavičić, u čijim djelima manje-više i nema ničega drugoga nego vulgarnoga politikantstva i agresivnog jugoslavenstva. U tom udarnom televizijskom terminu ponekad se pita, kao da su to teme iz riznice hrvatske kulturne povijesti, još i o beogradskom nogometnom klubu Čukarički, o srpskom botaničaru Josifu Pančiću ili grobnici Karađorđevića na Oplencu. Ipak, pravde radi, a za potrebe ovoga članka,  postavit ću jedno posve dobro sročeno pitanje o Mili Budaku. Pitat ću čitatelje ovako:

Hrvatski književnik Mile Budak četiri sveska svoga romana “Ognjište” napisao je za vrijeme boravka u:

• Svetom Roku u kući svoga oca
• Salernu dok se sa ženom odmarao u hotelu
• Srijemskoj Mitrovici na odsluženju zatvorske kazne.

Odgovor na ovo kviz-pitanje, molim vas, pronađite u članku koji slijedi.

Budak je organizirao dva susreta Pavelića i Krleže

Svjetski rat u kojem je Mile Budak sudjelovao bio je strašan. Dok govorim o njemu, znam kako je strašno pogriješiti, ali je još strašnije nikad ne pokušati. Ovaj hrvatski književnik svoj cijeli život žrtvovao je idealu slobodne i nezavisne hrvatske države. Mi danas konačno živimo u takvoj državi i nije moguće da u toj realnosti za njega, njezina paloga anđela, ne bude mjesta.

Okolnosti su ga tjerale da svoj život proživi kao neobično lijepu umjetninu, kao neki avanturistički film. Tijekom života, posebno u izgnanstvu, a i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, on je pred sebe postavio visoke kriterije. Samo neke od njih uspio je savladati. Borbu za svoju domovinu i njezinu nezavisnost stavio je na vrh. Danas je njegova domovina ono što je za nju u izgnanstvu žudio. Postala je i nezavisna i demokratska! Neodgovorno bi bilo danas iz komoditeta našega vremena donositi procjene o čovjeku koji je živio u teškim vremenima kušnji i kontroverzi, koji je ubijen na kraju toga strašnoga rata dok su pobjednici na našem tlu bez suda ubijali one koje su proglasili mrziteljima. Na kraju, možda i jesu kaznili ponekog mrzitelja, ali svoju mržnju nisu ubili i ona je za njih i danas ostala jedinom pobjednicom.

Književnik Mile Budak rodio se u Lici 1889., a bez pravog suđenja pogubljen je već u lipnju 1945. zajedno sa stotinama tisuća istrijebljenih i zbog nacionalne osvete ubijenih Hrvata. Premda nije pogubljen zbog književnih djela, njih su odmah nakon njegove smrti cenzurirali i zabranjivali, njih su palili i izbacivali iz javnih knjižnica, tako da su naraštaji Budakovih potomaka odrastali a da o ovome književniku nisu mogli saznati ništa ni u čitankama ni u enciklopedijama. Njegovi suci nisu htjeli voditi računa da je upravo Mile Budak odmah nakon pada fašističke Italije, kad su se za Hrvatsku promijenile geostrateške okolnosti, postao protagonist poželjne liberalizacije ustaške države te njezine kako unutarnje tako i vanjske politike.

Budakovi krvnici u lipnju 1945. o tome nisu ni morali ni htjeli voditi računa. Njih nije zanimala stvarna biografija čovjeka kojega su se spremali objesiti niti im je zbog nečega bio zanimljiv njegov književni portret. Oni nisu vodili računa o tome da je upravo taj književnik samo koju godinu ranije javno zagovarao oslobađanje zatvorenoga Vlatka Mačeka, političkog vođe inače umjerene Hrvatske seljačke stranke, zaboravili su ti suci kako je upravo Mile Budak usred rata organizirao čak dva susreta slavnoga hrvatskog književnika Miroslava Krleže i poglavnika Ante Pavelića koji je piscu, znamenitom po materijalističkim i komunističkim nazorima, na nagovor Budakov nudio utjecajna mjesta u Hrvatskoj akademiji, u Matici hrvatskoj i na Sveučilištu.

