Foto: Tom Dubravec/CROPIX

ZAŠTO MRZE SVE HRVATSKO? Svjetsko prvenstvu u Kataru navodno ‘ne gledaju’, a za Tita su se najavili i zapaliti na trgu

Autor: Dnevno.hr/E.P.

Svjetsko prvenstvo u Kataru već se dobrano zahuktalo i polako idemo prema rješenjima u svim skupinama te ćemo uskoro saznati tko ide dalje u elitni dio natjecanja.

No, ovaj tekst nije o nogometu, nego je o onome što se prema jasnim obrascima može uočiti prateći nekoliko nogometnih, ali i drugih sportskih natjecanja od osamostaljenja Hrvatske.

Danas dok su društvene mreže dostupne svima i izražavanje te sudjelovanje u javnom prostoru je raširenije nego ikada, vrlo je lagano zabilježiti i stavove pojedinaca i organizacija o svim temama.

Ne gledaju, ali gledaju

Tako su u vrijeme odigravanja prvenstva dok većina navijača, ali i običnih simpatizera bodri Hrvatsku, u javnom prostoru dostupne izjave javnih mislilaca, političara i raznih krojitelja javnog mnijenja koji na sva zvona govore i pišu kako “ne gledaju prvenstvo u Kataru”.

Dio toga dolazi iz kontroverzi koje se vuku za ovim prvenstvom, a tiče se kršenja ljudskih prava i stradavanja stranih radnika prilikom izgradnje infrastrukture za prvenstvo.

Iako su i sami organizatori i FIFA priznali da je propusta bilo, u najmanju ruku je licemjerno bojkotirati neki događaj zbog kršenja ljudskih prava, nakon što smo najmanje tri prethodne godine gledali kršenja ljudskih prava na svakom koraku (da ne idemo dalje u prošlost).

Tom analogijom mogli bismo ići u dalju povijest pa pitati bojkotaše bojkotiraju li npr. egipatske piramide jer su ih gradili robovi (ako nisu vanzemaljci) i tako dalje…




No, bilo kako bilo, osim javno izraženog bojkota prvenstva, mnoge javno poznate ličnosti iskazuju i želju prema neuspjehu reprezentacije države u kojoj žive i u kojoj zarađuju svoj novac.

Je li sportu mjesto u školi?

Tako smo imali dio političke scene koji je izjavio kako ne žele gledati utakmice Hrvatske jer imaju pametnijeg posla, neki su izjavljivali poznati klasik da “imamo i prvenstvo djece u matematici pa nitko ne gleda”, a podigla se i prava drama oko izjave ministra obrazovanja Radovana Fuchsa da će se djeci omogućiti gledanje utakmica u školi za vrijeme nastave.

Tada je bivša ministrica iz redova HNS-a Blaženka Divjak skočila na sva zvona i prozvala ministra, a kasnije je to na neki način uspjela povezati i s diskriminacijom žena.




Imamo i tekst komentatora uglednog dnevnog lista u kojem je priznao odlučio da neće gledati svjetsko prvenstvo u Kataru, kao što nije gledao niti ono u Rusiji. To bi bio fer i korektan stav da dotični nije dodao: “Bio sam uvjeren da će Hrvatska spektakularno ispasti nakon očajnih kvalifikacija. Nije, nakon čega je uslijedilo nacionalno orgijanje koje me konačno i nepovratno udaljilo od tog idola”.

Gotovo svi srednjostrujaški mediji imali su perjanicu koja je objasnila zašto ne gleda i ne navija za svoju reprezentaciju, pisalo se o “sramoti Zapada”, o tome da je dno dna dozvoliti djeci da gledaju utakmice i tako dalje.

Poznati aktivist Drago Pilsel također je najavio da bojkotira prvenstvo, a zapamćen je ostao i po tome što je najavio da će se “zapaliti na trgu ako se makne ime Trga maršala Tita’. Bogu hvala, to nije učinio, a nadamo se i da će na koncu ipak u svojoj sobici barem malo osjetiti ljubav prema domovini i nogometnoj reprezentacije koja tu domovinu predstavlja.

Svatko u svoj rog puše

Što se tiče političkog spektra, uglavnom je lijevi dio političke karte najavio da ne gleda prvenstvo u upozoravali su čak i na ugrozu prvenstva u vidu opasnosti za klimu i sve što ljevica može utrpati u bilo kakav događaj od važnosti za pojedinca i naciju.

A je li to zaista fenomen i zašto pojedinci i grupacije imaju problem s navijanjem za svoje, za dječje idole i nešto što nam pruža veselje u ova tmurna vremena, opisao je i politički analitičar i komentator Karlo Jurak koji i inače dolazi iz svijeta onih koji danas bojkotiraju, ali je vidljiv njegov zaokret u mišljenju i javnom djelovanju.

“Po istoj logici po kojoj jedemo čokoladu, koristimo mobitele i nosimo pamučnu odjeću, nema se smisla osjećati “krivim” ako se NE bojkotira SP u Kataru. Skoro da nema proizvoda, materijalnog ili nematerijalnog, koji nije proizvod neke sustavne eksploatacije ili čak još gorih pojedinačnih primjera, pa ne znam po čemu bi SP u Kataru trebalo biti to gdje ćemo povući liniju.

Osim toga, igrači, ekipe, timovi, navijači (za razliku od nekih nogometnih saveza) nemaju ništa s time što je Katar jedna od najgorih država na svijetu. Zbog toga svu ovu histeriju oko SP-a, demonstrativnih bojkota, osuđivanja i zgražanja ne doživljavam ni više ni manje nego kao još jednu iritantnu signalizaciju vrlina i isprazno moraliziranje, koja se skroz naskroz uklapa u stanje duha pojedinaca u zapadnom svijetu”, napisao je ovaj analitičar.

I zaista, signaliziranje vrlina u današnje je doba raširenije i modernije nego ikada, a ono se može iskazati u svakom društvenom fenomenu, bilo da se radi o javnom iskazivanju podrške Ukrajini i moralno uzvisivanje nad onima koji nemaju profilnu sliku sa ukrajinskom zastavicom, bilo da se radilo o onima koji su upozoravali na štetnost epidemijskih mjera prozivajući ih nemilosrdnim bioteroristima, ili ako ćemo do nogometa – nabijanje krivnje onima koji ne “kleče” kao podrška stradalim afroamerikancima u SAD-u.

No, iako je ovaj fenomen već i znanstveno dokazan putem raznih istraživanja, u Hrvatskoj i dalje većina osjeća nacionalni ponos i navija za svoju reprezentaciju.

Autor:Dnevno.hr/E.P.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.