ZAMJERIO SE PARTNERIMA, ALI NJEGA TO NE DIRA! Plenković testira Pupovčevo strpljenje: U čitavoj Europi to rade samo Orban i Meloni

Premijer Andrej Plenković posljednjih se dana evidentno okreće desnom biračkom tijelu, ali dok se on trudi i na taj način počinje pripreme za parlamentarne izbore, među njegovim koalicijskim partnerima tinja nezadovoljstvo. Naime, nedavno je Zajednica udruga i članova Hvidre Grada Zagreba uz potporu niza braniteljskih udruga iz Domovinskog rata poslala dopis u kojem stoji da su pokrenuli inicijativu za postavljanje spomenika ratnom ministru obrane Gojku Šušku, kojega se ovih dana s velikom dozom poštovanja u “Lisinskom” prisjetio i premijer Plenković. Ideja je branitelja da se spomenik Šušku gradi preko puta Ministarstva obrane u parku Petra Krešimira IV., odnosno nedaleko od mjesta gdje je toliko toga dao za Hrvatsku i grad Zagreb, čije vodstvo ovom idejom o Šuškovu spomeniku baš i nije oduševljeno, kao ni predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, koji je ujedno ključni Plenkovićev koalicijski partner.

Premda Pupovac već neko vrijeme bojkotira Sabor, njegov utjecaj u Vladi itekako je prisutan, a u njegovim, odnosno u redovima SDSS-a, smatraju da za Šuškov spomenik u Zagrebu jednostavno nema mjesta. Tu tezu zastupaju i predstavnici platforme Možemo pa se vjerojatno s time slaže i gradonačelnik Tomislav Tomašević, no kako su branitelji tu inicijativu već pokrenuli, tako i Plenković mora biti oprezan jer im se zbog Pupovca tijekom mandata ionako više puta zamjerio.

Inače braniteljske udruge od vladajućih traže potporu kako bi preko nadležnih ureda Grada Zagreba dobili mogućnost podizanja spomenika Šušku, a osim toga, u njihovim se krugovima podsjeća da je premijer Plenković još u rujnu 2018. godine na izbornom saboru Zajednice branitelja HDZ-a “Gojko Šušak” najavio podizanje spomenika ratnom ministru obrane.

“Naznake nacionalizma”

Tu ideju Plenković više nakon toga nije spominjao, a dočim ju je spomenuo, na noge se digla Inicijativa mladih za ljudska prava koja je kontaktirala s povjerenicom Vijeća Europe za ljudska prava naglašavajući da se Šuška, pokojnog predsjednika Franju Tuđmana i Janka Bobetka povezivalo sa zločinačkim pothvatima u susjednoj BiH u skladu s ekspanzionističkim težnjama ondašnjeg hrvatskog političkog vodstva.

I u Pupovčevim se redovima sada pozivaju na presudu bosanskohercegovačkoj šestorci iz 2017. godine u Haagu, gdje su potvrđene te teze, a argumente oni bliski šefu SDSS-a pronalaze i u tezama povjesničara Hrvoja Klasića i Ive Goldsteina koji je i u svojoj knjizi “Dvadeset godina samostalnosti Hrvatske” o Šušku progovorio kao o zagovorniku radikalne nacionalističke politike te zagovorniku hrvatskog separatizma u BiH koji je simpatizirao ustašku NDH. Za takve argumente naši sugovornici iz braniteljskih udruga ne žele ni čuti, kažu da je Šušak Ministarstvo obrane predvodio u pobjedničkom i oslobodilačkom Domovinskom ratu udarajući temelje hrvatske obrane, ali i Hrvatske vojske. Pitanje svih pitanja je koga će u ovim polemikama čuti premijer Plenković, koji će se prije ili poslije morati prikloniti jednoj ili drugoj strani. Poznato je da je Pupovac uvijek dosad u svojim nastojanjima bio tvrdoglav i ustrajan, ali je isto tako poznato da braniteljska populacija za HDZ predstavlja važan birački bazen kojem se u ovom predizbornom periodu Plenković ne bi smio zamjerati.

Nagazne mine

Zamjerio se navodno Plenković svojim koalicijskim partnerima i skrivanjem pojedinosti vezanih uz Zakon o jeziku jer je sve pregovore na tu temu odradio s predstavnicima Matice hrvatske a da o tome nije obavijestio Pupovca, koji ni tom idejom nije oduševljen jer smatra kako se Zakonom o jeziku Hrvatska svrstava u društvo Mađarske i Italije, a o zakonskom prijedlogu se usporedno s time ne zna ništa, no u Pupovčevu krugu smatraju da on ima naznake nacionalizma, na što on ni kao zastupnik ni kao lingvist ne misli pristati premda je Plenković po svemu sudeći već odlučio krenuti u realizaciju tog zakona, ostvarujući time dugogodišnje težnje hrvatskih intelektualaca i Matice hrvatske.