Umro bez nade u oprost

Mile Budak za vrijeme svoje kratkotrajne ratne političke moći također nije imao ništa protiv da se protivnik ustaške države kakav je bio profesor hrvatske književnosti Antun Barac izabere 1944. u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, kao što nije imao ništa protiv da se od dojučerašnjeg zatočenika u logoru Stara Gradiška, sveučilišnog profesora Grge Novaka, naruči povijesna sinteza o Dalmaciji kako bi se ova mogla koristiti u budućim geopolitičkim pregovorima o toj južnoj hrvatskoj pokrajini na koju je Italija smatrala da polaže prava. Sve ovo za suce vojnoga suda teško da se moglo odmjeriti s činjenicom prema kojoj je Mile Budak bio supotpisnik nekih od zakona Nezavisne Države Hrvatske, prema tim sucima marionetske države koja je bila saveznikom Hitlerovu Njemačkom Reichu.

Za Milu je Budaka 1945. pred tim vojnim zagrebačkim sudom bilo malo nade da se neće naći na listi ratnih zločinaca. Jer njemu je suđenje završilo i prije nego što je otpočelo. U posljednjim trenucima navodno je pokazao svoje najljepše osobine…, nadao se prijateljstvu, a umro je okružen terorom, patnjom i boli. Iz sačuvanoga spisa vidi se da je saslušavanje i čitanje presude jedva trajalo desetak minuta, a da je već sutradan u zoru na smrt osuđeni književnik bio obješen, njegovo tijelo pokopano na nekoj zauvijek nepoznatoj lokaciji. Umro je na način na koji ni jedno živo biće ne bi smjelo napustiti svijet. Umro je bez nade u oprost. Vjerujem da je umro tako što je zamišljao prizor svoga kućnog praga u djetinjstvu, onaj iskonski svijet koji je opsesivno opisivao u svojim knjigama. Taj mu se prizor zaledio u oku dok su ga vješali u nekom sivom zagrebačkom dvorištu. Njemu smrt nije bila kraj životu, ali je bio to kraj jednom patničkom životu.

Veliki hrvatski intelektualac upozorava: ‘Spominju NDH jer žele denacifikaciju kao Putin’

Budakovi vršnjaci i politički istomišljenici u većini su srodnih slučajeva pred europskim tadašnjim sudovima doživljavali barem pravedna suđenja. Tako je na primjer Hitlerov ministar arhitekt Albert Speer, premda u njemačkoj vladi ministar naoružanja, bio osuđen na vremensku kaznu pa je nakon izdržane kazne oslobođen 1966. godine tako da je desetak godine poslije umro u Londonu odmarajući se u hotelu za vrijeme neke svoje književne promocije.

Hrvatski osjećaji prema Srbima ne smiju prijeći u mržnju

Mile Budak gimnaziju je učio u Sarajevu, gdje se približio pokretu Mlada Hrvatska u čijem su se okrilju jasno zagovarala učenja Stranke prava, isticali i javno ponavljali govori njezina nekadašnjeg lidera Ante Starčevića te komemorirala svijetla žrtva ustanika protiv austrougarske monarhije Eugena Kvaternika. Pokret Mlade Hrvatske imao je znatnog uspjeha u Bosni i Hercegovini najviše stoga što su njegovi zagovornici gradili vrlo uspjelu suradnju s muslimanima. Iz Sarajeva mladi je Budak prešao u Zagreb već 1910. godine, kada mu je bilo tek dvadeset godina.

U početku je na Mudroslovnom fakultetu upisao povijest i zemljopis, ali je, kako sam ističe, zbog loših materijalnih prilika ubrzo prešao na studij prava. Kao student bio je vrlo marljiv pa je već 1913. ušao u prvu pisarsku službu, te je nakon rata nastavio studij te stupio u brak s Ivankom rođenom Toma s kojom je imao četvero djece, od kojih mu je sin Branimir umro malo nakon rođenja pa je tom prilikom književnik pesimistično zapisao: “Bilo mu je dosta ovoga svijeta, čim ga je malko primirisao… Velika je šteta ovako mudra djeteta, ali ne da se pomoći.”

