Foto: Guliver image/ Aurelien Morissard

Zapad konačno priznao, više nismo glavni: Dominacija definitivno postala stvar prošlosti

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Od samog summita G20 održanog prošlog vikenda u indijskoj prijestolnici New Delhiju, veću pozornost svjetskih medija privlačila je činjenica da na istom, po prvi put, osim ruskog predsjednika Vladimira Putina koji to nije učinio i na prošlogodišnjem summitu na indonezijskom otoku Baliju, neće sudjelovati niti kineski čelnik Xi Jinping.

Jasno je i zašto. Visoki međunarodni forum, koji teži postati platforma za rješavanje nagomilanih globalnih, prije svega ekonomskih problema i davati smjernice za svjetski razvoj – jednostavno je nezamisliv bez Kine kao „tvornice svijeta“ i zemlje koja dramatično širi svoj gospodarski utjecaj na svim kontinentima izvan Sjevernoatlantske regije.

Foto: Guliver image

U njoj se pak kineski utjecaj već godinu dana ubrzano potiskuje izravnim političkim pritiscima i odlukama. Najbolji primjer je i jučerašnja odluka talijanske vlade da se ta zemlja povuče iz kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ oko čega je Rim ovih godinu dana puno dvojio, dobro svjestan mogućih posljedica. Na kraju je ipak (po mene posve očekivano i što sam još puno ranije nagovijestio) prevladao strah od pozicije Italije kao „posljednjeg Mohikanca“ unutar EU-e po tom pitanju i budućih političkih posljedica, jer Washington na takvu talijansku ulogu, vrlo blago rečeno, nikada nije gledao s prevelikim simpatijama, a poglavito ne od dolaska Bidenove administracije u Bijelu kuću.


Dakle, mnogi smatraju kako je G20 bez Kine „krnja“ politička platforma čiji će utjecaj padati a ne rasti.

U Sjedinjenim Državama na medijskoj razini o tome postoje dva različita razmišljanja. Pojedini utjecajni mediji smatraju kako Xijev nedolazak u New Delhi signalizira pogoršanje kinesko-indijskih odnosa i strah Pekinga od jačanja globalnog utjecaja Indije. Zbog toga, kako smatraju, kineski državni vrh svojim odustajanjem od dolaska Jinpinga šalje poruku New Delhiju kako nije zadovoljan takvim razvojem stvari u uvjetima dok Zapad kineski utjecaj u svijetu želi što više potiskivati, između ostalog i kroz američko stvaranje novih azijskih struktura sigurnosnog karaktera od zemalja koje s Kinom imaju tradicionalno neurotične odnose, bilo zbog opterećujuće prošlosti bilo zbog teritorijalnih sporova.

Foto: Guliver image

S druge pak strane postoje utjecajni američki mediji koji tvrde kako je nedolazak Xi Jinpinga posve drugog karaktera od onog koji se tiče kinesko-indijskih odnosa. I prema meni, oni su puno bliže istini, iako se lako može raditi i o kombinaciji obaju mišljenja.

Kako bih obrazložio ovo drugo poslužit ću se tekstom američkog medija The Wall Street Journal (WSJ) od 9. kolovoza, iz kojeg ću prenijeti i obrazložiti najzanimljivije dijelove.

Tako se u tekstu najprije podsjeća kako je „u prvim godinama svog desetljeća na vlasti, kineski vođa Xi Jinping bio jedan od svjetskih vođa koji je najviše putovao, redovito se sastajao s prijateljima i suparnicima, posjećivao gospodarske sile i zemlje u razvoju dok je nastojao proširiti globalni utjecaj Kine“.

Zato, smatra WSJ dalje, „pozadina Xijevog izostanka sa summita znači sve veći skepticizam Kine prema postojećim međunarodnim institucijama, za koje Peking smatra da su pod prevelikim utjecajem Sjedinjenih Država, kao i njezina spremnost da sudjeluje u skupinama u kojima uživa veći autoritet, poput BRICS-a“.




‘Zapad ne želi shvatiti, treći svjetski rat je započeo’: Ako ne mogu uvući cijeli NATO, nek’ se bar uključe susjedi

S takvim se mišljenjem američkog medija teško ne složiti. Uostalom, i što se tiče spomenutog G2O, prošli je tjedan Bloomberg otvoreno pisao kako će predsjednik SAD-a Joe Biden nastojati iskoristiti izostanak Jinpinga i Putina za za žurnu komunikaciju s predsjednicima Brazila, Indonezije i Južne Afrike, i da namjerava razjasniti poziciju Washingtona u odnosu na one koji zauzimaju neutralni stav o ukrajinskom sukobu i traže bliže odnose s Kinom. Prije svega je riječ o Brazilu, Indoneziji i Južnoj Africi.




Drugim riječima, ako je upravo to intencija summita, a je – jasno je kako od uloge G20 iz uvoda ovog teksta ne može biti ništa, već se on time može pretvoriti u novu platformu za (geo)političke obračune ključnih igrača, slično Ujedinjenim narodima odnosno njegovom Vijeću sigurnosti.