Dosad je bilo više pokušaja da se hrvatski jezik zaštiti zakonom pa je tako još sredinom devedesetih na tome inzistirao Vice Vukojević, no od tada do danas nije se učinilo ništa konkretno. Ni u Matici hrvatskoj još ne otkrivaju ništa konkretno, a Plenković na to zasad pristaje pa se Pupovac uznemirio, iako je još prošle godine Zakon o hrvatskom jeziku najavljivao predsjednik Matice Miro Gavran koji se odnedavno zbližio s premijerom Plenkovićem osiguravajući potporu za usvajanje tog zakona za koji je u Matici formirana radna skupina koju je predvodio Mario Grčević, a čine je i Stjepan Damjanović, Mislav Ježić, August Kovačec i Tomislav Stojanov.

Prema Grčeviću, Zakon bi trebao postaviti zakonske okvire za uporabu hrvatskog standardnog jezika i hrvatskih narječja te ujedno definirati njihovu službenu i javnu upotrebu, postavljajući temelje za sustavan rad na hrvatskom nazivlju i za jezično planiranje u suradnji državnih struktura i predstavnika struke. Zakon bi također trebao obuhvatiti institucionalnu skrb za razvoj hrvatskog jezika, zbog čega je u planu osnivanje zasebnog regulatornog tijela, što je za Pupovca neprihvatljivo. U redovima Plenkovićeva koalicijskog partnera kaže se da bi ovaj zakon mogao biti tendenciozan te da u Europi, osim Orbana koji je spomen mađarskog jezika uveo u Ustav iz 2011. godine, na ovakvoj zakonskoj zaštiti jezika ustraje tek Italija koju odnedavno predvodi Giorgia Meloni koja je nedavno podržala prijedlog zakona koji u SDSS-u uspoređuju s onim što predlaže Matica hrvatska.

Veliki apetiti

Kada i kako se Plenković misli izvući iz ovih zavrzlama, teško je reći, no to su dvije ozbiljne nagazne mine na njegovu premijerskom putu, pa iako se na prvi pogled čine bezazlenima, dugoročno bi se mogle pretvoriti u najveću prepreku premijeru Plenkoviću za osvajanje trećeg uzastopnog mandata. Ono što bi se također za predsjednika Vlade moglo ispostaviti kao problem jesu veliki apetiti sindikalnih predstavnika koji su predizborno razdoblje odlučili iskoristiti za prijetnje štrajkovima, inzistirajući na dizanju svojih plaća, što je u ovim kriznim vremenima u kojima živimo teško ostvarivo. Prvo su u prosvjede krenuli liječnici, koje je Plenković primio i uspio zadovoljiti, izazivajući time, svjesno ili ne, lančanu reakciju. Nakon liječnika u štrajk su krenule medicinske sestre, koje ne misle odustati baš zato što su svjesne da je predizborno vrijeme idealno za ozbiljne pregovore, ali i za ispunjavanje njihovih zahtjeva.

I sestre, baš poput liječnika, inzistiraju na tome da njihove probleme i prijedloge sasluša upravo Plenković, a na tome po svemu sudeći inzistiraju i nezasitni suci, koji također ne namjeravaju prihvatiti mrvice, već zahtijevaju da im se plaće dignu čak za tisuću eura. Sa sličnim zahtjevima pred vladajuće bi uskoro trebali doći i socijalni radnici, o novim prosvjedima i novim zahtjevima razmišljaju i nezadovoljni prosvjetni djelatnici ogorčeni Fuchsovom reformom i cjelodnevnom nastavom, a nezadovoljstvo već dugo tinja i u MUP-u, čiji sindikati također kreću pred ministra i vladajuće ne bi li za policajce isposlovali bolje radne uvjete i bolja primanja.

Novi izazovi

Lavina je krenula, a dok Plenkovića očekuje niz ozbiljnih pregovora kroz koje će nastojati riješiti teškoće s nezadovoljnim sindikalistima, za vrat bi mu s novim podjelama ponovno mogao sjesti nezadovoljni koalicijski partner Milorad Pupovac, koji je odnedavno posebno ljut na potpredsjednika Sabora Željka Reinera zato što nije zaustavio zastupnika Suverenista Željka Sačića koji se s Pupovcem nedavno obračunao zbog financiranja tjednika Novosti, prozivajući i srpsku nacionalnu manjinu. Zamjerio je to Pupovac Sačiću, a zamjerio je i Reineru što ga nije ušutkao, stoga već danima ne dolazi u sabornicu, ali zato daleko od očiju javnosti vuče konce i vodi pregovore postavljajući gotovo svakodnevno za Plenkovića nove izazove koji se onda odražavaju na kompletnu vladajuću koaliciju dižući razinu nezadovoljstva i frustracija i u Plenkovićevu HDZ-u.

Lekcija prva je usvojena. Bolno, s dva pada na ispitima, ali je usvojena. Andrej Plenković je 2019. godine naučio da nije pametno bahato se suprotstavljati sindikalnim zahtjevima s podrškom javnosti, bila u pitanju dob umirovljenja ili plaće u obrazovanju. Pa se, u ovoj predizbornoj godini, premijer pojavljivao samo kad bi trebalo – odriješiti kesu. No to ne znači da stvari ne mogu krenuti – i da nisu već krenule – krivo. Jer lekcija koju je Plenković na teži način usvojio prije četiri godine ipak je ona iz udžbenika za amatere. Ovog puta situacija je mnogo, mnogo složenija.