Vrijeme je prije velikog rata kada mladi književnik piše svoje prve političke tekstove pa tako i jedan u kojem govori kako nije dobro apsolutno nijekanje Srba u Hrvatskoj, te kod svojih hrvatskih suvremenika zagovara oprez zbog činjenice da u tom trenutku oni imaju dvije svoje države, mislio je na Srbiju i Crnu Goru, te da, što se njih u Hrvatskoj tiče, predstavljaju znatnu opasnost jer se uvijek pridružuju  najizrazitijim hrvatskim neprijateljima. Zbog toga je tražio mladi Mile Budak od svojih suvremenika oprez te im govorio da prema tom narodu hrvatski osjećaji ne smiju prijeći u mržnju ni biti fanatični. Tvrdio je da u svim društvima, pa tako i kod Srba, kao i u svim drugim narodima ima pored nevaljalaca još i poštenih ljudi.

Preživio atentat

Prvi svjetski rat nije mimoišao Milu Budaka. U vrijeme toga rata on je kao austrougarski vojnik dopao u srpsko zarobljeništvo pa se sa srbijanskom vojskom i zarobljenicima povlačio prema Albaniji. Ranjen, on je 1914.  ležao u bolnici u Valjevu, a onda je doživio ratnu kalvariju koju je opisao u vrlo vrijednoj memoarskoj knjizi “Ratno roblje” koja je prvi put objavljena tek 1941. godine. Budakovo zarobljeništvo trajalo je sve do 1919. godine, kada je s ostalim uznicima iskrcan u gruškoj luci nedaleko od stare jezgre Dubrovnika.

Do odlaska u emigraciju Mile je Budak djelovao u Hrvatskoj stranci prava koja je bila u sjeni Stjepana Radića i njegova seljačkog pokreta koji je za razliku od pravaša surađivao s beogradskim režimom. Hrvatski pravaški pokret bio je u tom smislu nesalomljiv jer za njih nikakva Jugoslavija i nikakvo jugoslavenstvo nisu bili opcija hrvatskome narodu. Prema njima, svaka Jugoslavija bila je hrvatskom narodu tamnica.

Nakon ranjavanja Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. godine, pa onda još više nakon Radićeve skore smrti od posljedica rana zadobivenih u atentatu, hrvatski se politički krajolik počeo bitno mijenjati pa je u njega stupio cijeli jedan do tada jedva vidljiv dio hrvatskoga naroda, a to je onaj koji je antropološki bio povezan s prostorom središnje, poluotočne, dinarske Hrvatske. Ta činjenica stvorila je u Hrvata revolucionarni pokret koji se posvetio rušenju beogradskoga kraljevskog režima i njegove sve neugodnije diktature.

Nakon odlaska Ante Pavelića u emigraciju Mile Budak postao je najistaknutijim domovinskim predstavnikom Hrvatske stranke prava. U tom razdoblju više je puta izvođen pred sud u političkim predmetima, bio je zatvaran u višemjesečnom trajanju. Presudan trenutak u Budakovu životu dogodio se 1932., kada su ga dva policijska kraljevska plaćenika usred Zagreba pokušala ubiti. Bilo je to 7. lipnja 1932., kada su ga usred dana nadomak središnjeg zagrebačkog trga u veži zgrade u Ilici 10 dva napadača pokušala usmrtiti batinom i udarcima u glavu. Budak je preživio ovaj brutalni atentat. Kako se nalazio dulje u kritičnom stanju, emigrantski tjednik Hrvatski domobran koji je izlazio u Buenos Airesu čak mu je objavio nekrolog. Ranjen i intelektualno zgađen, Budak se uskoro u inozemstvu pridružio Pavelićevim prvoborcima i njihovim tajnim udrugama u Njemačkoj, Italiji i Mađarskoj.

Ovako je Budak postao zapovjednik emigrantskog pokreta

U izgnanstvo koje je trajalo nešto više od pet godina krenuo je Mile Budak u prvim danima 1933. godine s legalnom putovnicom koju je dobio zbog liječenja u Karlsbadu, a koju mu je, kako se vjeruje, kod beogradskih vlasti pomogao ishoditi veliki kipar Ivan Meštrović. Odmah po dolasku u Italiju razvio je Mile Budak intenzivnu propagandnu i publicističku aktivnost. Odmah je napisao svoju najvažniju političku knjigu “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu” koja je 1934. godine objavljena u Youngstownu u državi Ohio u Sjedinjenim Američkim Državama.

