Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

ZAPAMTITE OVIH 12 IMENA: Tragedija zbog koje još i danas Hrvatska utihne od boli na jedan dan

Autor: Ines Brežnjak / 7dnevno

Tuga, bol, suze i očaj tog su se kobnog 30. kolovoza nadvili nad cijelu Hrvatsku. Negdje iz daljine čuo se samo jecaj neutješnih majki i supruga, koje su oplakivale 12 vatrogasaca, heroja koji su nastradali u najvećoj tragediji koja je zadesila Hrvatsku od Domovinskog rata.

Kornati su tog dana postali mjesto tuge i boli, a prodoran krik neutješnih obitelji i danas para srce. Najmlađi od njih, Marko Stančić, imao je samo 16 godina. Pred njim je bio cijeli život, koji se tog kobnog dana ugasio u vatri koja, iako je ugašena, još i danas gori.

30. kolovoza, već 12. godinu Hrvatska utihne. Iz poštovanja prema ljudima koji su nesebično dali svoje herojske živote, braneći kamen i krš naše lijepe Hrvatske.

Događaji koji su kumovali ovoj velikoj tragediji još i dan danas nisu u dokraja jasni. Jedini preživjeli, Frane Lučić, godinama se sudski sporio s državom ne bi li, barem na neki način, dobio djelić zadovoljštine.

No zapravo – ima li u ovoj beskrajnoj tuzi išta što bi moglo donijeti zadovoljstvo? Možda istina, koja se, nažalost, tumači na različite načine.


Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman poginuli su na licu mjesta. Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija i Marinko Knežević hitno su prebačeni na liječenje u Zagreb, gdje su podlegli teškim opeklinama. Ante Juričev-Mikulin umro je posljednji, nakon duge borbe za život u splitskoj kliničkoj bolnici.

Od tada pa do sada – ništa se nije promijenilo

Iz ovog smo tragičnog događaja, u konačnici, svi trebali nešto naučiti. No, šutnja traje već dugih 12 godina, a stanje u vatrogastvu nije se promijenilo. Biti vatrogasac jedan je od najtežih poziva, odnosno, biti vatrogasac znači dati na raspolaganje svoj život kako bi se spasili tuđi životi i tuđa imovina. U slučaju kornatske tragedije – kako bi se spasio krš i kamen zemlje koja se u 12 godina ni na koji način nije potrudila popraviti stanje u vatrogastvu.

Nije ovo izmišljena priča ili atak na vlast i vladajuće. Ovo je, nažalost, surova stvarnost koju su nam već mnogo puta potvrdili dobrovoljni, ali i profesionalni vatrogasci u Hrvatskoj. Dok njihovi šefovi paradiraju okolo, trudeći se na sva zvona ljudima pokazati kako je sve dobro, mažući ionako zamagljene oči donacijama u smislu pokojeg vatrogasnog vozila, na terenu vlada potpuno druga priča.

Vozni je park kod većine zastario, a cestama se, u najgorim mogućim intervencijama, kreću vozila iz vremena bivše JNA. Ponekad zakažu i ljestve – one koje spašavaju u trenutku kada vatrena stihija zahvati područja koja se nalaze na velikim visinama.

Vatrogasni su im domovi zastarjeli, oprema se krpa kako se umije i zna. No o tome se mudro šuti.

‘Jabuka ne pada daleko od stabla…’

Svi oni na velikim pozicijama politički su nekome podobni, pa ne bi bilo u redu da na sva zvona kukaju kako ljudi o kojima nam ovise životi na dnevnoj bazi imaju problema i poteškoća.

Nećemo se lagati – pa i sam šef Hrvatske vatrogasne zajednice, Ante Sanader, ugledna je politička persona iz redova Plenkovićevih bliskih suradnika. Naime, on obnaša dužnost predsjednika HDZ-a Splitsko-dalmatinske županije, a po najnovijem, ubacio se i u foteljicu političkog tajnika stranke, nakon što je s te pozicije neslavno “odlepršao” Lovro Kuščević.

Nije jedini. Puno je takvih koji sjede u više foteljica (odnosno na više stolčića ako se radi o manjim pozicijama), pa zbog svojeg političkog angažmana mudro šute o stvarnom stanju u hrvatskom vatrogastvu.

U ovom bismo slučaju bez pretjerivanja situaciju mogli usporediti s onom starom narodnom: “Jabuka ne pada daleko od stabla…”. Naposljetku, zašto bi oni bili drugačiji od čovjeka koji ravna (ili se barem pravi da ravna) vatrogastvom u Hrvatskoj?

“Malo ministarstvo”, spas za još jedan sustav pred kolapsom?

Situacija bi se, prema pričama iz kuloara, trebala poboljšati od 1. siječnja 2020. godine. Tada će seuspostaviti Središnji državni ured za vatrogastvo, koji bi trebao upravljati ovim važnim resorom. Tepaju vatrogascima da će to biti “malo ministarstvo”, a cijela je ta priča zapravo jedini spas ove profesije.

Jer ako se nešto ne okrene nabolje, sudeći po svemu, i ovaj bi sustav uskoro mogao kolabrirati, baš kao i zdravstvo. A to nam ne treba.

Kornati su TREBALI sve promijeniti. Zašto nisu?

Smrt dvanaest vatrogasaca trebala je sve preokrenuti. Njihovi izgubljeni životi trebali su biti “trigger” da se trgnemo i da krene nabolje.

No danas, dvanaest godina poslije, i dalje se ne možemo oteti dojmu da je sve ostalo samo na tužnom sjećanju i tek pokojem novinskom napisu koji nas podsjeti na ovaj događaj, a na samu tužnu godišnjicu utišaju se sva politiziranja, ali i općenito, sve riječi kojima bismo mogli iskazati tugu što je do toga uopće došlo.

Ako ništa drugo, barem tada ima “mira”, odnosno pijeteta prema žrtvama koje nisu trebale stradati i čija će smrt još neko vrijeme biti najveća enigma u Hrvatskoj.

Puno je nelogičnosti u kornatskoj tragediji. Puno je svjednočanstava, a još više verzija priče zbog koje ćemo i danas pognuti glave te pustiti suzu.

Plenkovićev novi politički tajnik, koji je ujedno šef vatrogasaca, odnosno predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, na dobroj je poziciji. Možda će sada, s malo većom titulom, moći lobirati za svoje dečke, kojima nije lako. Sve se trebalo promijeniti tog dana i tog trenutka, no – nije.

Čiji su se prsti i čija politika upetljali u ovo – možda ćemo jednog dana saznati. No jedno je sigurno – krajnje je vrijeme da se kaže istina, kako o kornatskom slučaju, tako i o slučaju cjelokupnog stanja u vatrogastvu. A stanje je daleko od idealnog, kakvim se prikazuje javnosti

Zapamtite ovih 12 imena!

Zapamtite ovih 12 imena, jer ona će nas vječno podsjećati na tugu, na tragediju koja je Hrvatsku zavila u crno. Zapamtite naših 12 heroja koji su svoje živote ostavili na kamenu i kršu i čije majke i supruge još i danas plaču jer ih nema.

Zapamtite kornatsku tragediju. I imajte na umu jednu stvar – od tada pa do danas ništa se u vatrogastvu nije promijenilo nabolje – barem ne onoliko koliko je trebalo. Kornati će zauvijek ostati jedna od naših najvećih rana, koja će nas proganjati dok istina ne izađe na vidjelo i dok se herojima koji svoje živote stvaljaju svima nama na raspolaganje, ne omoguće normalni uvjeti za rad…

Autor:Ines Brežnjak / 7dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.