Tako WSJ piše kako je nepostojanje obrazloženja Pekinga zašto Xi neće nazočiti summitu „povećalo zabrinutost u drugim prijestolnicama o njegovim namjerama“. „Diplomati EU-a rekli su ovog tjedna da bi, ako Xi preskoči daljnje sastanke na vrhu G20, to ozbiljno oslabilo poziciju foruma.“

Dalje podsjeća kako je Kina „blizak partner Rusije i podupire njeno gospodarstvo koje je pod strogim sankcijama“. „Peking kupuje rusku naftu i plin te Rusiji prodaje raznu robu, od mikročipova“ pa na dalje.

Foto: Guliver Image/Alexander Zemlianichenko

Američki medij dalje ukazuje kako Kina ima značajnih napetosti sa Sjedinjenim Državama, ali i „mnogo nesuglasica s europskim zemljama – oko trgovine, ljudskih prava i sukoba u Ukrajini – kao i sa svojim neposrednim susjedima, s kojima je uključena u teritorijalne sporove“. Također navodi kako „kinesko gospodarstvo pokazuje sve više znakova krize: rastuća nezaposlenost mladih, pad izvoza i zabrinutost zbog mogućeg utjecaja usporavanja u sektoru nekretnina“ – upravo ono što je nabrojio i predsjednik SAD-a Joe Biden komentirajući svoj susret s kineskim premijerom u New Delhiju.

The Wall Street Journal ukazuje kako se pod Xijevim vodstvom Kina „sve više fokusira na nove blokove zemalja u razvoju u kojima može igrati veću ulogu“, i pritom podsjeća kako je kineski vođa „u svibnju ugostio čelnike pet srednjoazijskih zemalja, demonstrirajući rastuću moć Kine u regiji“.

U isti kontekst stavlja i nedavni summit BRICS-a u Johanesburgu, „gdje je odlučeno da se skupina proširi na još šest zemalja“ i što su „mnogi vidjeli kao uspjeh Kine i Rusije u suprotstavljanju zapadnom utjecaju“.

Sljedeća prilika za susret Bidena i Jinpinga bit će u studenom tijekom foruma Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje u San Franciscu, zaključuje WSJ, ali i upozorava kako je „Kina ponovno najavila da Xi možda neće doći“, jer je kinesko „ministarstvo državne sigurnosti priopćilo kako Sjedinjene Države moraju pokazati više integriteta kako bi se sastanak održao“.

Foto: Guliver/Xinhua Lan Hongguang

S druge strane WSJ podsjeća i na riječi predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela koji je u petak u New Delhiju kazao kako summit G20 naglašava rizike u svijetu u kojem se smanjuje uloga međunarodnih institucija.

„Znamo da multilateralizam donosi izazove i ponekad frustracije”, rekao je. „Ali jedno je potpuno sigurno: multilateralizam i multilateralna suradnja najbolje su jamstvo da ćemo moći izgraditi predvidljiviji, sigurniji, stabilniji i napredniji svijet.”

S ovom bih izjavom i zaključio slijedeće:

Dvije su stvari iz nje vidljive:

  1. Priznanje da je unipolarni svijet i dominacija Zapada na čelu s SAD-om definitivno postala stvar prošlosti;
  2. Zapad želi očuvati postojeće međunarodne institucije kao temelj buduće multipolarnosti, ali u njima ipak želi očuvati svoju dominantnu ulogu, prije svega dajući tzv. neutralnim zemljama ne samo prostor za aktivno uključenje u njihov rad, već im na retoričkoj razini nudi novu priliku za svoj novi razvoj, prije svega u sferi visoke tehnologije, gdje mu je Kina i najveći suparnik;
  3. Upravo u tome Kina, ali i Rusija koja se tome već od ranije prva otvoreno (a sada i na ukrajinskim bojišnicama) otvoreno suprotstavlja, želi stvoriti nove ili ojačati postojeće međunarodne platforme u kojima Zapad neće imati ključnu ulogu. Tu je ulogu Peking najprije namijenio sebi, ali je primjetno, barem što se tiče BRICS-a, da o svoje dominantne uloge odustane u korist ravnoteže interesa s ostalim ključnim članicama – prije svega Indije. U protivnom mu prijeti da one iskliznu iz istih i u potpunosti se okrenu Zapadu. Uostalom, u te forume neutralne zemlje su se najviše i priključile zbog želje oslobađanja od jedne (zapadne) dominacije, a da bi sada opet ulazile u drugu (kinesku). To im je s razlogom neprihvatljivo. Za razliku od Zapada, koji to još uvijek ne želi prihvatiti pa i dalje igra svoju sofisticiranu igru očuvanja uloge „prve violine“, u Pekingu to počinju shvaćati i – što je najvažnije prihvaćati kao zadanu realnost.

Zato ćemo pratiti kako će se stvari nastaviti razvijati i je li uopće moguć suživot dviju koncepcija multipolarnosti. Prema mom mišljenju nije – i to to smatram krajnje zabrinjavajućim i opasnim. Jer zapadna i kinesko-ruska koncepcija multilatelarizma dijametralno su suprotne i isključive.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.