Na stranicama njezinim ponudio je autor sintezu hrvatske političke povijesti s posebnim naglaskom na najnovije razdoblje. Knjiga je postala središnjim priručnikom za političku izobrazbu revolucionarnih Hrvata u izgnanstvu i u pripremi povratka u domovinu i oslobođenja hrvatske države.

Nakon atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu, a bilo je to u listopadu 1934. godine, za hrvatske su emigrante nastupili dani organiziranih progona koje je koordinirala beogradska vlast. U Italiji hrvatski su emigranti do tada slobodno živjeli, ali su sada bili zarobljeni i deportirani na južno vulkansko otočje Lipari. Budak i drugovi bili su tom prilikom prevareni jer su ih talijanske vlasti lažno obavijestile kako ih prevoze u domovinu gdje da je došlo do revolucije. Ustvari, konfinirali su ih na pustom i od svake civilizacije udaljenom otoku. Bio je to delikatan trenutak za hrvatski pokret jer se Ante Pavelić nalazio u zatvoru pa je Budak i protiv svoje volje postao zapovjednikom cijelog hrvatskog emigrantskog pokreta. Iz sačuvanih dokumenata također je jasno da se književnik nije baš najbolje snalazio na toj vojnoj funkciji. Smatrali su ga preveć popustljivim prema talijanskim vlastima pa je on već u veljači 1936. godine zatražio da ga se razriješi s njemu neugodne zapovjedne funkcije. Za Milu Budaka bila su to teška vremena, posebno stoga što je njegova žena Ivka imala psihičkih problema i nije podnosila često razdvojenost od supruga.

Nepoželjan Hitleru

Čim je bio razriješen s dužnosti zapovjednika talijanskih logora, doživio je on književnik, a ne političar, veliko olakšanje. Uskoro s obitelji prelazi u Salerno pored Napulja. Jer njemu je objavljivanje knjiga bila jedina strast. U stranoj zemlji, dok je bio emigrant, nije on posjedovao ništa nego misao na domovinu, a kod sebe godinama je imao samo ono što je mogao ponijeti u vlastitim rukama. Kukavica on nije bio jer takvi, kao što je poznato, umiru mnogo puta. Pripadao je onima hrabrima koji umiru samo jednom.

Emigracija bila je hrvatskoj naciji oduvijek rezervoar najjačih energija. Ima, naravno, nacija kojima je emigracija slabost i prokletstvo. Mile Budak u svojoj emigraciji, svejedno je li živio u Njemačkoj ili u Italiji, kucao je na vrata koja mu se nisu otvarala. Kao da nitko nije volio te revolucionare koji su maštali slobodu svom malom i neprepoznatom narodu kojemu su i fašizam i nacizam bili strani po definiciji. Svoj časopis Budak je za vrijeme boravka u Njemačkoj mogao tiskati jedino u Danzigu koji je imao od njemačkoga Reicha slobodni status. On je Hitlerovim egzekutorima bio nepodoban zbog svojih demokratskih pogleda. To su činjenice i one bi o ovom čovjeku trebale biti poznate. Ako ih nisu slušali njegovi gluhi suci iz 1945., mogli bismo ih saslušati mi danas. Nije dobro da se o ovim pitanjima čeka pravorijek nekih ljudi koji se zovu Habulin, Kraus, Pupovac ili Borić.

Uz to, njemu koji je u emigraciji izgubio domovinu pisanje je postalo jedinim mjestom u kojem je živio svom svojom puninom.

U Salernu pored Napulja u elegantnom hotelu u kojem je neko vrijeme živio sa ženom Ivkom, nastupilo je njegovo najplodnije književno razdoblje. Sada se mogao potpuno  posvetiti književnom radu pa je u samo nekoliko mjeseci završio nekoliko kapitalnih romana, ali i svoju vrlo značajnu knjigu “Na vulkanima” u kojoj je opisao logor na Liparima. U Salernu je završio treći i četvrti dio romana “Rascvjetana trešnja” te svoje remek-djelo, najvažniju knjigu svoga života, roman u četiri sveska “Ognjište”. Već kvantitetom ti su rukopisi nadilazili sve što je u tom trenutku na književnom planu nastajalo u Hrvatskoj. Kako je vrijeme protjecalo, Budakov povratak u domovinu bio je sve izvjesniji. Uostalom, nije se onamo on sam vratio, nego se do početka 1940. godine u tadašnju Banovinu Hrvatsku vratilo čak 260 emigranata iz Italije.

Dok je bio zatočen suprugu mu ubili?

Po povratku Matica hrvatska mu je u četiri sveska tiskala roman “Ognjište”. Pozitivne ocjene Budakova književnog i uredničkog rada postale su njegovom svakodnevicom. Najugledniji tadašnji književni kritičar Ljubomir Maraković zapisao je uz druge hvalospjeve i to da Budak svojim životnim idealima nastoji dati sankciju ispravnog kršćanskoga vjerovanja. Nadbiskup Alojzije Stepinac, kasniji mučenik, u svom je Dnevniku te 1940. godine zapisao kako pisanje Budakova časopisa Hrvatski narod veseli jer iz njega izvire sigurno dobra volja i pijetet književnikov prema vjeri otaca.

Naravno, Budakovi srpski i jugoslavenski neprijatelji nisu mirovali pa su cenzorske vlasti uskoro zabranile Hrvatski narod koji je pokrenuo pa su ga godinu dana prije izbijanja rata zatvorili. Dok je ležao u zatvoru, njegova žena Ivka pronađena je 11. travnja 1940. mrtva u bunaru obiteljskoga vinograda obitelji Budak. Književnik je na tu tragičnu vijest pušten iz zatvora, to jest sanatorija u kojem se tada nalazio, kako bi posljednji put vidio mrtvo ženino tijelo. U javnosti, premda ozbiljnijih dokaza nije bilo, vjerovalo se kako je Budakova supruga ubijena. Smrt žene nije doživio kao kraj. Ženina smrt ga je slomila i gurnula u skori pad. Jer dok je ona bila živa, on je uvijek govorio u pluralu o nama. Sada mu je preostalo da govori samo o sebi, o sebi usamljeniku. Velika tuga uselila se u njegov duh i to se vidi u posljednjim njegovim knjigama.

Tijekom rata, kada se vratio politici, bio je u dva navrata ministrom. On u prvome redu nije bio političar nego je prije svega bio romanopisac velike energije, autor sposoban da stvori gotovo homerovske pripovjedačke strukture, duh opsjednut rustikalnom hereditarnošću i mitom krvi, književni samouk koji je osluhnuo titanizam vremena, ali mu nije uvijek raspoznao ponornice zla. Tom se zlu nije znao ni uspio ukloniti pa je završio na stratištu onih koji sa svoje strane nisu željeli imati razumijevanja za politički govor ovoga konzervativnog, ali značajnog pripovjedača kojega su prilike uvele u svijet politike koji mu je bio od početka na svoj način odbojan i iz kojega je više puta bezuspješno bježao.

Nepremostivi sukobi s Pavelićem

U vrijeme svoga nastanka nezavisna, ali krhka hrvatska država bez ikakvog povoda našla se na meti srpskih ustanika. Protiv njihovih destruktivnih akcija i ponašanja Budak je u javnosti često govorio. Ipak, srpski je bunt uskoro dobio svoj pravi internacionalistički lik tek nakon Hitlerova napada na sovjetsku Rusiju 22. lipnja 1941., kada se u Hrvatskoj pojavila organizirana komunistička pobuna i kada je srpsko nezadovoljstvo dobilo jednim dijelom četničku, a drugim komunističku krinku. Na djelu je, dakle, bio sukob protiv onih koji budućnost Hrvatske nisu vidjeli u nezavisnoj nacionalnoj državi, onih koji su se odlučili boriti za restauraciju jugoslavenske, a ustvari velikosrpske države.

U dokumentima vremena posve izravno stoji da je koncem 1943. Mile Budak umirovljen na vlastiti zahtjev, a nadalje je postalo jasno da on od toga trenutka više nije sudjelovao u političkom životu. Budakovi sukobi s Antom Pavelićem bili su sada sve češći i nepremostivi. Oni su se sukobi posebno pojačali kad je poglavnik onemogućio i likvidirao pobunjene ministre Vokića i Lorkovića.

Već šezdesetogodišnji književnik, umoran od teških iskušenja, izgnanstva i nerazumijevanja krenuo je 6. svibnja 1945., a bila je nedjelja, u novo izbjeglištvo. Titovi komunisti nadirali su prema Zagrebu, a u južnoj Austriji bile su stacionirane engleske trupe. Budak je krenuo prema njima! Već sutradan, 7. svibnja, stigao je u Korušku u mjestance Turacher Höhe, gdje se nije dulje zadržavao nego je odmah nastavio prema Turrachu, Predlitzu i Tamswegu. Hrvatski su se izbjeglice tih dana prema zapadu kretali pod paskom engleskih vojnih snaga koje su čvrsto držale vlast u tom dijelu Austrije. Mile Budak, koji tada nije imao nikakvu izvršnu funkciju, bio je nakon te slijepe utrke s ministrima interniran pa predan komunističkim jugoslavenskim vlastima koje su pred saveznicima prikrivale svoj latentni staljinizam i srpski nacionalizam. Dogodilo se da je u južnoj Austriji saveznički Poncije Pilat oprao ruke od svake buduće odgovornosti.

Mile Budak bio je zatočen u samom centru grada, u Petrinjskoj ulici. Ležao je ondje tjedan dana u ćeliji 5, a onda su ga preslušali 26. svibnja. Nakon toga još je tjedan dana proveo u svojoj ćeliji da bi zatim bio izveden pred Vojni sud II. armije tadašnje komunističke jugoslavenske vojske. Suđenje je trajalo samo desetak minuta nakon kojih je osuđen na smrt vješanjem te mu je oglašen trajan gubitak građanske časti i konfiskacija imovine.

Ubijen na isti dan kad je preživio atentat

Nije ondje bilo nikoga od onih o čijoj se sigurnosti skrbio za vrijeme rata. Sada mu nije bilo pomoći niotkuda. U samoći i nemiru čekao je sljedeće jutro. U ranim jutarnjim satima, a bio je 7. lipnja, obješen je književnik Mile Budak na nekom nepoznatom mjestu. Njegovi zemni ostaci odmah potom bili su uništeni pa nije poznato gdje je pokopan. Sve to dogodilo se u Zagrebu točno na onaj dan kad je prije trinaest godina, također u glavnome hrvatskom gradu, izbjegao smrt od atentata što su ga na njega izvršili kraljevski srbijanski ubojice.

Hrvati uskoro slave veliku obljetnicu kraljevstva: Ovako je Srbin umalo postao hrvatskim kraljem

Mile Budak je, zbog svoga političkog djelovanja i presude koja je bila slabo utemeljena i nedostatno argumentirana, na procesu koji nije bio proces, na procesu na kojem nije saslušan niti jedan svjedok obrane, na procesu koji je proveden po principu – danas suđenje, sutra vješanje –  zbog svega toga bio desetljećima brisan iz hrvatske književne memorije. Nedopustivo je pisca na osnovi takve presude doživotno isključiti iz kulturnog kruga kojemu je tako intenzivno pripadao, iz nacionalnog kruga u kojem je tako dinamično živio i predano radio.

Nakon nasilne smrti za Milu Budaka uslijedila su desetljeća šutnje, zaborava i zabrane. Interes za njegovu osobu i njegova književna djela vratio se tek kad su 1990., nakon sveeuropske propasti komunističkih režima, bili stvoreni uvjeti za ponovno osnivanje nezavisne i demokratske hrvatske države. Nastajao je tada, pred očima Budakovih sunarodnjaka, okoliš koji je ovaj književnik i političar cijeloga života maštao i pokušao ostvariti. Od tada pa do danas njegova se djela mogu ponovno čitati, ali se vrlo rijetko tiskaju. Njegov život i duboki tragovi koje je ostavio u svom vremenu istražuju se u arhivima i danas su ta istraživanja oslobođena tereta teške sudbine ovoga čovjeka. Ovih dana u nakladi Dvorak Stocker Verlaga iz Beča izlazi u jednom debelom svesku na njemačkom jeziku Budakovo “Ognjište”. U njegovim koricama živjet će ovaj zaboravljeni pisac koji je u vlastitom narodu još uvijek osuđen bez procesa!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr